Miron 
brato
Poruka: 722
Location: Graz, A
 |
|
|
 08-20-2007 09:30 |
   |
Hogar
moforaja
Poruka: 2729
Location: daleko
|
|
Evo samo jedna ilustracija ovoga o cemu sam gore govorio
FOKUS
Piše: Piše: Ahmed Buriæ
03/06/07
Mater bosansku!
Prošlonedjeljni dogaðaj na završnici prvenstva Hrvatske u košarci opet je podsjetio gdje i u kakvom vremenu živimo. Naime, u utakmici Splita i zagrebaèke Cibone došlo je do incidenta u kojem je uèestvovala i policija. Reprezentativac Bosne i Hercegovine, cibos Bariša Krasiæ, inaèe igraè hladne glave i mladiæ za primjer, bio je jedan od najaktivnijih sudionika tih nemilih scena.
Pokušao sam jednome policajcu objasniti da i mi želimo prekinuti sukob dva igraèa i smiriti strasti, a on mi je opsovao bosansku mater - kazao je novinarima Krasiæ.
E sad, za one koji to znaju otprije, ovo i nije neka novost. Bez obzira na to koje si vjere i nacije, te koliko si blizak pojedinim politièkim idejama i strukturama susjednih zemalja, tamo te doživljavaju kao Bosanca, i èesto tako i zovu. Bez obzira na to što su Bosanci u Hrvatskoj trend, što nema tv-serije u kojoj neki bosanski glumac nema zapaženiju ulogu, što je voditelj “Milijunaša” Tarik Filipoviæ najpopularnije tv-lice - još postoji kritièna masa koja æe svoje frustracije ispaliti kao gore navedeni policajac sa splitskih Gripa.
Ne bi, vjerojatno, bilo puno drukèije da se splitska situacija dešavala pred Halom sportova u Novom Beogradu, a da su moguæi akteri srbijanski policajac i reprezentativac BiH, takoðer Srbin. Stvar je takva da su se demografskim izmjenama (“humanim preseljenjem”, kako su ga nazivali ideolozi zla) bitno promijenili uslovi života, i da za to valja optužiti one koji su šljegli s brda, kako se to voli reæi.
To što su to najèešæe jadnici koji su bježeæi od pogroma sve svoje živote skupili u nekoliko najlon kesa, i sada na ilegalnim pijacama po predgraðima èuèe ne bi li jeftinom turskom ili kineskom robom nahranili ukuæane, ne želi se vidjeti. S druge strane su reprezenti tajkunske privatizacije koji su se ratom i u ratu obogatili i koji po istim tim predgraðima grade nerazumne kule i poslovne centre. Psovanje bosanske, sandžaèke, hercegovaèke ili preèanske majke èest je sport u našim zemljama, ali u njemu ima i nešto dobro, nešto što se ne da vidjeti na prvi pogled.
Jer, kad neko psuje, on proklinje ono što zna da je neoborivo. Majka Bariše Krasiæa je, sasvim sigurno, neka smjerna i vrijedna žena iz Hercegovine, koja je sina rano poslala na peèalbu u Zagreb. Sin se kao pravi Hercegovac vjerojatno brzo i “primio”, i skrasio, ali on æe u svakodnevnoj komunikaciji ostati ono što mu se “prikaèi” - a to je, u ovom sluèaju, Bosanac.
Takvo “priznavanje” bosanskog identiteta jeste paradoks, ali može neèemu i pouèiti one koji se toliko trse da se udvore susjedima. Sanader razumije, recimo, Ljubiæa na isti naèin - ali, naravno na drugom nivou - na koji Zagrepèanin sa pijace Dolac doživljava prekupca iz BiH. Nisam siguran ni da Boris Tadiæ drukèije doživljava Milorada Dodika. Zbog toga što oni to neæe da priznaju i psuje im se, da malo raširimo situaciju, bosanska mater.
Ali, polako. Bosanske (i hercegovaèke) su matere pregurale puno veæe jade nego što su policajci s prekoraèenjem ovlaštenja, ili zlobni i podsmješljivi komentari onih kojima je jedina prednost to što nisu mogli birati mjesto roðenja. Opasnost takve vrste segregacije leži u tome što je, najèešæe, podržavaju oni prema kojima je direktno uperena.
Ali, to je veæ neka druga i duža prièa.
I jos samo Dodik
http://www.novosti.co.yu/code/navigate.php?Id=15&status=jedna&vest=107211
___________________________________________________________________
lose,lose MSP
|
|
| 08-20-2007 11:19 |
|
Hogar
moforaja
Poruka: 2729
Location: daleko
|
|
A evo sada nekoliko bisera o Bogumilima iz pera intelektualnog gorostasa M. Krleze :
Bogumilstvo ce ostati magistralom nase medijevalne proslosti, jer tek njegovim slomom svrsit ce na nasem podrucju sa Srednjim vijekom samostalan zivot narodne supstance. Od Jajca do Udbine, od pada Beograda do Mohaca pocinje za nas fatalna atom koja ce svrsiti sa palanackim, provincijalnim mentalitetom malih gradova na turskoj granici u XVIII stoljecu. Svijest o velikim razdob]jima proslosti nestat ce u sveopcoj slabosti pamcenja.
