Da kazem da mi nedostajes zvuci tako glupo, jer moj mozak jos nije shvatio da tebe ustvari vise nema.
Ponekad se uhvatim da zelim da te zovnem i uzmem mobilni i gledam u onaj tvoj broj i znam da mi neces odgovoriti, da nisi vise tu u istom svijetu sa mnom, ali se igram sa mislim "sta ako ga zovnem i on odgovori". Banalno znam, ali mi hvalis.
Ponekad i pricam sa tobom, sto ti vjerovatno ako me cujes zhvatas kao da sam luda, ali ipak ja pricam, prepricavam ti moje dileme, osjecaje, sve sto mi padne na pamet, jer tako sam i prije radila.
Gledam slike tvoje, nase, sjecam se i opet pricam sa tobom. I svaki put kad mi padnes na pamet i poslje one sekunde sto mi treba da shvatim da nisi vise sa nama, srce mi pukne. Ne figurativno receno, nego stvarno osjetim bol u mom srcu svaki put kad shvatim da nisi tu.
Mozda vremenom ovo postane lakse, ali sumnjam bio si veliki dio moga zivota da bi tako lako sjecanje na tebe i misli o tebi napustile me. I poslje ovako dugo vremena nemogu da te pustim iz mog srca i iz mojih mislih.
Ja vjerujem da ti ponekada pogledas na nas dole i da mozes da osjetis kad mi mislimo i sjecamo se tebe. Jer svi koji su te znali misle na tebe stalno, sjecaju te se sa takom toplinom i radoscu, kao i ja.
Zao mi je sto nisi imao vremena da dozivis sve sto si htjeo u zivotu, zao mi je sto nisam imala vremena da te jos jednom zagrlim.
Ali jos uvjek mogu u mojoj glavi cuti onaj tvoj pozdrav i nacin na koji si izgovarao moje ime.
|
