| rahmetli nas PREDSJEDNIK Alija |
|
I doista, pitamo li se danas, deset godina nakon preseljenja na Bolji svijet predsjednika Alije Izetbegoviæa kako je moguæe da su nas ovi i ovakvi lideri snašli? Jesu li nam kazna ili iskušenje? Jedno sa sigurnošæu možemo kazati: Nisu nam ni u kom sluèaju Božija blagodat, jer nju smo izgleda zagubili. I postoji li ikakav naèin da kao narod, sada u drugaèijim okolnostima, možda ne tako teškim, ali ipak izazovnim, osluhnemo barem nešto od njegove mudrosti u nedostatku njegove liènosti.
Kada danas u dnevnoj štampi proèitam vijest kako se (izdvojiæu najsvježije primjere) "bh lideri i nakon šestosatnog sastanka nisu uspjeli dogovoriti" ili kako æe "lideri stranaka iæi ponovo u Brisel na dogovor", a u vezi rješavanja jedne antidemokratske i diskriminatorske prakse oko izbora èlanova Predsjedništva kako bi se implementirala presuda Evropskog suda za ljudska prava u sluèaju "Sejdiæ-Finci", ponajviše mi zasmeta ova engleska rijeè "leader". Uèio sam nešto tog engleskog i znam da ta rijeè dolazi od glagola "to lead" a znaèi "voditi" ili "predvoditi". Dakle, ta bi se rijeè, koja je isuviše naprasno ušla u naš svakodnevni jezik, mogla prevesti kao "voða" ili "predvodnik". Ukratko, lider je osoba koja predvodi ili komanduje nekom grupom, organizacijom ili zemljom.
Kada danas pogledam našu politièku zbilju i naše, poglavito bošnjaèke, lidere, èesto me uhvati jeza koliko je ta rijeè neprikladna za ljude koje njom imenujemo. Svi se možemo s pravom zapitati – Zašto?! Možda u nekim teoretskim opservacijama ima spisak osobina koje trebaju biti prisutne kod neke osobe da bi on ili ona bila lider, a moja namjera ovdje nije da se tim bavim, niti da kroz njih sagledavam ovo naše današnje tmurno politièko stanje. Držim da je jedna od osnovnih odlika lidera da on ili ona (možda bi nam ženski rod lidera u Bosni više pomogao) ima viziju. Oèigledno je da je ova odlika odsutna kod sadašnjih politièkih voða. Umjesto vizije oni imaju svoju ambiciju. Imaju i plan, ponekad ga èesto znaju nazvati strateškim, da u što kraæem roku, a na što duži period ostvare ono što se ne može ostvariti bez vizije. Ovo svoje razmišljanje skromno delegiram kao jedan od moguæih odgovora nedostatka vizije ne samo kod lidera, veæ i kod našeg cjelokupnog društva u kome živimo.
I doista, pitamo li se danas, deset godina nakon preseljenja na Bolji svijet predsjednika Alije Izetbegoviæa kako je moguæe da su nas ovi i ovakvi lideri snašli? Jesu li nam kazna ili iskušenje? Jedno sa sigurnošæu možemo kazati: Nisu nam ni u kom sluèaju Božija blagodat, jer nju smo izgleda zagubili. I postoji li ikakav naèin da kao narod, sada u drugaèijim okolnostima, možda ne tako teškim, ali ipak izazovnim, osluhnemo barem nešto od njegove mudrosti u nedostatku njegove liènosti.
A viziju je važno imati bez obzira na okolnosti koje nekada mogu biti itekako teške i nju èiniti poptuno idealistièkom, da ne kažemo nadrealistièkom. Upravo takav je sluèaj bio prije i u toku strašne agresije koja je zadesila našu domovinu od 1992. godine. Ovih dana, kada CIA - Centralna obavještajna agencija Sjedinjenih Država - objavljuje dokumente iz tog perioda s kojih je skinuta oznaka tajnosti, mi ustvari možemo vidjeti kroz kakve strašne i teške situacije smo prolazili. Saznajemo da su svi oni naši strahovi i bojazni koje smo u to vrijeme, valjda u nekoj psihološkoj samoodbrani, èesto znali oznaèavati kao "teorije zavjere" ustvari kao takve ponajbliže bile realnosti, ako ne i gore.
Da, i Evropa i Amerika, evidentno je to sada, su znale šta se Bosni sprema. Nisu ili su kasno reagirale. Kada su, pod pritiskom svoje i svjetske javnosti, Sjedinjene Države i htjele nešto uèiniti, èesto bi bile odvraæane od strane tadašnjih evropskih premijera, predsjednika, kancelara... Kako to, u jednom od objavljenih dokumenata, svjedoèi Warren Cristopher, tadašnji amerièki državni sekretar, njemu je nakon jedne posjete evropskim prijestolnicama i pokušaja da evropske kolege uvjeri u potrebu akcije i zaustavljanja bosanskog krvoproliæa sugerirano da se vrati kuæi, a da situaciju prepusti Evropljanima na rješavanje; èitaj: odugovlaèenje, odnosno: odumiranje.