(1950)
Bogumili nijesu bili anarhoidna sekta vec drzavno organizirana laicka pastva , koja je u medjunarodnim omjerima izmesu Lombardije i Albigenza igrala ulogu vrhovnog arbitra. Inkvizitori stoljecima optuzuju ove heretike zbog seksualnih ekscesa, promiskuiteta i incesta.
(1951)
Poslije pada Zadra otvara se novo poglavlje romanske kulturne i artisticke strategije, koja ce trajati slijedecih dvjesta pedeset godina. Pape Inocencije III, Honorije III, Grgur IX, Inocencije IV, Bonifacije VIII, Ivan XXII, Benedikt XII, Urban V, Inocencije VI, sa citavom svitom kardinala, dominikanaca, biskupa, kartuzijanaca i male brace (dominikanac Ivan iz westfalijskog Wildhausena, kartuzijanac Bartol od Trisulta, kartuzijanac biskup Ponsa, kardinali Casamaris i Gentilis i Jakov, Benedikto Giucciardi, mali brat Fabijan, inkvizitori u prvom periodu izmedu 1202-1339), otpoceli su svoju dvjesta pedesetogodisnju protubogumilsku ofenzivu za pobjedu ,"romanike i crkvenih veza" na citavom reljefu od Zadra do Krakova i od Kaloce do Jajca - contra hereticos Patarenos.
(1950)
Nase bogumilstvo vise je simpatiziralo s etikom novoga evanselja nego sa dogmama papinstva, spram kojih se odresuje sa izrazitom idiosinkrazijom, koja kasnije na temelju iskustva raste iz nesumnjive antipatije u svjesnu i dosljednu, politicki organiziranu mrznju. Reformatorska u oba smjera, spram maloazijske sizme i papinstva podjednako, nasa bogumilska ideologija ostala je u svojim negacijama dosljedna do svoje propasti. Smatrajuci monoteizam monopolom papinstva, ovi nasi laici, krivovjerni u antiklerikalnom smislu, koji su poricali grcku i latinsku crkvenu hijerarhiju po svom praslovjenskom duhu u ime evanseoske socijalne ravnopravnosti, citali su evanselje vlastitim jezikom i na svoj vlastiti nacin. Ne vjerujuci, da je Bog mogao stvoriti Papu, koji kao destruktivna i satanska sila djeluje po principu zla, oni su rimskoga biskupa smatrali djavolskim simbolom negacije onoga bratstva i one ljubavi kakvu je (po njihovom misljenju) propovijedao Novi zavjet. (1950)
Bogumili su jedanput davno prije Husa htjeli da diskreditiraju cezaropapizam i to je bilo, dakako, neostvarljivo.
(1917)
Bogumilska teza, koja se pojavila na klasicnom tlu grcko-latinske raspre, bila je politicka, da je papa djavao sam i da je prepolovio zivo tijelo Kristovo upravo zato, jer je sotona sam.
(1947)
»itavi tehnicki fakulteti smrti bili su stavljeni u pogon za nasu hereticku bosansku kugu, pestilenza bosignana, koja je propovijedala, da su papa i patrijarh carigradski inkarnacija samog necastivog!
(1950)
Inocencije III vec je 1199. odlucio da svoj duhovni mac (gladius spiritualis) zamijeni materijalnim macem (gladius materialis), kada je naredio Inkviziciji da unisti ovu pogansku infamiju svima sredstvima, posto se utvrdilo, da na istocnoj obali nema ni jedne biskupije, koja ne bi bila hereticka. Od pada Zadra 1202. (sto ga je zauzeo duzd Henrik Dandolo sa francuskim i flandrijskim krizarima) pocinje na nasem reljefu novi ciklus ratova mletackih, koji traju daljnjih dvjesta godina, i nova serija papinskih inkvizicionih kaznenih ekspedicija, vojni i upada soldateske raznih baruna i kraljeva sve do pada Bosne 1463. Prvi inkvizitor Joan de Casamaris javlja se na nasem terenu 21. XI 1202, to jest deset dana poslije pada Zadra, koji je pao na dan sv. Martina 11. XI 1202! Jos se Zadar pusio u rusevinama i jos se nije usirila krv masovno poklane djece, kada je Inkvizitor kardinal Joan de Casamaris vec ispitivao zbog bogumilske hereze dva slikara, Matiju i Aristodija, kao dva intelektualna krivca za tu bosansku kugu, koja se bila prosirila izmedu Splita i Trogira.
