Safet Behram 
30 april 2007 – 30 april 2017
Bilo mi je 6-7 godina.
Jedan od one djece koja je svoje teke bojila crvenom bojom, probala da nacrta sto bolje zvijezdu petokraku, uz pomoc linijara, pisao slova “Velez Rodjeni”. Pored jastuka, u svom krevetu, drzao slike iz novina svojih idola, isjecek o svom Velezu, slozenu u jednu od tih teka, sanjao ih, umisljavao da sam k’o i oni, volio ih.
Pocetak sedamdesetih, sjecam se i tog velikog celopeka u Mostaru. Velik. Temperatura se uvijek mjerila na Bijelom Brijegu, nikad dole, u gradu. A ja se smijem zakleti da je velik celopek bio, svojim djecijim ocima sam vidio da su raja pekla jaja na onom kamenu pored Alajbegovica cesme na Musali … vruce, dobro vruce, bilo … i Bog se negdje bio sakrio.
Igrao sam se u avliji nase stare kuce, na Carini, ispod smokve, naravno, s loptom, djecijim glasom uzvikivao svoje idole, udarcima lopte razbijao onu tisinu, igrao se i sanjao.
Avlijska vrata su se otvorila, usao si, stao i pogledao me onim tvojim plavim ocima. Pritrcao sam ti, podigao si me, poljubio sam te …
Samo si mi rekao:
“Idemo..”
Nas stari fico vozio je prema jugu. Dole prema izlazu Mostar. Prozori otvoreni, onaj vreo vazduh me samarao, uzivao sam u celopeku …
Stali smo pred nekom kucom, starinskom, domacinskom. Izasao sam iz auta. Uzeo si me za ruku, krenuo prema vratima. Vrata su bila otvorena, debela hladovina, tamo negdje u sobi …
Vidio sam nekoga, na kaucu, necije noge, preko kauca, vire, i neku staru zenu …
Viknuo si:
‘’ Domacine … “
Skocio je sa onog kauca, i onim blagim, njeznim glasom, rekao …
“ O hajde udjite …”
ON, MOJ IDOL,PRINC … usta su mi bila otvorena, gledao sam ga zaprepasteno, gledao. U tom momentu nije mi nista vise bilo vazno, ja sam ga samo gledao … gledao sam Dusana Bajevica.
Moj Safa doveo me da vidim svog idola. Po onom celopeku, po onoj vrucini i paklu, radi mene, zrtvovao je otac sve, od prirode do obraza, doveo je otac sina, svome idolu ..
Onda si mu se izvinuo, rekao da necemo dugo, da smo dosli da bi ispunio sinu zelju, da mu ne zamjeri, da se nada ce razumjeti.
A ja sam, citavo vrijeme, samo gledao. Dusan me pomilovao po glavi, kazao da sjednemo, hocemo li limunadu, pitao me koji sam razred … stidnim glasom davao sam i neke odgovore, za mene nevazne, meni je bilo vazno da samo gledam u njega.
Znao je Princ, razumio je Dusan i mog Safu i mene
A ja, znam, ma uvjeren sam, negdje sam vidio i onaj osmjeh moga oca, onaj osmjeh koji niko i nikad ne moze nicim platiti. Osmjeh koji cu mnogo godina kasnije i sam RAZUMJETI, kao otac, onaj osmjeh srece, radosti i zadovoljstva. Osmjeh mog oca koji nikad necu zaboraviti.
Nismo dugo ostali.
Danas u svojoj 54-oj godini kada vracam film svoga zivota mogu reci da
tebi, oce moj, mogu zahvaliti za sve dane moga sretnog djetinstva, mladosti,
tebi, stari moj, mogu zahvaliti sto si me naucio da cijenim i postujem, volim, dajem,
tebi, stari moj, mogu zahvaliti sto si mi ugradio i usadio onu ljubav koja mi i dan danas daje snagu i motivaciju i volju, kad je najteze,
tebi , tata moj, hvala za moje postojanje.
Rahmet ti dusi stari moj, pocivaj u miru !!!!
Klikni da pogledas u stvarnoj velicini
___________________________________________________________________
|
