Prijatelj mi rece za ovaj link, i intervju sa nasom Legendom rahmetli Midhadom Hujdurom Hujkom |
|
http://www.armijabih.com/index-hujke.html
Mithat Hujdur Hujka
" Ja se, zaista, nièega i nikoga ne bojim, osim Boga Jedinoga. Kad mije bivalo najteže, dobivao sam najviše hrabrosti. Tada dobivam inspiraciju, mozak mi strahovito radi... Idem direktno na osinje gnjezdo, nikad se ne vraæam nazad. Povratka nema!"
Midhat Hujdur Hujka, prvi mostarski komandant Prve mostarske brigade. 30. juna 1993. osloboðen je Sjeverni logor. U toj bitci poginuo je Midhat Hujdur Hujka ali je vjeèno ostao u srcima Mostaraca i cijele BiH
Proljeæe 1993., Mostarsko jutro
Mithat Hujdur Hujka, zapovjednik je Prve mostarske brigade u sastavu Èetvrtog korpusa Armije BiH. Od samog poèetka rata njegovo ime odzvanja ulicama Mostara. Jedan je od rijetkih komandanata koji u svakom trenutku može okupiti nekoliko stotina dobrovoljaca za akciju. Ovaj temperamentni èovjek satkan je od mudrosti starca sa Istoka i odluènosti Napoleona. On plijeni svojom jednostavnošæu momka sa Luke, a ostavlja dojam heroja za historiju. Kad prièa o sebi, prièa o raji sa Luke koja je veæ napravila podvige.
• Eksplozija "legendarne cisterne" uzima se najèešæe kao poèetak rata u Mostaru. Vi smatrate da je ovdje rat mnogo prije poèeo?
HUJKA: Kada su Iraèani napali Kuvajt, bio sam tamo na službenom putu i zgražavao se nad zlodjelima Sadama Husejna. Djeèaci od petnaest godina bili su u stroju sa puškom u rukama. Nisam mogao ni pomisliti da æe se nešto slièno i nama dogoditi. Danas kažem da je ono Božija milost u odnosu na ovo šta se nama dogaða. Moj prvi susret sa èetnicima bio je na Bišini u ljeto 1991. Putovao sam u Gacko. Zaustavili su nas ljudi sa crnim èarapama na glavama i puškama u rukama. Jedan od njih prode-rao se :"Otvorite mu kofer!" Prepoznao sam glas svog nekadašnjeg kolege Voje Ra-dojèiæa. Od tog trenutka sve mi je bilo jasno. Više nikad nisam otišao na posao, veæ sam se prijavio u sastav rezervne milicije i obukao uniformu.
• Vi ste sa Luke, kao i momci iz perifernih mahala grada, bili bolje organizirani nego oni iz centra.
HUJKA: Dolazak srpskih rezervista u grad za nas je bio znak da se moramo organizirati. Na to su nas upozoravali i Hrvati. Prve puške na Luku donosimo Nino Sefiæ, Æaba Èelebiæ, rahmetli Azer Huskoviæ, koji je poginuo na Luci i ja. Mnogi su nas tada ismijavali. Oružje smo dobili od SDA i nakih ljudi iz HVO-a. Još ranije bio sam kupio papovku. Srpske rezerviste mrzili smo iz dna duše i jedva smo èekali povod da se sukobimo sa njima. Okupljali su se u kafani Pretpra-znièko veæe gdje su pili, pjevali èetnièke pjesme i izazivali. Tu su maltretirali naše sugraðane. Negdje u martu prošle godine, dok sam bio na straži na Luèkom mostu, dotrèao mi je jedan okrvavljen djeèak plaèuæi: "Vidi šta su mi uradili!?"
Moji prijatelji, kao ni ja, nisu se kolebali; otišli smo u kafanu i bacili bombu u nju. Nastala je panièna trka bradatih spodoba. Tadašnje vlasti tražile su od SDA da nadoknadi štetu Peri Mandi, vlasniku kafane, jer 'jadnik od kafane živi i uzdržava porodicu". Organizirao sam sa svojom rajom i one barikade kod Fabrike duhana, u Donjoj Mahali i Luci. Tražili smo da se zatvore èetnièke kafane i povuku rezervisti iz grada.
• Gdje ste bili poèetkom aprila prošle godine?