(1950)
Svi nasi historici (bez izuzetka), kada govore o patarenskom "krivovjerstvu", nastoje kako bi toj poganskoj pojavi dali neko manje vrijedno tumacenje, kao da je toboze, nazalost, doista kao simptom rasula nekih moralnih principa, ali ta balkanska, slavonska ili bosanska hereza nije tipicno "nasa pojava", jer bilo sto, sto se javlja kod nas kao "krivovjerstvo", zapravo je "strano tijelo u okviru naseg historijskog razvoja". Da se stidimo necega sto se zove krivovjerstvo u nasoj historijskoj proslosti, da zalimo te nase davne "hereticke zablude", da ih zaobilazimo sordinantno kao macke oko dominikanskih lomaca, kao da tih lomaca i te hereze uopce nije bilo, smisla mnogo nema; upravo stoga sto je besmisleno, to se ipak kultivira dalje svakoj historijskoj logici uprkos. Kod tih pravovjernih, pravoslavnih, latinskih ili grckih antiheretickih idiosinkrazija obje su nase klasicne, rasne vjeroispovijesti idealno podudarne. Iz jedne ili iz druge perspektive priznali bogumilstvo kao trecu komponentu, znaci odreci grckoj ili latinskoj misiji znacenje historijske magistrale, a ta opet hipoteza rusi sve idealisticke aksiome nase moralne supstance na ovome svijetu, a takav nacin gledanja jeste satanski, dakle bogumilski, dakle - danas - materijalisticki.
(1957)
___________________________________________________________________
lose,lose MSP
broj ispravljanja poruke: 3, zadnji put od strane Hogar dana 08-20-2007 u 11:31.
|
|
| 08-20-2007 11:25 |
|
Hogar
moforaja
Poruka: 2729
Location: daleko
|
|
Malo o umjetnickoj vrijednosti stecaka :
Bogumilski mramorovi bizarni su spomenici mracne, nagonske likovne sklonosti, pojave same po sebi neispitane koja ne predstavlja poglavlje samo u okviru nase likovne civilizacije. Ovi sarkofazi zavrijedili su opseznu analizu, kao citav kozmos tog patarenskog svijeta, koji pred nama stoji kao meteor iz dalekih i nepoznatih, azijskih, skitskih svjetova. Oni misticni krugovi, gradovi, konjanici, vegetacioni ornamenti, fantasticne ruke, koje propovijedaju do pet nama danas nepoznatih principa, stabla kao biblijski stilizirani svijecnjaci, citavi spratovi najraznovrsnijih motiva i dogasaja, sve je to koordinirano i ustalasano unutrasnjim ritmom cudne zakonitosti, koja je stvaralackom voljom fascinirala fantaziju bogumilskih pokoljenja do tog stepena, te se nuzno odrazila u tim dokumentima, koji vec vjekovima cekaju svoje tumace u danasnjem svijetu tako okrutno gluhom za sva objavljenja nasih vlastitih ljepota.
(1942)
Oko davnih bogumilskih spomenika trajale su neohelenisticke varijacije ducentistickog slikarstva po srpskim pravoslavnim zaduzbinama, gradile su se goticke katedrale i romanicke bazilike od Poreca i Zagreba do Raba i Zadra, tekla je bogumilska i glagoljaska krv od Istre do Splita, prodirala je romanika od Trogira i Kotora, do Vardara i Morave, a ovdje, na ovim planinskim visovima, traje kult ljepote, koja nije htjela da ima nikakve veze sa bilo cime, sto je moglo da vrijedi kao import iz zapadnjackih ili vizantijskih sfera duha. Ova vrsta estetske autarkije ostavila nam je tumbane obeliske sa slijepim arkadama, tajanstvene grobove u sintetickom obliku izmesu bosanskog krova i nordijske posmrtne kuce, nepreglednu gomilu stalaktita i paralelopipeda, isprepletenih u besperspektivnoj fantasticnosti i u vertikalama cudestvenih bareljefa, u ingenioznom ostvarenju sna i privisenja. Kakav je to stil stvaranja, mi to danas ne znamo. Da se bogumilski nacin nije poveo za modom svoga vremena, to je izvan sumnje. Da li je to bila neka vrsta artisticke pobune ili revolucije, kao sto je to slucaj s bogumilskim vjerskim protulatinskim i protugrckim nonkonformizmom, to ne znamo. Smatrajuci Svetoga Oca savolom, oni su, vjerojatno, i cezaropapisticke umjetnicke formule prezirali kao ikonoklasti latinskog i grckog likovnog duha. Crkva rimska nije sa svojih dvadesetak narocitih poslanika i poklisara, kardinala, legata i inkvizitora za cetiristo godina uspjela da podigne na bogumilskom tlu ni jedne biskupske crkve. U raznim interregnumima takve su se katedrale pocele graditi desetak puta, ali su jalovi napori svrsavali s rusenjem objekata jos u temeljima. Mozda su to bile samo sopravvivenze - dakle ipak zaostale sugestije davnih, mrtvih praslovjenskih skulptorskih pokoljenja, tko bi to mogao danas da kaze pod izvjesno? U tome pitanju sve su kombinacije otvorene i moguce. Za objasnjenje bogumilske likovne tajne palo je mnogo glasnih rijeci: nordijski, vikinski motivi, praslovjenska plastika, gotski fragmenti, skitsko-sarmatska ornamentika, kiklopske zagonetke, misterij antickih sarkofaga u bizarnim varijantama, lunarna, vizionarna plastika, mikenske spirale, egipatski bareljefi, derivat romanike, obelisci postavljeni na glavu, venecijanska dekorativna ornamentika, aborigene ilirske tajne itd., itd.
