Tvrancic sretna 2010 puno zdravlja , uspjeha a bogami i pisanja

___________________________________________________________________
Drzite srecu kao pticu: sto njeznije i lakse ?Bude li se osjecala slobodnom ostace Ti rado u ruci"

Hvala, Saro - takodjer. Eh da mi se negdje uvalit u kakav arhiv

___________________________________________________________________

imam ja nekih racuna od lanske da arhivisem pa ako hoces saljem odma

sve najbolje

___________________________________________________________________
Kad si ljut -broj do cetri ,kad si jako ljut-psuj

citat od mostarac na sluzenom:

imam ja nekih racuna od lanske da arhivisem pa ako hoces saljem odma

sve najbolje

Hvala Mostarac, i tebi sve najbolje . Mojne me u raèune - dina ti

___________________________________________________________________

haj dobro ja cu nekako

___________________________________________________________________
Kad si ljut -broj do cetri ,kad si jako ljut-psuj

Antun Hangi - Život i obièaji muslimana BiH

Evo mene ponovno nakon kraæe stanke. Opet sam se doèepao jedne prelijepe knjige. Naslov sam za sebe opisuje sadržaj knjige, a pisac je Antun Hangi koji je radio je na sakupljanju narodnih pjesama Muslimana i na prouèavanju njihovog života i obièaja. Rezultate ovog desetogodišnjeg prouèavanja možete proèitati u ovoj knjizi. Rad je po prvi put objavljen davne 1899. godine i ima posebnu historijsku vrijednost, a drugo izdanje je izašlo 1909.g.
U predgovoru drugog izdanja sam pisac navodi:

"Kod sastavljanja ovoga djela bila mi je na umu jedino ta želja, da braæu preko Save, Dinare i Biokova upoznam s našim Muslimanima i njihovim obièajima. Ovo je upoznavanje tim nužnije, što u našim književnim proizvodima, pa i u dnevnoj štampi, još uvijek izbijaju znakovi nepoznavanja u tom podruèju.
Samo onda, ako se budemo poznavali, moæi æemo utrti puteve našem meðusobnom pouzdanju i prijateljskom susretanju, a to je ono za èim sam uvijek težio.
Ako, dakle, ova radnja doprinese i najmanje tome da se upoznamo i da se meðusobno poštujemo, biæu sretan i nikada neæu požaliti truda što sam ga uložio pišuæi ovo djelo."

___________________________________________________________________

Antun Hangi - Život i obièaji muslimana BiH - AŠIKOVANJE-

AŠIKOVANJE


Ašikovanje, ah to ašikovanje! Ima li išta idealnijeg i ugodnijeg od ašikovanja?! Doba, kada je èovjek kao mladiæ za pogled ljubljene djevojke žrtvovao dane i noæi, kada nije imao drugih misli ni želja, nego da vidi caricu srca svoga i da èuje milu rijeè njezinu, nikad se ne zaboravlja. Dani, kada ga je nježni stiskaj dragine ruke, slatki posmijeh s njezinih ustiju uèinio najsretnijim èovjekom na zemlji, neizbrisivi su u srcu i pameti. A tek prvi zagrljaj, prvi poljubac?! Ima li èovjeka na zemlji, koji bi na to zaboraviti mogao?
Èim je ašikovanje idealnije i nježnije, tim je i ljubav èišæa i plemenitija. Ali ako je iko nesebièan, nježan i idealan ašikdžija, to je naš musliman, koji ašikuje nedjelje i mjesece, a ne smije u kuæu drage svoje, niti se usugjuje, da svome idealu, svojoj ljubljenoj djevojci, samo i ruku stisne, a kamoli da ju privine na junaèke grudi i da ižljubi ono milo lice, one rumene usne i one plave ili crne oèi, koje su mu u snu i na javi u srcu i pameti.
Prije nego progovorimo o ašikovanju, da reknemo koju o momku i djevojci. Kada djevojci bude èetrnaest do petnaest godina, bude djevojkom. Sada ne smije ona više sama iz kuæe, a ako ide svojoj prijateljici ili rodici, valja joj ogrnuti feredžu kao i udatoj ženi. Djevojka ne smije više u èaršiju, a ne smije ni na ona mjesta, kuda mnogo svijeta hoda. Ako kuda ide, mora paziti, da ide sokacima kuda najmanje svijeta prolazi. Zato progješ li kroz koji tihi muslimanski dio grada, moæi æeš vidjeti, kako je ovdje ili ondje, bez šuma, brzim korakom prošla ženska prilika – to je djevojka, koja si je prekrila lice duvakom, dugom tankom bielom maramom, pa je skoèila preko puta u komšiluk ili se žuri u rod ili svojoj prijateljici. Strogo po šerijatu ne bi djevojka smjela u duvaku iz kuæe izlaziti, ali se je veæ od starine uobièajilo, da može pod duvakom u komšiluk ili u rod ili svojoj prijateljici, ako joj kuæa nije daleko.
U sarajevu, gdje je svijet slobodoumniji, djevojke se obièno ne kriju, ali zato ne æeš nikada vidjeti, da bi koja hodala gologlava ili samo u fesiæu kao kršæanka ili jevrejka. Na glavi joj je uvijek velika marama, koja joj èesto sve do tala seže. Oba kraja te marame mora ona rukom licu pritegnuti, a ako kraj nje progje nepoznat muškarac, osobito inovjerac, treba da maramom lice jaèe zastre.
Djevojka je osamljena, te osim djevojke, svoje prijateljice, nema stvora na zemlji, s kojim bi mogla intimnije opæiti. Sa djevojèicama se može – ta ona je djevojka, a prijateljstvo izmegju žene i djevojke ne može biti tako srdaèno i pouzdano, kao megju djevojkama, jer žene nemaju više onih misli i želja, koje se roje u srcu i glavi djevojaèkoj. Baš za to ne može djevojka biti bez djevojke, jer komu æe se potužiti i komu tajne srca svoga otkriti, ako ne djevojci, drugarici svojoj, koja je jedina razumije, koja se šnjom u radosti veseli i koja ju u žalosti želi i tješi, a ako ustreba i suze utire. Zagonetno je to srce djevojaèko; ni majka ne smije uvijek da zna, šta se u njemu krije, a prijateljici se otkriti mora. Radi toga su djevojke èesto zajedno i jedna bez druge tako rekuæ ni živjeti ne može. Kada se sastanu pripovijedaju si tajne, što ih samo one smije znati, ili pjevaju i igraju kolo, ili se na ljuljaèkama ljuljaju ili se kako drukèije zabavljaju.

