Prokleta nedjelja
Toma Zdravkoviæ nije bio pjevaè izvornih narodnih pjesama, niti su pjesme koje je napisao i otpjevao s vremenom postale narodne. No, na svakoj se pozna, èak i kad ju zadnja baraba pjeva, da je njegova
Šta znaèi imati stila? U osnovi ništa drugo nego sa stilom lumpovati, piti i propadati. Lako je biti bogat i sreðen pa uredno živjeti i imati stila. Drukèije je kad si na dnu, sa šankom kao prvom i posljednjom linijom fronta, nadnesen nad kockasti stolnjak kao domoljub nad šahovnicu, jedino ti društvo limena pepeljara, i jasno ti je da više nikada neæe biti drukèije, a ipak æe se i dalje za tebe reæi kako imaš stila.
To, prijatelju, znaèi da nisi Balkanac i da dušom i srcem ne pripadaš svijetu novokomponovane i kafanske muzike. Ali možda si pomalo Francuz, tamo takvi momci u pravilu propadaju sa stilom, pa je stoga i moguæe da nacionalnom ikonom postane izvorno kafanska pjevaèica. Genijalna Edith Piaf, jedna od najveæih. Moglo bi se reæi da je slièan osjeæaj svijeta, ista ljudska propast koja se u pravilu zbiva u kafanskome ambijentu, kod Balkanaca porodila novokomponovanu narodnu muziku, a kod Francuza Camusa i Sartrea, egzistencijalizam u književnosti.
Ali bio je jedan Srbijanac, veliki kockar i pijanica, koji je bio bliži Edith Piaf, Sartreovim Putovima slobode i Camusovom Mitu o Sizifu nego kafani iz koje je potekao i u kojoj je dopjevao svoj život. Premda je nastupao na istoj pozornici s ostalima, Toma Zdravkoviæ gotovo da i nije imao veze sa svijetom novokomponovane narodne muzike. Ali još manje je pripadao duhu jugoslavenske zabavnjaèke estrade. A s rock'n'rollom, pak, imao je veze koliko i s arijama iz Verdijevih opera. Pritom, on nije bio pjevaè izvornih narodnih pjesama, niti su pjesme koje je napisao i otpjevao s vremenom postale narodne. Na svakoj se pozna, èak i kad ju zadnja baraba pjeva, da je Tomina.
Prvi i posljednji put uživo sam ga slušao 1983., jedne novembarske nedjelje u zenièkome hotelu Metalurg. Bio sam tamo s roðakom, ustvari ujakom u drugome koljenu, radnikom željezarcem, koji je valjda zbog kuferaškoga porijekla imao i finoæe i stila u svome cjeloživotnom proleterskom propadanju. On je svu veèer mezio šljivu, baš je onako - mezio, jer nikada ne vidjeh èovjeka koji bi bio u stanju pola deci piti po sat vremena, i za to vrijeme barem stotinu puta prinijeti èašicu ustima. Taj moj roðak pio je vrhom jezika, a bio je pijanac od karijere. Èini mi se da više nema takvih ljudi.
Ja sam u to doba pio samo colu i nisam pušio. Sve u svemu, bio sam èist i nevin, kakav bih ostao do danas da se osobne i kolektivne povijesti nisu ukrstile i složile oko toga da i od mene naèine Balkanca. Istina, Balkanca s ponešto manjom mjerom oèaja i stalnom sviješæu da bi se svake nesreæe jednom trebao riješiti.
Toma Zdravkoviæ te je veèeri u Metalurgu pio bijelo vino i zalijevao ga kiselom. Nije pio ni špricer, ni gemišt, nego je miješao po svome, onako kako èine ljudi koji su imali vremena nauèiti kada se i zašto vino vodom blaži. Èaše je odlagao na barsku stolicu koja je uz njega stajala nasred pozornice. Na sebi je imao belo džez odelo, ispod kojega se stalno znojila modra razdrljena košulja. Pratio ga je ansambl uobièajenog sastava za to vrijeme: elektrièni bas i gitara, doboš, harmonika i klarinet. Èini mi se da nisu bili baš neki sviraèi, iako s kafanskim muzièarima tada nisam imao nikakvoga iskustva. Zvuèali su kao da ih je usput sakupio, negdje izmeðu Loznice, Tuzle i Doboja. Vidjelo se da im je svejedno šta sviraju.