(1951)
Komparativnim proucavanjem prosirio se raspon pojedinih hipoteza, a jedna od najuvjerljivijih jeste, da se u tim sarkofazima odrazavaju elementi one drevne praskulpture, koju su Slaveni donijeli sa sobom u svoju novu balkansku postojbinu i koja ih po svojim stilskim elementima povezuje sa skulpturom Baltika i Kavkaza i skitsko-sarmatskim motivima u jednu cjelinu. Svi ti nadgrobni spomenici su monoliti, cesto grubi, tako da vec svojom surovoscu djeluju monumentalno kao ploce kojima je zadatak da traju stoljecima, simbolikom svoje prkosne grubosti, koja ne priznaje nikakva stila osim svog vlastitog.
(1954)
Sjeverni slovjenski dosljaci, pred zidinama bogatog antemurala talasokratskog vizantijskog dalmatinskog temata, meso za galije mletacke i lomace latinske i grcke, u panici pred svima sto je za ove heretike kao civilizacija predstavljalo sigurnu smrt, ovi skulptori nijesu djelovali u ideoloskom vakuumu barbarske nepismenosti, kao sto se to misli na temelju nepoznavanja najosnovnijih kulturnohistorijskih fakata ovoga perioda. Nepodresivanje artiskim manirama svoga vremena samo je jedna od bogumilskih idiosinkrazija, koja se javlja kao detalj jednog moralno-intelektualnog misaonog sistema. Mrtvi djeluju u umjetnosti neobicno zivo, cesto mnogo intenzivnije od suvremenika. Ovi bogumilski umjetnici bili su slobodni od svake sugestije evropskog umjetnickog i misaonog groblja ne zato, jer ga ne bi bili poznavali, nego zato, jer su mu nacelno i idejno poricali svaki moralni i estetski smisao.
(1951)
Bogumilsko umjetnicko djelo nije imitacija prirode. Neotupljene konvencijom, konture ovih reljefa su u rafiniranoj igri svjetlosti mekane kao hod srne, i ovi jahaci, obasjani mjesecinom, djeluju dematerijalizirano kao pojave tihog i zaboravljenog sna. »ovjek ima osjecaj, da stoji nad rusevinama jedne davno potonule Atlantide, koja nam progovara kroz nejasnu koprenu tajanstvenih dozivljaja o stvarima danas potpuno nepoznatim. U ovoj skulpturi otvaraju se prostori zakarpatskih i azijskih daljina, ona nam dize zavjese nad izgledima sve do Kavkaza i Perzije. Ovi uznemirujuci detalji gotovo suvremene postimpresionisticke tehnike, ova bogata partitura puna lirizma, ovaj kompendij znanja i moralne svijesti, sve nam to dokazuje jedan neobicno visok umjetnicki potencijal, koji djeluje sugestivno. Ako je istina, da je izmesu dogasaja i dozivljaja u umjetnickostvaralackom smislu ogroman raspon, pun najfantasticnijih mogucnosti, onda ovi umjetnici svakako nijesu bili kopisti artistickih kodeksa svoga vremena.
(1951)
Sve sto su nam bogumilski kipari (a ime im je legija: Bolasin, Bogacic, Dragoje Dijak, Grubac, Obrad, Prerad, Radoje, Ratko, Semorad, Zekan Moraca, Radic, Radan Hranic, Dragisa, Ugarak) ostavili, dokumenti su vedre slike o zivotu, gdje je sve skladno uznemireni ritam pojava i stvari, ornamenata, ljudskih likova, leoparda, konja i flore.
(1942)
Slobodni od svake lazne konvencije svoga vremena, bogumilski skulptori su stvarali na nacin o kome misljenja mogu biti podvojena, ali da taj nacin nije bio njihov vlastiti i kao takav jedinstven, to se ne bi moglo ustvrditi.
(1951)
Mozda ti spomenici zaista i nijesu otkrica nego samo imitacije danas nama nepoznatih izvora, ali ako je tako, to ne znaci, da se time smanjuje artisticka vrijednost ove skulpture, koja nam u samoci bosanskih suma govori o tome, da je s ovom srednjovjekovnom nasom civilizacijom propalo mnogo vise nego sto nam je do danas bilo poznato.
(1951)
Protiv poganskih motiva te skulpture grmjela je anatema najviseg moralnog i estetskog autoriteta citavog svijeta, stoljecima. Za posljednjih osamdeset godina svelo se znacenje ove umjetnosti na pojam bastardnog folklora, koji se u tekstilu i u drvu rada u agrarnim juznoslovjenskim zonama s prirodnom jednostavnoscu primitivne pucke poezije. Izvan svake je sumnje, da su pojedine bogumilske nekropole s masom od po pet stotina mramornih monolita grasene kao jedinstvena i rafinirana arhitektonska kompozicija, koja grandioznoscu svoje osnovne zamisli, prelazi svaku efemernost folklorne primjene.