Kako je u takvim teškim okolnostima bilo uopæe moguæe imati viziju, a da je nemamo danas? Kao što nedavno jedan prijatelj reèe: da smo tada odustali od ideala i vizije ne bi nam ni trebale granate da nas pobiju.
I doista, pitamo li se danas, deset godina nakon preseljenja na Bolji svijet predsjednika Alije Izetbegoviæa kako je moguæe da su nas ovi i ovakvi lideri snašli? Jesu li nam kazna ili iskušenje? Jedno sa sigurnošæu možemo kazati: Nisu nam ni u kom sluèaju Božija blagodat, jer nju smo izgleda zagubili. I postoji li ikakav naèin da kao narod, sada u drugaèijim okolnostima, možda ne tako teškim, ali ipak izazovnim, osluhnemo barem nešto od njegove mudrosti u nedostatku njegove liènosti.
A o kakvom se lideru radilo moæi æete se, dragi naši èitaoci, podsjetiti koroz par tekstova koje donosimo povodom desetogodišnjice od njegove smrti. Ime i èast ove zemlje i na Istoku i na Zapadu saèuvano je ponajviše zahvaljujuæi njegovoj mudrosti i viziji. Njegovo liderstvo potvrðuje i poštovanje koje su mu iskazivali i protivnici i podržavatelji. Mnogo smo se puta, svi na razlièite naèine, imali priliku u to uvjeriti, a za ovu priliku dopustite potpisniku ovih redova da iznese jedan detalj.
Upravo prije deset godina u vrijeme hadža, bio je to decembar 2003. godine, nekih tri mjeseca od preseljenja na Ahiret Alije Izetbegoviæa bio sam poèašæen da obavim hadž kao gost rahmetli kralja Fahda. Kao gosti smo imali privilegiju posjetiti hadžske lokacije i prije otpoèinjanja obreda. Tako smo jedan dan obilazili Arefat, onako pust sa tek ponekom skupinom zainteresiranih hodoèasnika ili radnika koji su bili angažirani na pripremama goleme infrastrukture za Dan Arefata. Dovezli su nas tada i pred džamiju Nemirah. To je ona centralna džamija na arefatskom platou u kojoj se obavlja glavna hutba na Dan Arefata i koja bude ispunjena do posljednjeg mjesta. Bila je prazna i tek tada sam mogao vidjeti njenu prostranost. Uglaèani mramorni pod se protezao do u beskraj, a uz stotine džamijskih stubova, gotovo pored svakog, stajali su veliki rashlaðivaèi zraka. I tako dok smo razgledali tu džamiju primjetili smo pokojeg èistaèa unutar džamije. U jednom trenutku prišao mi je visok èovjek crnac. Pitao me na èistom arapskom jeziku: "A odakle ste vi?" Odgovorio sam mu: "Iz Bosne i Herecegovine." A èovjek je u kratkom ushiæenju, a potom blagoj tugi, izgovorio: "'ALI 'IZZET! RAHIMEHULLAH! " – Alija Izetbegoviæ! Nek mu se Allah smiluje! Ostao sam šokiran. Kad sam vidio suze u oèima tog crnca upitao sam ga odakle je. Odgovorio mi je da je iz Sudana. U svom tom šoku, ali i ponosu oèi su mi solidarno zasuzile. Pa, zar je moguæe da o mom rahmetli predsjedniku zna èistaè, crnac iz Sudana, koji kao gestarbajter radi za vrijeme hadža da zaradi koji rijal i ponese svojoj porodici u Sudan.
I danas, nakon deset godina slika tog èovjeka mi ne izlazi iz glave. Taj prijatni pogled i suzne oèi i poštovanje koje je imao prema predsjedniku tamo neke zemlje Bosne, koju bi vjerovatno s teškoæom i na karti pokazao.
I danas, mi suze na oèi krenu kada pomislim i vidim koga sve u našoj zemlji zovu liderima. Tobe ja Rabbi, estagfirullah!
P.S.
O rahmetli Predsjedniku, èiju desetogodišnjicu od preseljenja na Bolji svijet obilježavamo ovaj mjesec, imaju pravo i obavezu pisati mnogi iz našeg kulturnog, politièkog i umjetnièkog miljea. Ali ovaj list ima posebnu obavezu i dužnost podsjetiti da je Alija Izetbegoviæ bio saradnik pisac, doduše pod pseudonimom, i da je neke od svojih veoma važnih tekstova i razmišljanja objavio upravo na stranicama ove novine. Neka mu je Allahov rahmet i magfiret. Amin!
Piše: mr. Mirnes Kovaè
___________________________________________________________________
"Da li je Kur`an od vjeènosti za to ne pitam. Da je on knjiga nad knjigama vjerujem iz muslimanske dužnosti!"
(Johann Wolfgang Goethe)
|
