| Slobodno i dalje cvikaj, moja generacijo! |
|
Slobodno i dalje cvikaj, moja generacijo!
Piše: Miljenko BUHAÈ, monet.ba
Sedamdesetih i osamdesetih godina Radio-Mostar bio je magnet za sve ljude u ovoj vali koji su se željeli neèim baviti.
Nije taj program bio rezerviran samo za vrhunski sport (nogomet, rukomet), politièku i privrednu kremu, afirmirane ljude iz umjetnosti i s estrade koji bi u Mostar navraæali na tezgu, nego i za mladog èovjeka koji se nije zadovoljavao sintagmom „bit æe dobro, moje je da uèim i strpljivo èekam“.
Poseban kult tih godina imala je emisija „Nedjeljom za mlade“ koju su pored ostalih vodili Mišo Mariæ, Jadranko Prliæ, Draško Èvoro, Darko Blaževiæ, Asim Manjgo, Mario Vrankiæ, Miljenko Buhaè, a kasnije i Mirela Družinec i Anes Æustoviæ, braæa Dalton (Greba, Faruk, Krgo i Lažetiæ), Tanja Miletiæ i… (pišite se sami ako sam vas izostavio).
Znam samo da je dobiti moderiranje i ureðivanje emisije „Nedjeljom za mlade“ za mene bilo ravno dobitku na lutriji. Jednoga dana glavni urednik tadašnjeg Radio-Mostara, Jovo Došlo, rekao je - Buhaè, ti uskaèeš u "Nedjeljom za mlade"! Osamnaesti kat Mostarke - na sreæu - ipak je bio prenizak za takav let!
U toj emisiji uglavnom se puštao rock'n'roll i druga glazba nije imala pristupa. Èak i kada bi se u emisiji 'ispraæala' Štafeta mladosti! Ploèe su donosili Danko Rihter, Miro Tomiæ i drugi.
No, vremenom je „Nedjeljom za mlade“ postala pretijesna, pa smo je negdje pred kraj osamdeseti proširili na sat vremena.
Ali, kako je i to postao premalen okvir za sve mlade ljude koji su dolazili, nije bilo druge nego pokrenuti sliène emisije i drugim danima.
Kolega Mario Vrankiæ je, skupa s Mišom Petroviæem, pokrenuo emisiju „Galija“, koja je išla petkom popodne i bila rezervirana za mostarske demo-snimke (kako se to tada zvalo).
Mostarski rokeri imali su premalo šansi za afirmaciju na saveznoj razini, gdje je dominirala osovina Beograd-Sarajevo-Zagreb-Ljubljana, tako da su provincijski gradovi ostajali upravo to što su i bili po pitanju rock scene.
Ipak, pojavom grupa kao što su Urbano jutro, Otisak srca, Unija, Zemljotres, ili pak pojedinaca kao Saša Hindiæ, Krle Zdravkoviæ, Sergej Šotriæ, a napose Šarenog kamenja, pomislili smo kako možda postoji šansa da i Mostar dobije svoje mjesto na glazbenoj sceni kao što su dobili Skoplje (Leb i Sol), Novi Sad (Rani mraz itd.), Kragujevac (Smak), Split (Ðavoli, Metak…), Pula (Sklonište), Niš (Galija)…
Usudio bih se danas tvrditi kako je upravo Mario bio najzaslužniji što se Kamenje uopæe ikada formiralo.
Pokojni Hara Ovèina (kasnije u ratu ubijen) studirao je tih godina u Sarajevu, a bez njega nije bilo moguæe zakotrljati Šareno kamenje, Mili Selimotiæ (i tada veliki gitarist!) ozbiljno se posvetio studiranju, baš kao i Tana. Hara Rešiæ definitivno se želio posvetiti glumi (a bio je pjevaè nesluæenih potencijala), dok su Šuka i Kapa bili deèki koji možda u prvom trenutku nisu ni vjerovali da æe sve to jednoga dana postati grupa koja æe vremenom lansirati par nezaboravnih pjesama, ali su èvrsto stajali uz Kamenje kada je igra poèela.
Šareno kamenje je u emisiji „Galija“ dobilo najveæi broj glasova koji su tada stizali u pismima (nije bilo SMS-a i maila), kao band koji ima najbolju demo snimku!
Od tada pa nadalje i ubuduæe, svi smo vjerovali kako je snimanje LP-ja samo pitanje dana, posebice što je Hara imao odliène konekcije s Neletom i sarajevskom scenom.
Vremenom su Nele, Ðura i ekipa toliko èesto dolazili u Mostar da smo ih gotovo morali tjerati natrag preko Ivana. S nama je tada dobar bio èak i Dino Merlin! Poznavali smo Bregu, Juru, Husa i Johnyja, Marina Peraziæ nam je bila sestra, Miladin Šobiæ brat, a imali smo i nebrojeno polubraæe i polusestara (dijelom zahvaljujuæi i Zeki Teodoroviæu i Želji Samardžiæu!).
Stvorila se odlièna kemija, o mostarskoj sceni poèelo se prièati u Sarajevu, ali i dalje od toga.
Ipak, negdje je Kamenje uhvatilo pogrešnu strminu i skotrljalo se neku ravnicu iz koje se kasnije teško pokretalo.
Sami kraj osamdesetih za sve nas koji nismo bili ljubitelji vanrednih stanja znaèio je i kraj jednog snatrenja o mladosti, o neprikosnovenosti Mostara, znaèilo je razlaz.
Neki od nas razišli su se odmah, neki tek kad ih je razišlo, a neki nikada…
Mostarska rock scena te generacije pred nailazeæim ratnim vihorom otišla je za Ciganima.
Kad odu rokeri, Cigani i djeca iz nekog mjesta, onda tu više ne stanuje mir.
… Neku veèer sjedimo Mario i ja uz pivo i utakmicu i negdje na vijestima èujemo za Šukinu nesreæu…
Adis Šukaliæ Šuka bio je nadnaravni bubnjar. Èovjek kojemu je bubnjati znaèilo disati. Kao što Messiju vjerojatno igrati lopte znaèi - postojati. Tu je negdje bio taj odnos.
Kroz razgovor provukosmo nekoliko fleševa iz tih vremena Šarenog kamenja. Gdje je tko sada? Gdje su im pjesme? Gdje smo svi mi koji smo voljeli iza Nove gimnazije?
Znam da je Mili u gradu, da i dalje živi svoju gitaru i radi posao univerzitetskog profesora. Premda smo nekoliko piæa od njegova povratka uspjeli popiti, još niti jednom nismo uspjeli prièati o Kamenju iz tog doba. Hara Rešiæ se javi s Facebooka, a koliko vidim – u njegovom je srcu Francuska. Za Tanu (bas gitara) vjerujem da je u Americi, Kapa negdje u Europi…
Ono što nam je danas svima vjerojatno žao jest èinjenica da smo stariji negoli smo ikada mislili postati.
A ipak premladi da bi se odlazilo s 45, kao Šuka.
Što nam je dakle donio novi svijet, novo vrijeme neki novi Mostar?
Samo umiranje, zaborav i sjetu. Zato, slobodno i dalje cvikaj, moja generacijo!
___________________________________________________________________
|