(1951)
Ovi bosanski nadgrobni spomenici koji nam poganski prkosno govore o zivotnim radostima, o plesovima, o ljepotama lova, zivotinja i bilja, ocit su dokaz jakog artistickog i moralnog nonkonformizma, koji je trajao stoljecima. Uslijed demonstrativno naglasene areligioznosti njenih motiva govorilo se o toj skulpturi kao o dokumentima primitivnosti Herodotovih skitskih galaktofaga, a zaboravilo se, da su ti kipovi nastali u zemlji, kamo su se spasavali heretici zapadnog, latinskog svijeta, kao na jedino evropsko ostrvo, gdje se postuje sloboda savjesti i uvjerenja.
(1951)
Istina je, koju mozemo provjeriti vlastitim ocima, da su ova umjetnicka svjedocanstva strogo puritanska. Dinamika zivotnog ritma, koji nam gotovo lirski suptilno progovara iz ovoga kamena, sve je prije nego mracan i dijaboliziran pesimizam, o kome nam govore stare kronike, opisujuci bogumile kao uklete lutalice, koje truju svijet svojim beznadnim i razornim nihilizmom.
Ove ruke na oklopima i na grobovima, ruke s macevima i kopljima, ruke u praznom polju monolita, govore nam simbolicnim znacenjem viteskih srednjovjecnih rukavica, kao znamen smionog izazova na dvoboj sa svim moralnim autoritetima svoga vremena, ne priznavajuci nikakve moralne hijerarhije u mnogo radikalnijoj formi od Wyclifa ili Husa ili Luthera dvjesta i trista godina ranije.
(1954)
Ove viteske, feudalne ruke nepoznatih i davnih bosanskih baruna u oklopu, ruke boljara koji se oprastaju od nas na odlasku za Aheront - u ritualu rimskoga pozdrava - uzdignutom desnicom, s otvorenim dlanom kao ruke saobracajca kada zaustavljaju promet u gradovima, ove glomazne, teske desnice, sto nam se javljaju s druge obale, da li su znameni prijetnje ili pozdrava - tko bi to znao i mogao da kaze? Toliko nesrazmjerne spram samih mrtvih likova, one su se ispruzile preko demarkacije koja nas odvaja od nepoznatih pokojnika, te na trenutak izgleda kao da te ruke hoce da posvjedoce pred pokoljenjima kako su bile gvozdene i prkosne, jer nijesu htjele da se sklope pred inkvizitorima, koji proklinju i pale Bosnu vjekovima.
(1954)
Ova skulptura je tendenciozna i propagandisticka. Ona ne priznaje kult smrti. Ona nacelno, bogumilski, upravo materijalisticki negira zaglupljujucu misao umiranja na koljenima pred zagonetkom bilo kakve prekogrobne hijerarhije, i od hiljada i hiljada ljudskih ruku na ovim monolitima ni jedna nije sklopljena u predsmrtnoj molitvi. Ni jedan bogumilski lik ne kleci pred autoritetom religioznih nadzemaljskih i ovozemaljskih simbola. Pred nama su nadgrobni spomenici naivnih i cistih evanselista, laika, koji nijesu do svoje propasti priznali nikakve crkvene hijerarhije, smatrajuci umorstvo najvecim grijehom, a cezaropapizam savolskom negacijom svih evanseoskih principa.
(1951)
Bogata ornamentika na rafiniranim slijepim arkadama povezuje se u harmonicne nizove, koji nam se danas usred bosanskih suma i planina u svojoj gordoj samoci javljaju kao svjedoci jedne tragedije tako krvave, te od nje osim ovih monolita nije ostalo ni slova ni krova. Tu i tamo po koji prsten ili pecat i nekoliko sanduka inkvizicionog materijala u rimskoj kuriji, do danas uglavnom neobjavljenog.
(1954)
Bogumilska skulptura, kao centralna pojava na nasem kulturnohistorijskom reljefu, stoji i danas pred nama kao monumentalan i zagonetno mracan spomenik, kao kiparski ingeniozno ostvaren sarkofag nad grobljem naseg umjetnickog i moralno-intelektualnog nonkonformizma, kojega je nestalo u maglama i pozarima davno prohujalih vjekova i katastrofa, tako simbolicnih za nasu mucnu i krvavu borbu, u cijem smo se vrtlogu izoblicili do sljepackih gusala, do raje, do Morlakije i do baroknog granicarstva, do tragicne sudbine uskoka, galijota, martoloza i grencera.
(1950)
Animalna, svjeza, neukrocena, ova plastika penje se do monumentalnih razmjera trijumfalnog, granitnog dostojanstva, koje je u svom gordom solipsizmu prezivjelo okrutni i pakleni "memento mori" crkve latinske, koja je u Bosni stala da biskupije podize tek pod protektoratom Alahovim.
(1951)
Bogumilski skulptori, slobodni od svake artisticke manire svoga vremena, promatrali su stvari i pojave oko sebe na svoj vlastiti nacin, i oni su u tome poslu bili, nema sumnje, neka vrsta izumitelja. Ovi umjetnici zivjeli su u izolaciji bosanskih planinskih suma, u prostorima za prometne prilike onog vremena ogromnim: od Jadrana do Save put preko bosanskih prasuma trajao je tri nedjelje.
(1951)
Nema ni jedne ljudske pojave koja bi na ovim spomenicima klecala sklopljenih ruku u molitvi pred smrcu, i nema ni jedne u proskinezi pred velicanstvom bizantijskih ili rimskih bogova i bozanskih namjesnika.