Ali on je pjevao kao da mu je posljednji put u životu. Sjeæam se, kad je krenuo s Kad se voli što se rastaje, da je moj roðak izdahnuo samo jedno dugo i teško Uffff , kao da mu je upravo, u jednom dijeljenju karata za remi, isteklo pola života. Znao je šta mu ta pjesma znaèi, kao što je znao i onaj koji ju je pjevao, kao što je znala i Edith Piaf, jer je svaku svoju pjesmu životom platila. A ja sam bio opèinjen, iako nisam imao ništa od njihovih iskustava, niti smo, ruku na srce, dijelili isti pogled na svijet. Nisam se mogao identificirati ni s pjevaèem, ni s roðakom željezarcem, uz kojega me vezivala bosanska obiteljska nježnost i tek ponešto genetskoga materijala, a od njega me je dijelilo sve drugo, Marijanska brazda dubokog kulturnog nerazumijevanja, klasne razlike, generacijska udaljenost... S obojicom æu se stvarno sresti i po suzi bratimiti kad ih više ne bude. Ni njih, ni svijeta iz kojeg su nastali. To je vjerojatno neka druga prièa, ali jednom sporednom Tuðmanu ne mogu zaboraviti, ni oprostiti što je s lica zemlje zbrisao posljednje tragove onog ionako odumiruæeg bosanskog svijeta, koji je svoje duhovno i fizièko središte nalazio u Zenici i Kaknju, oko rudnika i željezare. Bit æe meðu Bosancima Srba, Hrvata i Bošnjaka, ali kuferaške nacije neæe više nikad biti.
Na kraju je, pred sam rastanak, negdje oko jedanaest, Toma zapjevao: Prokleta je ova nedelja... Konobari su skidali stolnjake sa slobodnih stolova i naplaæivali popijeno, šef sale poprijeko je gledao one na kojima se vidjelo da namjeravaju još ostati, a on je pjevao dugo i tužno, prinosio dlanove licu, unosio se sav u melodiju i rijeèi, dizao pogled uvis, kao da pred sobom nema publiku hotela Metalurg, usred najzagaðenijega od svih jugoslavenskih gradova. Pjevao je Toma kao da ga slušaju Camus i Sartre, prije nego što je Jean-Paul sasvim šenuo i okrenuo se studentima i njihovim falšnim revolucijama, pjevao je kao da zaista ima kome pjevati.
Sjeæam se da smo poslije, moj roðak i ja, šetali kejom uz Bosnu, kroz maglu i smog, i da smo se rastali bez velikih rijeèi i pravih znanja o onome što nam se te veèeri dogodilo. Njemu, radniku, takva znanja nisu ni trebala. On je živio onoliko dugo koliko su durali srce i jetra, uvjeren da teška pitanja nisu za njegove tvrde željezarske glave. I po tome je bio slièan Tomi Zdravkoviæu, kojem nisu ni trebala pitanja da bi imao sve važne odgovore. Bila je nedjelja, prokleta nedjelja u jesen 1983., a iznad Zenice, koju su tih godina zbog zagaðenja zaobilazile ptice, rojili su se anðeli da ga èuju. Nisam ih tada mogao vidjeti, ali danas se jasno sjeæam tih anðela. Na njih me podsjeæaju Tomine pjesme i dva udaljena groba.
___________________________________________________________________
Kompleks je ko qrac kad se digne jebaji ga 
|
. Evo rijeci kojih se sjecam :
goga beze