HUJKA: Samo dan prije eksplozije cisterne kod Sjevernog logora nas èetverica: Elvedin Ajaniæ, Semir Balta, Cevra iz Mahale i ja, pušteni smo iz tog logora gdje smo bili kao zarobljenici. Zarobili su nas srpski rezervisti u hotelu na Buni. Tamo smo otišli da zajedno sa mještanima Bune i Hrvatima pružimo otpor èetnicima. Kako se stotinjak èetnika od Gubavice približavalo Buni tako se sve razbježalo. U hotelu ih je èekalo samo nas nekoliko.
Uvukli smo se u hotel kroz prozor. Skinuli smo rešetke, pa ih opet stavili. Èetnici su otišli po kljuè i otkljuèavali ne sluteæi da smo unutra. Planirao sam da ih upustimo unutra, zatim ih zarobimo i razoružamo. Meðutim, Ajaniæ je izgubio strpljenje i ispalio je metak. Satima smo ih držali u uvjerenju da nas je tri stotine. Nismo htjeli ludo izgubiti glavu i predali smo se. Maltretirali su nas i na Buni i u Sjevernom logoru. Poslije odrðenih intervencija pušteni smo. Vidjelo se na televiziji kako smo bili maltretirani.
• Kako ste sa minimalnim naoružanjem uspjevali mjesec i po dana pružati otpor èetnicima na Luci?
HUJKA: Mi na Luci, kao i oni Mostarci u Donjoj Mahali, Cernici, Carini i drugim mostarskim mahalama, branili smo svoje mahale, avlije i ognjišta srcem. Da smo imali samo malo više oružja, èetnici nikada ne bi došli blizu naših kuæa. Napustili smo lijevu obalu u trenutku kada je sve gorjelo, plamen do neba, kad je sve plivalo, cijevi popucale, a topovi rigali granate. Èetnici su uništavali sve bez milosti, misleæi da æe uništiti i našu dušu. Grdno su se prevarili. Zaboravili su da Feniks nièe iz pepela i svija sebi gnje-zdo na hramu boga Sunca. Tako smo i mi, Mostarci, nakratko ostavili svoje sokake i kuæe da bismo pripremili za ponovni povratak i gradnju naših domova i na lijevoj i na desnoj obali. Mi se ne želimo dijeliti, mi se borimo za cijeli grad i sve Mostarce.
• Kako i kad se desio taj povratak na lijevu obalu?
HUJKA: Mjesec dana kasnije, negdje polovinom juna, poslije obuke na Goranci-ma. Na Gorancima desila se velika tragedija - poginuo je nesretnim sluèajem moj neprežaljeni prijatelj Mustafa Pužiæ. Svi smo jedva èekali da preðemo Neretvu i otjeramo srboèetnièku soldatesku. Sa Goranaca pješke smo domarširali. Faktor iznenaðenja bio je presudan. Èetnici su pred nama bježali uz Bišinu i Bjelušine prema Bijelom Polju. Tom prilikom došli smo do Bišine, Po-dveležja, èak smo bili osvojili relej na Vele-žu. Zarobili smo ogromne kolièine naoružanja. Tada èetnici nisu bili ukopani kao danas. Nikada mi neæe biti jasno što smo dobili nareðenje da stanemo. Mogli smo ih tjerati do Drine. Sad je znatno teži zadatak obraèunati se sa njima, ali nije nemoguæ. Da se samo malo više dogovorimo sa HVO-om, mogli bismo osloboditi Nevesinje, Gacko, Trebinje... Sada smo jaèi i organiziraniji. Nekome kao da to nije u interesu.
• Prije nekoliko mjeseci bila je poèela nova ofanziva. Zašto se stalo?
HUJKA: Bilo smo krenuli u novu ofa-nzivu. Istina, bilo je teže nego prije. Èetnici su upjeli dobro ukopati se. Pošli smo u akciju, bilo je i nekih rezultata. Posebno je borce motivirala podršaka svih graðana. Cijeli grad je bio uz nas. Grad je bio naša najveæa logistièka baza. Žene su odvajale svoje posljednje rezerve i kuhale za borce. Bio je to divan osjeæaj podrške i uzajamnog povjerenja. Ali, svijet se digao na noge da sprijeèi naše akcije. Ponova smo morali stati.
• Otkud Vam tolika hrabrost?