(1954)
Da li je ova plastika nadarena? U smislu zapadnoevropskih konvencija od lateranskih i ravenskih mozaika do Boetija i svetog Tome Akvinskog, od Iacoponea da Tadi do Cimabua, svijet bogumilskih mramorova na tako je ogromnoj distanci, te bi svako usporesenje ispalo jalovo. Ova bosanska umjetnicka planeta ne krece se u svijetu mediteranskog sistema: "Stabat Mater Dolorosa", a da je bila odiozna vizantijskoj vlasteli i juznoslovjenskim barunima Rasciae i Serviae, to se vidi iz antibogumilskih formula Dusanova zakonika, na primjer, koji ih iskorjenjuje ognjem i macem.
(1951)
Miroslav Krleza
___________________________________________________________________
lose,lose MSP
|
|
| 08-20-2007 11:37 |
|
UZAK
bice nesto od mene
Poruka: 438
Location: drugi dunjaluk
|
|
Evo samo jedna ilustracija ovoga o cemu sam gore govorio
FOKUS
Piše: Piše: Ahmed Buriæ
03/06/07
Mater bosansku!
Prošlonedjeljni dogaðaj na završnici prvenstva Hrvatske u košarci opet je podsjetio gdje i u kakvom vremenu živimo. Naime, u utakmici Splita i zagrebaèke Cibone došlo je do incidenta u kojem je uèestvovala i policija. Reprezentativac Bosne i Hercegovine, cibos Bariša Krasiæ, inaèe igraè hladne glave i mladiæ za primjer, bio je jedan od najaktivnijih sudionika tih nemilih scena.
Pokušao sam jednome policajcu objasniti da i mi želimo prekinuti sukob dva igraèa i smiriti strasti, a on mi je opsovao bosansku mater - kazao je novinarima Krasiæ.
E sad, za one koji to znaju otprije, ovo i nije neka novost. Bez obzira na to koje si vjere i nacije, te koliko si blizak pojedinim politièkim idejama i strukturama susjednih zemalja, tamo te doživljavaju kao Bosanca, i èesto tako i zovu. Bez obzira na to što su Bosanci u Hrvatskoj trend, što nema tv-serije u kojoj neki bosanski glumac nema zapaženiju ulogu, što je voditelj “Milijunaša” Tarik Filipoviæ najpopularnije tv-lice - još postoji kritièna masa koja æe svoje frustracije ispaliti kao gore navedeni policajac sa splitskih Gripa.
Ne bi, vjerojatno, bilo puno drukèije da se splitska situacija dešavala pred Halom sportova u Novom Beogradu, a da su moguæi akteri srbijanski policajac i reprezentativac BiH, takoðer Srbin. Stvar je takva da su se demografskim izmjenama (“humanim preseljenjem”, kako su ga nazivali ideolozi zla) bitno promijenili uslovi života, i da za to valja optužiti one koji su šljegli s brda, kako se to voli reæi.
To što su to najèešæe jadnici koji su bježeæi od pogroma sve svoje živote skupili u nekoliko najlon kesa, i sada na ilegalnim pijacama po predgraðima èuèe ne bi li jeftinom turskom ili kineskom robom nahranili ukuæane, ne želi se vidjeti. S druge strane su reprezenti tajkunske privatizacije koji su se ratom i u ratu obogatili i koji po istim tim predgraðima grade nerazumne kule i poslovne centre. Psovanje bosanske, sandžaèke, hercegovaèke ili preèanske majke èest je sport u našim zemljama, ali u njemu ima i nešto dobro, nešto što se ne da vidjeti na prvi pogled.
Jer, kad neko psuje, on proklinje ono što zna da je neoborivo. Majka Bariše Krasiæa je, sasvim sigurno, neka smjerna i vrijedna žena iz Hercegovine, koja je sina rano poslala na peèalbu u Zagreb. Sin se kao pravi Hercegovac vjerojatno brzo i “primio”, i skrasio, ali on æe u svakodnevnoj komunikaciji ostati ono što mu se “prikaèi” - a to je, u ovom sluèaju, Bosanac.
Takvo “priznavanje” bosanskog identiteta jeste paradoks, ali može neèemu i pouèiti one koji se toliko trse da se udvore susjedima. Sanader razumije, recimo, Ljubiæa na isti naèin - ali, naravno na drugom nivou - na koji Zagrepèanin sa pijace Dolac doživljava prekupca iz BiH. Nisam siguran ni da Boris Tadiæ drukèije doživljava Milorada Dodika. Zbog toga što oni to neæe da priznaju i psuje im se, da malo raširimo situaciju, bosanska mater.
Ali, polako. Bosanske (i hercegovaèke) su matere pregurale puno veæe jade nego što su policajci s prekoraèenjem ovlaštenja, ili zlobni i podsmješljivi komentari onih kojima je jedina prednost to što nisu mogli birati mjesto roðenja. Opasnost takve vrste segregacije leži u tome što je, najèešæe, podržavaju oni prema kojima je direktno uperena.
Ali, to je veæ neka druga i duža prièa.