(Nastavlja se)

___________________________________________________________________

tvrancicu,hvala Ti.Uzivam citajuci.

___________________________________________________________________
Prestani brinuti o tome ko te ne voli
ko ima vise ili ko sta radi.
Umjesto toga pocni cijeniti odnose sa onima koji te vole.

tvrancic

___________________________________________________________________
...lepo je znati da postojiš u mom životu...nije bitno otkad,koliko, a ni zašto.Lepo je otvoriti oèi i jednostavno znati da si blizu..........."

Antun Hangi - Život i obièaji muslimana BiH - AŠIKOVANJE-

Muslimanske su djevojke obièno vrlo lijepe jer ne moraju raditi težkih poslova; ne prži ih sunce i ne bije zima. One obavljaju samo kuæne poslove, pa kako da ne budu lijepe?! Živu trijezno i umjereno, kako to Bog i narav zapovijeda, pa kako da ne budu zdrave?!...
...Koliko djevojkama ne dostaje naravne ljepote, nastoje je one umjetnim naèinom poveæati. One se vrlo lijepo odijevaju, boje si kose i obrve, alice mažu finim bjelilom i rumenilom. Zamislite sada sebi mladu, zdravu muslimansku ljepoticu, visoka uzrasta, kosa «priko pasa», kao ugljen crnih oèiju i obrva, lica «bila i rumena», odjevenu u prekrasno, vrlo slikovito tursko odijelo izvezeno srebrom i zlatom. Na glavi joj fesiæ, na fesiæu kita i dukati, oko vrata struke od zlata i bisera, a na rukama belenzuci – pak recite nije li lijepa?! Zar je dakle èudo, što naš momak nedjelje i mjesece ašikuje i obija vrata i prozore svoga ideala, da taj prekrasni naravni, ali zalijevani i umjetno uzgojeni cvijetak ubere i kuæi ponese?!
Ali ako su djevojke lijepe, kršni su i momci, pak æeš megju bosanskim muslimanima naæi upravo krasnih ljudi. Je li dakle èudo, da i djevojka zavoli takova majèina sina i da nastoji da bude što ljepša, da mu omili i da mu srce osvoji?!
Jer se muslimanske djevojke kriju, mislio bi èovjek, da se momak i djevojka mogu teeško upoznati, i da se žene po želji ili zapovijedi roditelja ili posredovanjem starijih žena, koje poznaju momka i djevojku, te da se vjenèaju, a da se prije ni vidjeli nijesu. U prijašnja vremena, do pred neko pedeset do osamdeset godina, tako je i bilo, a to nam najbolje dokazuje narodna pjesma o godžetu Mehi, koji je vjenèanu djevojku kuæi vodio i Boga molio, da joj vjetar lice otkrije, da vidi, što on kuæi vodi. Danas je to sasvim drukèije; danas ne samo da momak ima dovoljno sgode, da djevojku vidi, nego se šnjom i porazgovori.
Momci se sa djevojkama sastaju ponajviše kod komušanja, zatim kod hatmi, sunnetenja i u svatovima.
Kakav imuæniji gospodar pozove veèerom momke i djevojke iz komšiluka ili iz svoje mahale na komušanje. Djevojke dolaze uvijek u pratnji svojih matera ili neoženjene braæe, a momci sami. Momci posjedaju na kukuruz, a djevojke na zemlju kraj kukuruza. Dok se komuša, djevojke su otkrivene. Za vrijeme komušanja su matere onih djevojaka u haremu kod domaæice, pa dok su one u kuæi, zabavlja se mladež sama. Tu ima smijeha, šale i nedužnoga bockanja na pretek, a samo kad i kad prodre pridušeni djevojaèki hihot, aonda sve ušuti. Iza toga nastavlja se prvo; šali se, smije se – mladež ko mladež. Kada se djevojke malo oslobode, zapjevaju; jedna zapoène, a druge prihvate. Èim su djevojke jednu pjesnu otpjevale, zapjevaju momci drugu, biva nek se vidi, da i oni znaju pjevati.
Muslimanske su djevojke vrlo stidljive i dobro uzgojene, pa se ni jedna ne æe kroz cijelu veèer usuditi, da momka u oèi pogleda, a kamo li da se šnjim u razgovor upusti. Ako je koji momak koju djevojku begenisao, zavolio, baca joj klipove kukuruza u krilo. Ako ona kukuruz prihvati, pa ga iskomuša, zna se, da se injoj momak svigja i da može šnjom ašikovati. Dok kukuruz komušaju, naravno je, da domaæin dobro pazi, da megju mladež ne dolaze oženjeni ljudi ili nepozvani momci i muževi koje druge vjeroispovijesti.