HUJKA: Ja se, zaista, nièega i nikoga ne bojim, osim Boga Jedinoga. Kad mije bivalo najteže, dobivao sam najviše hrabrosti. Tada dobivam inspiraciju, mozak mi strahovito radi... Idem direktno na osinje gnje-zdo, nikad se ne vraæam nazad. Povratka nema! Ako se vraæaš, lakše æeš biti pogoðen. Treba iæi direktno prema neprijetelju da bi ga istjerao iz jazbine. Lovac nikad nije ubio zeca u jazbini, nego onda kad napravi hajku na njega. Tako treba vršiti diverzije na one jazavèare u jazbinama. Oni su kukavice i bježe glavom bez obzira.
• U posljednje vrijeme bilo je nekih nesuglasica sa HVO-om?
HUJKA: Pojavili su se odreðeni problemi poslije ultimativne zapovijedi Bože Raji-æa da se Armija BiH stavi pod komandu HVO-a u odreðenom roku. Mi smo i do sada zajednièki odraðivali zadatke i borili se protiv zajednièkog nam neprijatelja - èetnika. I ova transformacija u Armiji i fromiranje 4. korpusa u kontekstu je stvaranja zajednièke komande. Ni pomislili nismo da se neæemo zajednièki boriti do konaènog osloboðenja. Na kraju krajeva, u ovaj rat sam ušao skupa sa Zelenikom, Stojiæem i drugim hravatskim borcima iz Mostara.
Ali, van svake zdrave pameti su ultimativni zahtijevi onih koji nemaju sluha za mostarsku èaršiju. Da se mi silom stavljamo pod neèiju zapovijed, da predamo oružje i da se mi, roðeni Mostarci, proglašavamo paravojnom formacijom i protjerujemo iz naših mahala!? Pa, zar nismo ušli u ovaj rat sa èetnicima da saèuvamo svoja ognjišta - nama tuðe ne trebaju. To nama muslimanima, i u Kur'anu piše, da smo dužni svoja ognjišta braniti. Taktika èetnika je bila da naš narod natjeraju na predaju oružja da bi izvršili genocid nad Bošnjacima i Hrvatima. Valjda se neæemo služiti taktikom našeg zajednièkog neprijatelja. U prvim danima suprotstavljali smo se èetnicima sa minimalnim naoružanjem mjesec i po dana, a da sad, kada smo znatno naoružaniji i organiziraniji da nekome dozvolimo da od nas traži povlaèenje i predaju oružaja?! Stotine djevojaka od mene traži puške. Niko nema pravo od nas tražiti da ustuknemo i da postanemo graðani prvog reda. Svima odgovaramo sa veliko NE! Silom više ništa, ali uvijek zajedno sa dogovorom, jer mi smo za zajednièki život svih èestitih i dobronamjernih ljudi.• Šta Vam najviše smeta u relacijama izmeðu Armije BiH i HVO-a?
HUJKA: Imam dosta prijatelja u HVO-u i cijenim ih. Kada usmeno razgovaramo, uglavnom se slažemo i kažu mi da neæe biti problema. Od prvog dana naše zajednièke borbe neka srestva informiranja uvijek u prvi plan stavljaju HVO, kao da Armija BiH ne postoji. Svi naši uspjesi se minimiziraju, a grješke i propusti se napuhavaju i od toga se iskonstruiraju problemi. Odgovorno tvrdim da su borci Armije BiH na desetine propusta HVO-a prešutjeli, da ne bi dolijevali ulje na vatru, pa iz istih razloga ni sada neæu navoditi propuste HVO-a, koji su nama i našem narodu nanijeli ogromnu štetu.
Ali, i oni moraju raèunati kada je puna èaša da je samo jedan kap dovoljna da se voda prelije. Nekima iz HVO-a ne služi na èast ono zaustavljanje kamiona humanitra-ne pomoæi. Razgovarao sam sa Brunom Stojiæem o tim problemima i on mi kaže da nije do njeg nego da postoji neki veæi nivo. Ko je taj veæi nivo? Hajde da sjedemo i ljudski se dogovorimo. Sastavimo te veæe nivoe i nek svako svojoj strani naredi. Najlakše je izvesti svoje ljude na punktove i vršiti otimaèinu. Pa, zar æemo se baviti hajduèijom dok oni sa brda ubijaju naše sugraðane?!
Mi se zaklinjemo da sve što radimo, radimo u ime naroda i demokratije, a narod niko ništa ne pita. Narod želi mir, slobodu i jesti vlastitim rukama zaraðeni hljeb, a ne od humanitarne pomoæi. Osvijestimo se veæ jedanput i poènimo graditi državu po mjeri èovjeka!


___________________________________________________________________
|