I jos samo Dodik
http://www.novosti.co.yu/code/navigate.php?Id=15&status=jedna&vest=107211
Bago rece da navija za Hrvatsku.Procita li ti ovo Bago?????
___________________________________________________________________
..."Rekli mu da je to narodna nošnja
I baš mu je lijepa ova košulja smeða
Stoji mu krasno ali nije mu jasno
Što su rukavi svezani s leða..."
|
|
| 08-23-2007 17:12 |
|
dolaf
brato
Poruka: 618
Location: preko vode
|
|
Bošnjaci su ILIRI
Postao/la tvrtko iii dana 25 sep 2007, 23:05
Bošnjaci su Iliri (starosjedioci) Bosne
PROF. ENVER IMAMOVIÆ SA UNIVERZITETA U SARAJEVU TVRDI DA SU BOŠNJACI ILIRI:
Citat:
KO SU BOSNJACI, SLAVENI ILI ILIRI
Iako su Bošnjacke rane još uvijek otvorene, i peku kao ziva vatra, ima jedan dio našeg naslijeda koji je dozivio daleko više zlotvorenja i ubadanja u srce nego što su tijela i duše Bošnjacke. Rijec je o našoj historiji.
Naime, historija našeg prostora i naše nacije vjerovatno je pojedinacno najubijaniji elemenat tradicije ljudi koje nekoc nazivahu Ilirima, Teutanima, dobrim Bošnjanima, Patarenima, Bogumilima, Bošnjacima, Muslimanima, Bošnjacima-muslimanima, te danas evo, valjda i zauvijek kako i spada po redu i adetu -- Bošnjacima.
I baš kao da je i sam zbunjen (ako je suditi po šarolikosti gornje lepeze imena za jedan te isti narod), dunjaluk se polahko ali sigurno miri sa cinjenicom da ti ljudi ne samo da su bili i te kako sposobni oduprijeti se naletima zla otjelotvorenog u srpskoj (JNA) teškoj artiljeriji, nego da su zapravo oni i nacionalno svjesni te da sacinjavaju etnološki-poseban elemenat Evrope, nezavisan od srbijanskog i hrvatijanskog.
Narodi se ne isparavaju.
Ova, i u najprimitivnoj laboratoriji za fiziku lahko dokaziva cinjenica, nekako je izgleda "promakla" svim našim "etnogeneškim tezaistima" koji od puke zelje da riješe svoje stambeno pitanje ili redovno naplate topli obrok, baciše pod noge najjednostavniju logiku koja je stravicno nametljivo lahka za svariti: Bošnjaci su zapravo Iliri, cujte dobro -- Iliri. I l i r i .
Ne "Slaveni". Razlika je uocljiva i obicnim vizuelnim eksperimentom: antropološki definisane crte lica u Bošnjaka i srbijanaca/hrvatijanaca daleko su i od slicnog! Ove su razlike najjasnije kod djece u dobi 2-6 godina, a nešto slabije izrazene (usljed fizioloških faktora) kod starijih osoba.
Od Rimskog Carstva, preko Tartara, Vatikana pa sve do Napoleona -- svi nazivahu Bosnu isto: Iliricum. Svi osim -- Srba.
Danas znamo i zašto. To jest, trebali bismo znati, nakon Genocida 1992-1996.
Niti jedan, AMA BAŠ NITI JEDAN od poznati nam historicara, sav zajampuren i obraza rumenih od silnog objašnjavanja ljudima koji ama baš nešto i ne kontaju što li nas to "oni" toliko vec vijekovima hoce istrijebiti, kad smo baš eto -- (Slavensko c)isti (?), ne sjeti se usput objsniti i šta se to desilo sa "prastanovnicima Balkana" (sjecate se ovog iz križaljki, cesto pradeno i dopunskim "Teutini podanici")?
Takvim historicarima koji napuniše biblioteke za buducnost djece nam potpuno bezvrijednim bibliografijama, valjda licna ljudska sudbina bješe draža od sudbine nacije koja je investirala u njihovo obrazovanje i podarila im lagodan život da izucavaju, njeguju i budu joj cuvari tradicije i putokazi u buducnost.
Umjesto toga, najbolje što su im naši hajvani "historicari", rijetko recenzirani u inostranstvu, bili u stanju podariti bio je najobicniji -- slavenski falsifikat.
Ako vjerujete u X-files-e, povjerovacete i pro-slavenskim "historicarima". Po njima vjerovatno, ako se vec nisu "isparili", onda je Ilire u najmanju ruku otela neka izvanzemaljska viša inteligencija, koja eto nije nešto bila raspolozena izdavati saopštenje za štampu u kojem bi pobliže objasnila razloge za ovaj nesvakidašnji cin...