Kod sunnetenja, hatmi i u svatovima ruèaju ili veèeraju djevojke u haremu sa ženama, a muškarci u aharu, dotièno u selamluku, ali si djevojke, kao prave Evine kæeri, znaju naæi dosta zgode, da sad ova, sad ona izagje iz harema, samo da ih momci vidjeti mogu. Poslije ruèka ili veèere idu oženjeni ljudi kuæi, a mladež se sastaje u posbnoj sobi; aharu, dotièno u selamluku, igra kolo, ili se kako drukèije zabavlja. Ako je lijepo vrijeme, izagju momci i djevojke u avliju, uhvate se u kolo i igraju. Svaki se momak uhvati do one djevojke, koja mu je najmilija, pa igraju dok se ne smrkne, a kad se smrkne, ulaze u kuæu i zabavljaju se i dalje, dok im to roditelji dozvole. Ako je malo momaka i djevojaka, pa ne æe da igraju kolo, sjednu djevojke na ljuljaèke, ljuljaju se i pjevaju, a momci se šale ili se šnjima razgovaraju. Momak se ne æe u razgovoru nikada sasvim približiti djevojci, nego govori u daljinu od tri do èetiri koraka. U razgovoru pazi dobra, da ne rekne što nepristojna ili takova, radi èega bi se djevojka pred drugima zastidjeti mogla.
I ovakove sastanke i igranke šerijat ne dozvoljava, ali eto – tako je danas i tomu se pomoæi ne da. Prema tomu dakle vidimo, da momci i djevojke imaju dosta zgode, da se vide i upoznaju, pa i zavole. Iza kako su se upoznali i zavoljeli, stanu momci sa svojim djevojkama ašikovati. Ašikuju obièno samo petkom i blagdanom poslije podne. Èim je narod podne otklanjao i iz džamije izašao, idu momci pod prozore ili na vrata svojim djevojkama. Djevojke su se dotle obukle u najljepša odijela, pometale sve svoje nakite na se i stoje iza demira ili na vratima ili u bašèi iza plota ili živice i èekaju ko æe putem proæi. Malo su koja vrata u muslimanskim dielovima grada, na kojima ne bi petkom poslije podne barem po jedna djevojka bila. Momak dogje pod prozor, pred vrata ili pred ogradu ljubljenoj djevojci i ašikovanje zapoène. Kako ašikuju i šta pri tome govore, lijepo nam opisuje Fejzi beg Kulinoviæ, pa mislim, da ne æe biti zgorega, ako njegove rijeèi doslovce navedem: «Golubice, zašto skrivaš lišce ljepše od ružice?» «Skrivam lice, jer j' upeklo sunce.» «Da ti nisam grana na putu? Ako sam, da se uklonim?» «Jel' se kriješ što me ne begenišeš, il' se bojiš da ne hrupi dragi?» «Dragi došo – nema viš' ko doæi! Ne begenišeš li, a ti u bezistan pa proberi.» «Probro sam svašta dosta, al' mi na te merak osta, jer si lijepa kita cvijeta, koja nije još nosita, pa si bejturana, koja nije još trgana, pa s' i stasa umiljata, kao da si nanizata od bisera i od suhog zlata.» «To je za me velika hvala, al' poslušaj mojeg hala: otkad sam te upoznala, robom sam ti postala; ne mogu ni jesti ni piti ni pravo misliti, veæ samo tiho uzdišem, kao da dušu izdišem.» «Lanjska bajramska! Slatka, kad si taka! Deder malo bliže kroèi, da ti vidim crne oèi i visoko tvoje èelo sjajno moje ogledalo. Da te smijem po pasu spopasti, griskao bih te kao miš kajasu, slatka rezaæijo! Medom bih te hranio, u kašièici stopio, u šeæeru popio.» Amam! Aman! Pa po stari zeman, a ti pod sadašnji plan, u meni izgori džan, kao na vatri patlidžan! Hem da je srce trenica, a nož ledenica, odmah bi se zbola.» «Deder, da vidim,» i porinu kanat od sokaènih vrata. Ona vrisnu i pobježe niz avliju. Premda je poslije opet vrata pritvorio, ipak se ona nije htjela povratiti. Kad je vidio, da je èekanje uzaludno, pogje dalje, a kad bijaše podaleko odmaknuo od njene kuæe, èuje kako ona udara uz muzike i pjeva:

«Ne ašikuj Mujo,
Ne veži sevdaha,
Jere od sevdaha
Goreg jada nema.»

Ako djevojka nije zadovoljna s momkom, koji je došao da ašikuje, ili ako èeka svog dragoga, onda æe se u razgovoru poèeti, kao bajagi, odazivati, a kad je momak zapita: «Tko te to zove?» ona æe: «Zove me nama, da pitu kuham» - ili: «Boji se nana, da ne hrupi dedo» itd.

