Danas u Bosni i Hercegovini postoji 1300 grobalja sa stechcima (od toga u Hercegovini ih je oko 400), dok ih je jos oko 150 u Dalmaciji. Ukupan broj saèuvanih stechaka na prostoru eks Jugoslavije je preko 60 000.
Evo neki primjera:
1094.
Se znamenje Kneza Nenca, Velikoga Kneza Bosanskoga, a postavi je sin njegov Knez Muven, s`Bozijom pomocju i svojih vjernih, a s` inonom nijednom inom pomocju, nego on sam. Ti, koji procitas moj kam, mozda si hodio do zvijezda. I vratio se, jer tami neima nista, do ponovo ti sam. Clovjek mojze vidjeti ono tsto nije vidio, tcuti ono sto nije tcuo, okusti ono sto nije otkusio, bit tami gdji nije bio, al` uvijek i svagdi samo sebe moze najti, ili ne najti. I mnogo ot moje ruke na zemji bi, a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit. I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo. Clovjece, tako da niesi proklet, ne tikaj u me. Legoh 1094 ljeta, kad bjese susa, pa u nebu ne bjese ni jedne suze za me.
1135.
A se lezi Sulduk a usice kam otac. Boze, mir daj snu duse njegove, a Ti i ja poravnajmo ratcune. Vas ste Troje u jednome, a ja sam sada sam, ali i sam ne bojim se Vas Troice. Ako je nepravda Bozija Volja tada je moja sudba biti protiv Boga. Clovekov sine ne privali ovi kam sina mojega on je spomen, i nek takav i ostane, Bozije greske. Za mir moje duse ne pitaj ona svoje smirenje vise ne moze nac ni na ovom ni na onom svjetu. 1135. ljeto.
1165.
A se lezi Milac Povrzen od Gornjih strana na svojini na plemenitoj v Bosni. Kad proletje dojde po tko zna koji put i moje bi pomahnitale kostji negdi isle za mirisom nekih starih, tajnih i tujdih jubavi. A i zivot mi takav bje. U snovima bjeh ko planina, u mislima vitez, a u zivotu paz. Ne prevrni moga kama, mogao bi vidjeti kako tces izgledati i ti. Dvadestog dana veljace 1165. godine Gospodnje.
1167.
A se lezi Didodrag Gojak, na svojini, na plemenitoj u Zahumlju. Zasto me mati rodi? Jer, ovdi ima vislje laznog suncevog zlata no snova, vislje vjetra no dobrih rijeci, vislje praznine no ljubavi, vislje lazi no istine, vislje uzimanja no davanja. Jer, dani ovdi nisu ispunjeni vrimenom vetc morom, notci nisu zdjele pune slatkih sanja vetc burad puna gortcine. Zasto me mati ti rodi? Da budnem zedan, da budnem gladan, umoran, tujzan, . . . . i da me ti vode napojis, sirom i hljebom nahranis, cistom posteljom odmoris, osmijehom razveselis. O mati, sve bi to bilo isto, a potpuno drugatcije, da to hotce da uradi Kosara. Al` ona to netce. Hotce, al` drugomu. A ja hotcu samo nju. I zbog toga zgiboh. Al`, mati, nije to bilo zalud. Jer, kad ona budne i stara i ruzna i zla, i kad se za njom, mati, nitko ne budne okretao, a onaj njen Juroje je iz kutce istjera, i kad ne budne imala ni gdje ni kud, tad ce se mene mlada sjetiti, mene i moje ljubavi. Al` ja tad, mati, iz neba nejcu doc. Ozgo tcu sve to samo glidati. Zbog tog zmreh majko mlad. Al` zbog toga budutceg trena, vridlo me i rodit. Ti putnice, koji moju patnju sada znas, ne privali mi biljega, a privalis li ga Bog ti jos terzi na tvoje tijelo stavio.
1167 godne, kad bjehu pune vlkova sume
1174.
A sej je kam od Trtise. Zivjeh mirno, Boga molec i zla ne mislec. Ovden, gdi mi je kam, ubi me grom. Zasto Boze? Da su klete i proklete ruke koje bi ovo preturile dok odgovor ne dobijem. 1174 godne po Gospodu nasem.
1174.
. . . a kada kisi ti ne mores, a ja mohgu da razjumim kakvo je to i kolko je to razotcarenje za oblak kadar postane voda. 1174. ljeta po Gospodu, ako se ne zbunih v brojenju
1183.
A se lezi Hval Radohtic s Tanorova. Davno sam ti lehgo i duhgo ti mi je lehzati. Molju vas ne popirajte me nogami bratjo i neviste. Ne nastupajte na me, nehmojte mi kostji pretresti. Cijeli zivot dadoh drugima, Bogu, knezu Nespinu, mojoj gospoji Vukavi i mojimi dobrimi. Sad hotju da bujdem na svojoj na plemenitoj bastini sa sobom malo sam. Klet i proklet tko tce kreti u me. Tretji dan druge sedmice rujna 1183.
1192.
A se lezi Ahmat Stuk na svojoj bastini na plemenitoj. Nekt se znade da odtad otkad u polju se postavi taj biljeg kojino usijetce mi brat vislje ni putnici po zemji ni zvijezde po nebu ne mohgu da zlutaju. 1192. godine po Gospodu u sjecanj
1193.
A se lezi Borna Hlapojeva ksci. Moje uho je tculo tsto je moje srdce voljelo tcut. Moje otci su vidjele ono tsto je moja zelja pozeljela vidjet. Moja usta su rekla ono tsto je moj razum dozvolio. Moje tijelo je uzivalo uzitke koje su nudili dani i notci. I vidjeh da su istina i laz dva litca istog komedijanta bas ko u vremenu dan i notc. I nist mi ne bje jasno tad i nit tce mi bit ikad. Ne kretci u moj biljeg. Netcu da se mjesetceva svjetlost odmara na mojim golim kostma. Krac koji me ljubio i koji tce me zauvijek ljubti, a koji na mi ovi kam stavi, pronasce te i ispod tvoga biljega. U sjecanj Gospodnje godine 1193.
___________________________________________________________________
Prosla recesija.
|
