Mujaga Komadina je zasluzio sve pohvale ... vrijedi procitati
MUJAGA KOMADINA
Sve što Mostar ima od muslimanskoga, srpskoga, hrvatskoga i jevrejskoga uha, došlo je na dženazu, da isprati Mujagu Komadinu.
Nije obièaj grada da drugovjernici uèestvuju u sahrani. Mujaga je poseban Mostarac. Srkao je kahvu sa sultanom, pio bir sa æesarom i vino sa kraljem.
Bio je uvijek i u svemu prvi. Radio je i razmišljao više od drugih, pa i ima najviše, bar da mu se to jednom prizna, kaže na dženazi.
***
Niz potoèinu, sa veleških stijena, u Mostar je sišao siromašni seljaèiæ, u potrazi za korom kruha. Godinama æe ostati na usluzi gazdama, da što donese i odnese, posluša i preživi. Ime mu ne bi znano, po komadiæima poderane odjeæe nazvaše ga Komadina.
I sin, toga Komadine, rano poèe služiti, ne smeæuæi s uma oèevu: "U radiše svega biše, u štediše još i više." Radi za tri djeèaka, to uoèava èaršija, pa ga poèe nazivati —Mujica Komadina. Kad poèe doprinositi koliko tri gradska momka, poèeše ga nazivati i pravim imenom Mujo. A kad zašpara za trojicu graðana, dobi i konaèno ime —Mujaga Komadina.
Posao koji niko neæe, preuzima i uredno završava on. Dao se na graðevine, kupuje ruševne, ruši i podiže ljepše nego su bile prije. Kupovao je i preprodavao. Prvi poèe zidati po novom stilu, evropskom, ljepotice. Kao da se sve to oko Mujage Komadine dogodilo u jednoj noæi, graðani se naðoše zateèeni, sve vrijednije gradske kuæe su njegovo vlasništvo. Najèešæe spominjano mostarsko ime postade Mujaga. A on ostaje nepismen, skroman i radin, kao što bijaše i u vremenima Mujice, i èudno svoj.
Mujagu Komadinu æe primiti sultan, puèe glas. Raspali se èaršija, pored toliko uglednih graðana, njega, baliju. Pobuna sujete. Carska se nije porekla. Ubrzo doðe austro-ugarski vakat, Mujagu primi i beèki æesar. Doæi æe i na beogradski dvor.
Neprekidno gradi, namièe, a ne smièe. Podiže vijeænicu, veæu od pet najviših mostarskih kuæa zajedno. Sazida gimnazijsku zgradu, najgolemiju zemaljsku školu. I balkansku ljepoticu, hotel "Neretvu". Podiže pola Mostara, doðe na prve novinske stranice. Pridobi naklonost beèkog dvora, ali ne osvoji Mostarce. Nije sagradio ni æupriju na Neretvi, osporavaju ga. Mujaga je povrijeðen.
Moram obaviti i to, i za to mora biti nekog naèina, sa mislima se muèio graditelj. Domislio je. Nazu kundure, pa krenu put Beèa.
***
Prokrèio je trnovit put do njegovog velièanstva, cara Franje Josipa.
—Care, ako æeš Balkan, moraš preko Mostara. U Mostar možeš samo preko æuprije, koju æemo sagraditi zajedno, nas dvojica. —Kažu da je tako nastupio.
—Nisu mi govorili o tome projektu —reæi æe car.
—Ni o pohodima na Balkan?! —zajedljivo æe Mujaga.
—Da, da, Balkan mora biti naš —pogladivši brk, carski važno æe visoèanstvo.
—E, dina mi, neæe moæi bez jedne æuprije u Mostaru —kao da zaprijeti neko u èijim je rukama nadcarska moæ.
—Baš tako? —našali se velièanstvo, car, Franjo Josip.
—E, tako ti je, dina mi, care Franjo. Pa ti sad vidi. Radi kako ti je po volji —zakoèoperi Mujaga, proškilji ispod oka, zabaci fes, pa æe zakljuèno —Franjo, biraj, æupriju i Balkan, ili ništa.
—Pa, dobro, dobro, neka ti bude —nakon kratkog premišljanja popusti car i dodade: —Napravite projekat, pošaljite u ministarstvo finansija, pa æemo vidjeti.
Projekat!? Projekat?! Èudio se Mujaga Komadina i o njemu razmišljao èitavom vožnjom do Mostara. Èuo je za tu rijeè, radi se o velikoj crtariji, pisaniji i raèunanju novca, s tim se bavio, nepovjerljiv je prema visokoškolovanim radnjama. Doèuo car da sam nepismen, dosjeti se, pa nakanio da me namagarèi. E neæeš se Franjo natrehati Mujage. Èim doðe kuæi, okupi pismene Mostarce i naruèiti projekat za most na Luci.
—Da mi ga donesete u današnji dan —naredio je veæ sutradan po povratku.
—U današnji dan? —prenerazi se prvi meðu njima, Miloš, ugledni inžinjer beèke škole.
—Dobro si èuo inžinjeru —strogo æe naruèilac.
—Pa, ne može... —poèe Miloš.
—Može dokle stignete —presijeèe ga Mujaga i potjera ih na posao.
Iduæe sedmice se Miloš zametnu papirima pa æe naruèiocu.
—Koliko ti je ispalo kruna? —umjesto pozdrava bi Mujagina prva.
—Dvije stotine hiljada —odgovori projektant.
—Ne valja ti raèun! Koštaæe pet stotina hiljada, prepravi na toliko —kaza, dozva slugu, naredi: —Piši telegram za Vijenu, na ruke cara Franje. Ovako:
"Projekat gotov. Stop. Æuprija æe koštati pet stotina hiljada kruna. Stop. Šalji predujam od dvije stotine i pedeset hiljada. Stop. Selam ti je Mujaga Komadina. Stop."
Po šeheru poštar rasprièa Mujaginu depešu, a èaršija rasprede prièu o Mujaginom mahnitluku.  
___________________________________________________________________
Drzite srecu kao pticu: sto njeznije i lakse ?Bude li se osjecala slobodnom ostace Ti rado u ruci"
broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane sara dana 11-24-2009 u 05:03.
|