(nastavlja se)

___________________________________________________________________

INTEGRALNI TEKST U CVJETNOJ AVLIJI

http://cvjetnaavlija2.yolasite.com/tioborova-galerija.php

___________________________________________________________________
ne boj se ziivota s tobom je raja
ne boj se smrti idi do kraja

citat od gizenga57:

INTEGRALNI TEKST U CVJETNOJ AVLIJI

http://cvjetnaavlija2.yolasite.com/tioborova-galerija.php

Zdena, super si napravio stranicu. Samo pazi ova dva zadnja posta su ista tema, ali druga knjiga.

___________________________________________________________________

Zdena, svi komplimenti i s moje strane, stranica me odusevila
A i ova Vranciceva tema je prelijepa, bas kao i sve druge istog autora
Samo nastavite, milina vas je citati.

JA POSLUSO>>>>DE VIDI

___________________________________________________________________
ne boj se ziivota s tobom je raja
ne boj se smrti idi do kraja

Ovako ašikuje momak i djevojka u Sarajevu. U drugim mjestima ašikuju isto tako, samo što nije svuda ista igra rijeèima.
Kada momci vide, da je jedan momak «curu» zavolio i šnjom ašikovati poèeo, pa da i ona njega voli, rijetko æe joj drugi na ašikovanje doæi, a da i dogje, bilo bi mu uzalud. Dok ne dogje pravi, djevojka se ne æe pokazati, niti æe mu na vrata izaæi. Ako je on sluèajno na vratima zateèe, ona æe se, kako vidjesmo, izgovoriti sa nenom ili dedom ili kako drukèije, samo da ne mora šnjime ašikovati.
Ima i takovih djevojaka, koje ne mogu da sebi odaberu stalnoga momka, nego ašikuju sad s ovim sad s onim, kako im veæ koji na ašikovanje dogje. Ako je takova djevojka lijepa, naravno je, da æe se u nju po više momaka zaljubiti, te joj na ašikovanje dolaziti. Ako se u isto vrijeme pred vratima ili kuæom takove djevojke sastanu po dva, tri ili više momaka, ne æe ni jedan da uzmakne, nego zametnu kavgu, pa se èesto potuku i iskrvare, a bilo je veæ i mrtvih glava.
Momci nose svojim djevojkama, a osobito, ako su šnjima dulje vremena ašikovali, razne darove kao: smokve, partokole, naranèe, limunove, rezaæije, grožgjice i drugo koješta. Djevojke opet daju momcima kite cvijeæa, gurabije, jeèerme, èevrme i jabuke. Darove daju jedan drugomu ili iz ruke u ruku, ili ih šalju po kakovom djetetu ili staroj neni, koja æe kraj dara i kakovu poruku donijeti. Èim djevojka s momkom dulje ašikuje, tim je slobodnija, pa ne samo da mu daje darove, nego ga, ako prolazi pokraj njezine kuæe, i sama na ašikovanje zove. Rijeèima ga zovnuti ne može i ne smije, nego se hita na njega cvijeæem i jabukama...
...Ako je momak lijep dogodi se, da se u njega i po koja udata žena zaljubi, pa se i ona hita na njega jabukama...
...Kada momak sa djevojkom dugo ašikuje, pa se vrlo vole ili ako su si veæ i rijeè zadali, te se smatraju kao svoji, dolazi joj on ne samo petkom, nego i u druge dane na ašikovanje, ali u kuæu ne smije, dok nije djevojke vjenèao.
Djeca odliènih i uglednih roditelja ne ašikuju nikada; barem ne javno, nego se žene i udaju ponajviše posredovanjem rodica i drugih žena ili na želju ili zapovijed svojih roditelja. Djevojaèki roditelji nastoje pri tome, da im se kæi uda u što odlièniju kuæu, a momkov otac ne bi nipošto dozvolio, da mu sin oženi kakovu sirotu ili djevojku niska roda, ili koja nije iz begovske ili aginske kuæe. Pravilo je da begovski sinovi žene begovske, a aginski aginske šæeri. Kod toga ne pitaju roditelji mnogo, da li im sin voli djevojku, koju su oni odabrali, ili da li æe djevojka ljubiti svog buduæeg muža. Radi toga ima još i danas u begovskim i aginskim kuæama mnogo sluèajeva, da momak ne vidi djevojke, dok je nije vjenèao i u halvat sveo...
...U najviše sluèajeva ljubav je izmegju momka i djevojke stalna, pa obièno ni roditelji ne brane, da im sin uzme ljubljenu djevojku i da je kuæi dovede. Ako roditelji ne daju, da momak oženi djevojku, koju je on zavolio, ili ne dadu djevojci, da pogje za ljubljena momka, tuguje ona za njim...
... Ako roditelji brane kæeri, da pogje za momka, koga ona voli i s kojim je dulje vremena, dogovori se šnjim ili usmeno ili po kakvoj pouzdanoj ženi o otmici. U stanoviti dan i odregjeni sat, obièno u gluho doba noæi, ode djevojka sa sudima na vrelo, kao da æe vode zagrabiti. Kod vrela doèeka je dragi sa nekoliko svojih jarana, drugova, i odvede je svojoj kuæi. Ako na djevojku paze, pa ona ne može, da iz kuæe izagje, pozove momak nekoliko pouzdanih drugova, da mu budu pri ruci, ako se u nevolji nagje, i dogje u ureèeni dan i sat, u avliju djevojke.
Dotle je djevojka pribrala nešto svoga ruha i nakite i èeka u tmici, u strahu i brizi, kada æe joj dragi doæi. Kada je on došao, baca kamenèiæe ili zemlju na dragine prozore. Djevojka otvori polagano prozor i dobaci momku najprije svoje ruho i nakite, a onda sama izagje. Ako je kuæa na boj, prisloni momak ljestve na prozor, i ona se po njima spusti na zemlju...