I dok se mi moramo stidjeti po bijelom dunjaluku što imamo historicare koji se stide što su pripadnici malog i žilavog pra-evropskog plemena Ilira, nego bi radije da za rad "mira u kuci" (koji je sve osim mira!) pod noge bace ono što im toliko malo znaci -- istinu, ipak postoje i casni izuzeci koji i te kako dobro znaju za ovu vezu, i spremni su vam potvrditi kako su "Bošnjaci u 60%+ svoje etno-genetske strukture Iliri, koji su usljed kulturološko-fenomenoloških uticaja (trgovina, vojska itd.) sasvim uobicajenih u srednjevjekovnoj Evropi, prihvatili jezik ali i ništa više od okolnih Slavenskih plemena." (Prof. E.Imamovic) Sve ovo nalaz je antropologije, tj. one grane historije koja mjeri velicinu i oblik kostiju, lobanje itd., i povezuje takve cinjenice proizašle iz analize eksperimentalne etnogeneze sa poznatim historijskim faktima, u cilju projektovanja nepoznatih detalja i momenata iz historije pojedinih nacija.
To se zove -- nauka. I postoji, cuvajuci cinjenice, uprkos Aliji Izetbegovicu i njegovim "Vijecima intelektualaca" s izvjesnima Purivatrama i sl. gubitnicima na celu, za vakat kad njih i njihove pro-srpske izdaje više ne bude, i kad svi pa i glavni vozdovi budu sjedili u Hagu a armije špijuna im i uljeza što i bez rata rasturaju Bosnu kriminalom, švercom droga, oruzja i ljudskih organa, bude zauvijek zbrisana s lica zemlje.
Tada æe Bošnjacka nacija napokon moci progledati svojim ocima i prozboriti ustima svojih historicara. Tada ce nastupiti razdoblje uspona nove Tvrtkove Bosne.
Tada ce Bošnjaci pisati Bošnjacku historiju, Bošnjacka djeca biti odgajana na Bošnjackom jeziku, Bošnjaci oruzjem braniti Bošnjacku zemljicu.
Krvavo kolo kakvim jeste, historija je sve osim vrtuljak ljubavi.
Ko to zna bolje nego mi sami? I još poneko: "nama toliko draga, zla nam maceha Evropa..."
(http://www.angelfire.com/me/BOSNJACKITOPRAZI/2.html )
___________________________________________________________________
"A onda, kad im to nije uspjelo poèeli su prièati sve glasnije i glasnije da Bosne nema.Pa koga ste onda pokušali osvojiti??"
"Skloni obuæu kad prelaziš Unu,Savu,Drinu. Operi noge u rijekama Bosna je æilimom zastrta."
'ruka osiljena,drska.Stari most obori-bruka,
najljepsa munara bio,opet bice-nasa odluka.
|
|
| 10-12-2007 14:41 |
|
Radobolja
trudim se
Poruka: 222
Location: Den
|
|
Slazem se da dobar dio ljudi koji zive u BiH imaju iste korjene,oni nisu Hrvatski,Srpski ii Turski ,znaci nesto cetvrto da li bogumili ili iliri za mene isto
Logicno je da su susjedne zemlje imale oduvijek aspiracije prema BIH kako politicke ,religiozne tako i osvajanje njenih djelova
Na zalost poslije toliko godina suprotstavljanja tim teznjama ,danas smo svjedoci da im je uspjelo u tome ,Hrvati vise vole Hrvatsku nego svoju zemlju,tako je sa Srbima i Srbijom ,a bogami veliki dio muslimana osjecaju Tursku kao svoju domovinu,sve je to otislo k vragu
jedan bizaran primjer od 16 najboljih Hrvatskih igraca iz reprezentacije te zemlje samo dvojica su iz Hrvatske ,jedan Brazilac i 13 igraca sa BIH korijenima,Srbija ima 6 igraca iz BIH
Sta reci nego zalosno za sve nas koji bi po nekim normalnim razmisljanjima trebali voliti zemlju odakle smo ,biti ponosni na nju,a ne je pljackati i ocerupavati sa svih strana
Sramota
|
|
| 10-24-2007 05:55 |
|
Provler2
moforaja
Poruka: 3154
Location: usa
|
|
|
| 10-24-2007 09:33 |
|
behar 
samo sto nisam
Poruka: 1141
|
|
Slazem se da dobar dio ljudi koji zive u BiH imaju iste korjene,oni nisu Hrvatski,Srpski ii Turski ,znaci nesto cetvrto da li bogumili ili iliri za mene isto
Logicno je da su susjedne zemlje imale oduvijek aspiracije prema BIH kako politicke ,religiozne tako i osvajanje njenih djelova
Na zalost poslije toliko godina suprotstavljanja tim teznjama ,danas smo svjedoci da im je uspjelo u tome ,Hrvati vise vole Hrvatsku nego svoju zemlju,tako je sa Srbima i Srbijom ,a bogami veliki dio muslimana osjecaju Tursku kao svoju domovinu,sve je to otislo k vragu
jedan bizaran primjer od 16 najboljih Hrvatskih igraca iz reprezentacije te zemlje samo dvojica su iz Hrvatske ,jedan Brazilac i 13 igraca sa BIH korijenima,Srbija ima 6 igraca iz BIH
Sta reci nego zalosno za sve nas koji bi po nekim normalnim razmisljanjima trebali voliti zemlju odakle smo ,biti ponosni na nju,a ne je pljackati i ocerupavati sa svih strana
Sramota
___________________________________________________________________
|
|
| 03-18-2008 21:02 |
 |
|
|
  |
|