(Nastavlja se)

___________________________________________________________________

Antun Hangi - Život i obièaji muslimana BiH - AŠIKOVANJE -

Otmice nijesu danas više toliko u obièaju, kao u prijašnja vremena, kada je skoro svaki momak, makar i pro forma morao da ugrabi djevojku, ali nijesu ni odviše rijetke, i za to se više puta èuje, da je ovaj li onaj momak oteo ovu ili onu djevojku. Djevojèini se roditelji dugo ljute na svoga novog zeta i na neposlušnu kæerku, te im ne smiju zadugo, ni on, ni ona na oèi; ali napokon popuste, pa se pomire šnjima.
Ako momkovi roditelji ne dozvole, da im sin uzme djevojku, koju je zavolio, dogodi se, da izagje iz oèeve kuæe i da poène novo gospodarstvo. Ako mu sada otac ne da njegova dijela, muèi se kako zna, da prehrani sebe i svoju ženu.
Ima sluèajeva, da se momak zaljubi u djevojku, a ona ne æe ni da èuje o njemu, jer ga ne voli, ili jer je niska roda, ili jer je lola, i inaèe loša glasa. U tom sluèaju vreba momak na djevojku, pa ako mu se desi prilika, da je uvreba gdje na zgodnom mjestu, on ju, ili sam, ili uz pomoæ koga druga, zgrabi u naruèaj i kuæi odnese. Ako tako ne ide, nastoji on u sporazumu sa svojom materom, da njezina mati dogje sa djevojkom njegovoj materi u posjete. Onda on jednostavno djevojku zaustavi i ne da joj da iz kuæe izagje. Ako ni to ne uspije, gleda da ju gdje u sokaku uvreba, pa joj raspara dimije. To doduše ne æe uèiniti ni jedan pošten momak, jer je to u oèima mulimana najveæa prostota, a osim toga je takav èin kažnjiv po šerijatu sa zatvorom do tri godine, ali je onaj momak svoju svrhu poluèio, djevojka je pod «mahanom» i roditelji mu je, hoæeš ne æeš, moraju dati, jer se takova djevojka više udati ne može.
Ako je momak ili djevojka, ili oboje iz kakove ugledne, begovske ili aginske kuæe, ne usugjuje se on oteti djevojke, niti ona smije, da k njemu pobjegne, jer bi to bila sramota ne samo za nju nego i za njihove roditelje, ali se ipak po koji put i taki sluèaj desi. Momak odliènih roditelja obièno posluša svoje roditelje i uzme za ženu onu djevojku, koju su mu oni odabrali, a djevojka polazi, ako i ne draga srca za momkom, koga su joj odredili. Da djeca odliènih roditelja i u takvim stvarima slušaju svoje roditelje, uzrokom je prije svega dobar kuæni uzgoj, za tim ljubav i dužno poštovanje naspram oca i majke, te obzir na odlièan rod, a napokon i strah, da ih otac ne razbaštini, jer je on neogranièeni gospodar svoga dobra, pa ga može ostaviti bilo džamiji ili vakufu, bilo komu drugom.


PROŠNJA


Ako se je momak s djevojkom sporazumio i ona mu obeæala da æe za njega poæi, šalje on njezinim roditeljima prosce. U nekim mjestima kao u Sarajevu, ide u prosce obièno momkova mati ili udata sestra. Ako momak nema ni matere, ni udate sestre, šalje koju drugu ženu iz svog roda, ili nagje kakvu nenu za plaæu. Ta se nena zove svatica.
Svatica ide djevojaèkoj majci ili maæesi, a rijetko kada njezinom ocu i ponese momkov amanet, to jest prsten i novac, što joj ga je predao, da njim daruje djevojku. Kada svatica dogje djevojaèkoj majci, poène razgovor o èemu drugomu, a onda tek svrne govor na momka, pa ga hvali, koliko samo može. Kada misli, da ga je dosta nahvalila, izvadi momkov amanet, pokaže ga djevojaèkoj majci ili maæesi, pa govori: «Allahun emrile, pejgamberun sunnetile – po zapovijedi Božijoj, a po sveèevu obièaju – ovaj se je momak zagledao u tvoju kæer i poslao me, da je zaprosim.» Dok je svatica u kuæi, ne smije djevojka u onu sobu, u kojoj je svatica, niti smije, da joj se u hajatu, hodniku ili u avliji pokaže.
Ako mati ne misli dati svoga djeteta za onog momka, veli: «nemam ja kæeri za udaje, ta jakom, istom, je postala.» Ako bi djevojaèka majka dala svoju kæer za momka, ali je èula šta zla o njemu, veli svatici, da joj ne može ništa za «sigur» reæi, jer se boji svoje dijete dati u onakovu kuæu, ili za onakova momka. Sada nastane najteža muka za svaticu. Ona mora da momka opere, da bude èist kao sunce i da majku uvjeri, da su sve ono zli jezici nalagali, da ga ocrne pred njom i djevojkom.
Iza toga donese domaæica, a nikada djevojka, crnu kafu. Ako je kafa slatka, zna se, da su roditelji razi, zadovoljni, da im se kæi uda za onoga momka, a ako donese gorku kafu, ne æe je dati. Dobije li dakle svatica gorku kafu, ne govori više o momku, niti æe u tom poslu po drugi put u kuæu doæi, jer zna, da bi joj sve uzalud bilo. Dobije li slatku kafu, dade majci momkov amanet i ostane u kuæi, dok joj šerbe ne iznesu. Èim je svatica šerbe ispila, ustane i žuri se momku, da mu javi radosnu vijest.
Dok je svatica kod djevojaèke majke, èeka momak nestrpljivo kakve æe mu glase donijeti. Jedva se je ona na vrata pomolila, pita je momak: «je li rogato ili šušato?» Ili: «je li muško ili žensko?» Ako je svatica sretno svoj posao obavila, odgovara na prvo pitanje: «Rogato», a na drugo «Muško». Iza toga mu mubareæleiše, èestita, a on ju nadari novcem, kako veæ koji može.
Jedva je svatica iz momkove kuæe izašla, dolazi onamo sluga, sluškinja ili ko drugi iz kuæe one djevojke i nosi momku i njegovoj svojti od curine strane bošèaluke. Cura znade, koliko ima èeljadi u kuæi onoga momka, pa je za svakog poslala po jedan bošèaluk. Drugi dan ide opet svatica u kuæu one djevojke i ugovori s njezinim roditeljima dan vjenèanja, da se mogu momak i «cura» spremiti, ako još nijesu spremni.

(nastavlja se)

___________________________________________________________________

E golemo ovo prije ... vidi sto su djeca slusala....

___________________________________________________________________
Drzite srecu kao pticu: sto njeznije i lakse ?Bude li se osjecala slobodnom ostace Ti rado u ruci"

Pa kažu što se danas neæe ženiti mladi. Šta æe se ženiti kad sve dobiju na tacni. A vidi onda - nema ništa dok je ne uvedeš u spavaæu, a matièar i hoža potpisali. Uzdiši ti koliko hoæeš. Mladi bili nestrpljivi - pa daj se ženit i za boga.

___________________________________________________________________

broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane tvrancic dana 01-13-2010 u 18:08.

Antun Hangi - Život i obièaji muslimana BiH - PROŠNJA -

U Bihaæu, Banja Luci i nekim drugim mjestima, za tim u skoro svim odliènijim begovskim i aginskim kuæama po svoj Bosni i Hercegovini, ne poznaju svatica, nego idu muškarci u prosce.
Prije nego æe muškarac u prosce, pita djevojaèkog oca ili po kojoj pouzdanoj osobi, ili pismeno, da li bi i kada bi došao? Bezi i age pišu skoro uvijek, a osobito, ako je djevojka, kojoj æe u prosce, u drugom mjestu. Ako djevojaèki otac ne misli dati svoje kæeri za onog momka. Poruèi ili piše, da se «ne trude». Ako je na knjigu, pismo, momkova oca poslao drugu, u kojoj ga u goste poziva i u kojoj mu šalje svoj mahsuz selam, osobiti pozdrav, rekao je, da æe kæer dati za njegova sina. Osim toga naznaèi mu i dan, kada da mu dogje. Tek sada spremi se momkov otac ili brat ili ko drugi iz njegova roda i idu u prosce. U prosce ide ili jedan sam ili više njih zajedno.
Momkov otac uzme sada razno nakiæe i darove, koje æe ponijeti buduæoj nevjesti i krene «divojaèkom dvoru». U nakiæe broje naši muslimani belenzuke, dukate, biser, gjerdane, prstenje itd. Osim nakiæa nosi glavni prosac i druge drove od strane momkove, djeverova i drugih ukuæana i rogjaka. U odliènih i bogatih ljudi nakiæe je vrlo skupocijeno, a ima ga i mnogo, jer svaki èlan one obitelji ponešto pošalje. To nakiæe i darove zovu oni almagani.
U uruèeni dan doèeka djevojaèki otac prosca ili prosce, uvede ih u ahbar, dotièno u selamluk i poèasti ih kafom. Kada su ispili fildžan, dva dobre crne kafe i kada su se o ovm i onom porazgovorili, ustane momkov otac i veli: «Prijatelju dragi, ako Bog da, biæemo prijatelji. Evo, daj mi svoju kæercu Fatimu, (ili kako se veæ zove), za moga sina Huseina.» Djevojèin otac veli: «Ja ti je dajem i srcem i dušom». Iza toga se izgrle i ižljube kao buduæi prijatelji. Sada ide djevojèin otac ženi u harem i veli: «Dao sam Fatimu Alibegovom Huseinu», (ili kako se zove). Iza toga pozovu i djevojku u harem. Kada je djevojka u sobu unišla, poljubi oca i majku u ruku, a otac joj veli: «Ja sam ti našao sriæu i dao sam te Alibegovom Huseinu». Djevojka obièno šuti i veli: «Ja sam zadovoljna na vašu riè. Da me pošaljete u vodu ili u goru, ja sam razi».
Iza toga ode otac u ahar, dotièno u selamluk, gdje ga prosci èekaju. Dok se oni razgovaraju, obuèe se djevojka u što ljepše haljine, metne na se sve svoje nakiæe i ulazi u ahar, dotièno u selamluk, da prosce šerbetom podvori. Ona ide naprijed, a za njom nosi sluškinja na tabaku šerbe. Sluškinja stane kod vrata i drži tabak sa šerbetom obadvijema rukama, a djevojka uzima èašu po èašu i daje ih gostima. Èašu prima desnom rukom; palcem, kažiprstom i velikim prstom, a lijevu drži na prsima. Prvu èašu daje buduæemu svekru, a iza njega svim proscima redom, kako koji sjedi. Kada je momkov otac ispio šerbe i dodao èašu djevojci, prihvati mu ona ruku, pa je poljubi. Momkov otac maši sada u džepove i dade djevojci novac, obièno dukate. Pri tome veli: «Evo nevista, priši». Iza toga dade joj momkov prsten, koga joj sam na prst natakne, a napokon i ostale darove. Prsten, što joj ga je buduæi svekar na prst nataknuo, ne snima ona do vjenèanja. Iza toga poljubi ona opet momkova i svoga oca, a za tim sve ostale prosce u ruku i izlazi sa sluškinjom iz sobe. Malo zatim ugje i opet, a iza nje nosi sluškinja na desnoj ruci bošèaluke. Sluškinja stane kod vrata, a djevojka uzima s njene ruke bošèaluk po bišèaluk i daje ih buduæem svekru i drugim proscima, koliko ih ima. Kada je djevojka podijelila bošèaluke, daruju gosti sluškinju, koja je bošèaluke donijela. Dok oni sluškinju daruju, stoji djevojka kod vrata i dvori; ona stoji uspravno, poniknutih oèiju, podviv ruke na prsima.
Te veèeri veèeraju svi kod djevojèinog oca, a ako su prosci iz daleka, oni tu i konaèe. Sutra dan ide momkov otac sa svojim prijateljem u harem i daruje priju, djevojaèku majku, novcem. Iza toga uglave rok vjenèanja, izgrle se i ižljube, a prosci krenu svojim kuæama.
Ako roditelji koga momka èuju, da je u nekoj kuæi djevojka na udaju, a momak je nije vidio, niti je njegovi roditelji poznaju, a rado bi, da je radi njezinoga mala ili gospodskoga zumra, soja, za svoga sina vjenèaju, šalju pod plaæu kakovu stariju ženu pod kakvom izlikom u kuæu djevojaèku, da vidi, kakva je djevojka. Ta se žena zove uhodica.
Ima vrlo mudrih i vještih uhodica, koje znadu sebi u djevojaèkoj kuæi povjerenje steæi, pa ostanu ondje po èitave dane i noæi, da vide kakva je djevojka. Ako djevojka dugo spava ili se u jutro po dušecima valja i ljenèari, ako se proteže i zijeva, dosta je, da je uhodica ne preporuèi momku i njegovoj svojti.
Djevojka, koja ima sraštene obrve ili je mrka pogleda, teško æe se udati, jer narod drži, da je nesretna i da donosi nesreæu onoj kuæi, u koju se udaje.
Ako uhodica vidi, da je djevojka lijepa i dobra, da je marljiva i poslušna ocu i majci, i nema nikakve «mahane», pohvali je i prporuèi momku i njegovim roditeljima, a onda se oni spreme u prosce.
Ali ne samo, da momkovi roditelji šalju uhodice u djevojaèke kuæe, nego i djevojka i djevojaèki roditelji šalju uhodice u momkovu kuæu, ako je momak s njihovom kæeri zaašikovao, ili je zaprosio, a oni ga pobliže ne poznaju. Po narodnoj pjesmi obuèe se gdjekada djevojka u odijelo ciganke ili trgovkinje platnom, uzme pod pazuho trubu beza a u ruku aršin i ode u kuæu momka, koji je šnjom zaašikovao, ili je zaprosio.
Po narodnoj pjesmi oblaèi se djevojka i u muško odijelo i ide u momkovu kuæu.

(Nastavlja se)

___________________________________________________________________

Antun Hangi - Život i obièaji muslimana BiH - SVATOVI, KINANJE I NIÆAH -

SVATOVI, KINANJE I NIÆAH


Od dana prošnje, pa do vjenèanja, nije uvijek isti razmak u vremenu. Ako je spreman momak, a na po se djevojka, vjenèaju se veæ iza nekoliko dana, ponajviše u nedjelju ili u èetvrtak, ili kako naši muslimani kažu, uoèi petka ili ponedjeljka. Ako djevojka nije spremna, prièeka se, dok se spremi, ali rijetko kada èekaju dulje od mjesec dana. U odliènijim i bogatijim muslimanskim kuæama, gdje se èine velike priprave za svatove i gdje pozivaju rogjake, znance i prijatelje iz bliza i daleka, ne žure se sa vjenèanjem, jer treba vremena dok se sve priredi, i dok se uzvanici saberu.
Vjenèanje se obavi skoro uvijek u veèer, ili u neko doba noæi. Mladenci se mogu vjenèati ili pred kadijom ili njegovim veæilom, zamjenikom, u mehkjemi, uredu, ili u momkovoj ili djevojèinoj kuæi, kako to mladenci i njihovi roditelji žele. U najviše sluèajeva ne vjenèa mladence niti kadija, niti njgov veæil, nego kadijinom dozvolom onaj hodža, iz èijega je džemata mladoženja....
...Prije nego æe se mladenci vjenèati, ode momkov otac ili stariji brat muhtaru i hodži svoga džemata, da mu dadne ilmi haber, pismo, kojim muhtar tvrdi, da se djevojka udaje dragovoljno i bez sile, a hodža, da je djevojka punoljetna i da momak i djevojka nijesu u rodu.
Naši muslimani poznaju dvostruko rodbinstvo; rodbinstvo po mlijeku i rodbinstvo po krvi. Rodbinstvo po mlijeku veæe je od rodbinstva po krvi. Rogjaci su po mlijeku oni ljudi, koje je jedna žena na svojim prsima othranila i svojim mlijekom zadojila, ako i nijesu njezina djeca, ili ako je jedno njezino, a drugo koje druge žene, pa ga je ona njoj za hator, za ljubav, ili za novac othranila.Rogjaci po mlijeku ne mogu se nikada vjenèati, doèim se rogjaci po krvi mogu, ali samo u vrlo rijetkim sluèajevima, uzeti.. Uzeti se mogu i bratuèedi i strièeviæi, dakle djeca od dva brata, ako su djevojèini roditelji pomrli, a njoj ostao znatan imetak. Da taj imetak ne propane i ne dogje u tugje ruke, može se ona kadijinom dozvolom udati za svoga strièeviæa. U istom sluèaju i iz istih uzroka mogu se uzeti i djeca dviju sestara, dakle sestriæi, premda se vrlo rijetko dogagja, da ko uzme svoju prvu rodicu, jer je narod uvjeren, da takav muž i žena ne æe imati sreæe ni u porodu, ni u svome životu.
Ako nema zapreke, da se mladenci vjenèaju, napiše hodža ilmi haber i preda ga momkovom ocu ili starijem bratu ili komu drugome muškarcu iz njegove bližnje rodbine. Sa ilmi haberom ide momkov otac ili brat kadiji. Kada je kadija, ilmo haber prouèio i vidio, da nema zapreke vjenèanju, dade hodži pismenu dozvolu, da mladence vjenèa. Ta se dozvola zove niæah murasela ili šehadet nama. Šehadet nama glasi u hrvatskom prijevodu po prilici ovako: "Djevojka Fatima, kæi Sulejmana Ibrahimpašiæa iz džemata fetije, udaje se za Huseina Hodžiæa iz džemata Hotinca bez ikakve zapreke, to jest obe su stranke zadovoljne i nijesu malodobne. Vjenèanje ih dakle sa veæilima i šahitima obije stranaka sa mehri muadželom ili mehri muedželom".
Kada je kadija niæah muraselu ili šehadet namu napisao, udari ozdola muhur kao kadija, a za tim pritisne žig kotarskog ureda kao šerijatskog suda. Niæah muraselu ili šehadet namu odnese sada momkov otac hodži i na temelju niæah murasele ili šehadet nama, vjenèaæe on mladence.
Ako djevojka nije iz onoga džemata, iz koga je momak, ili ako nije iz istoga mjesta, izade ilmi haber onaj hodža, iz èijega je džemata djevojka. Hodža predaje ilmi haber momkovom ocu ili starijem bratu, a on ga sam odnese, ili ga poštom ili kako drukèije pošalje kadiji, pod èiju upravu i nadzor spada djevojèin hodža.
Na temelju toga izdaje djevojèin kadija niæah muraselu ili šehadet namu i daje onome hodži, u èijem je džematu momak, jer vjenèati može samo onaj hodža, u èiji džemat momak spada.
Sada da protumaèimo, što je mehri muadžel, a što mehri muedžel. Po šerijatu mora momak da kupi djevojku. Za to prije vjenèanja ugovore o niæahu, to jest o svoti, uz koju æe se djevojka momku prodati i za koju æe za njega poæi. Siromašniji nagode se i vjenèaju obièno uz 12.000 akèi ili šesdeset turskih groša, što èini po našem novcu deset kruna, jer je akèa vrlo malen novac; tri akèe vrijede samo jednu paru. Kod bogatijih ljudi plati momak djevojci mnogo više. Neki se vjenèaju uz sto, dvjesta ili više stotina hiljada akèi, neki uz stotinu, pa i hiljadu dukata, veæ kako je koja kuæa imuæna.
Ako momak djevojci prije vjenèanja plati ugovorenu svotu, zove se to mehri muadžel, a ako se vjenèa na prièek, zove se mehri muedžel.
Strogo po zakonu, ne bi se momak smio vjenèati, dok nije isplatio ugovorenoga niæaha, ali se uobièajilo, da se vjenèaju i bez gotovoga novca. Za to, ako momak uzme djevojku uz mehri muedžel, to jest na prièek, pita je, kada k njoj u halvat ugje: "Hoæeš li me ženska glavo èekati do toga i toga vakta, vremena?" Djevojka obièno pristane i tako postane njegova žena.
Jerbo musliman mora da ženu formalno kupi, naravno je, da joj je gospodar i da ga ona mora u svemu slušati.
O niæahu, bilo to po mehri muadželu, ili mehri muedželu, ugovara se uvijek prije vjenèanja za to, da žena bude sigurna, ako je muž pusti, jer musliman može, kako rekosmo, ženu pustiti, kada hoæe i za što hoæe.

(Nastavlja se)

___________________________________________________________________