Izmedju hiljadu djece ugledah jednu djevojcicu koja je ostavila neizbrisiv trag na mene za sva vremena, koja je promjenila moj «iskrivljeni» pogled na ovaj svijet. Ležala je na vrucem pijesku, nepomicna, gledala me najljepsim i u isto vrijeme najtuznijim ocima koje sam ikada vidjela. Sekunde su mi postale sati, mrzila sam sebe, htjela sam povratiti svaki pojedeni komadic hljeba, htjela sam svaku sekundu svog uzivanja dati njoj. Njene oci su me hipnotisale, gledam ih i pisem romane. Postavljaju mi milion pitanja na koje nemam odgovore. Zasto bas ja? Zasto bas ona? Dok sam nezadovoljna lezala na cistom, udobnom, raskosnom krevetu, milioni ovakvih «neznanih» mi nisu padali na pamet. Upitah prolaznike drhtavim glasom: «Ko je ova djevojka» Odgovorise mi tiho. Ona lezi, cekamo da umre, od kada je rodjena nista nije jela. Okrenuh se, podjoh da odem, da zaboravim, ali tisina me opet vrati, te oci me opet zovu. Zasto sam uvijek mislila da tisina ne privlaci, zasto sam uvijek voljela buku? Zasto sam ja spavala na najudobnijem krevetu, a ona je «zadovoljna» sto je dosla na svijet, zivot provodila na uzarenom pjesku? Zasto sam ja gazila kroz lokve vode i uzasno se nervirala kada pada kisa? A ona tamo cekala kap «Bozije slobode». Zasto sam ja pricala bez prestanka, a ona svoj glas ne moze da pusti? Zasto sam ja imala toliko snage? A ona pored mene mrtva a ziva? Zasto sam bas ja drzala rigrozne dijete? A sad gledam skelet pored sebe, da da, skelet ili kostur. Ona nikada nije zaspala sa milion neostvarenih zelja, sita i punog trbuha, nikada u ogledalu vidjela obrise svoga tijela. Molila se Bogu i cini mi se u isto vrijeme zahvaljivala sto je dosla na ovaj svijet. Nikada vjerovala nisam da cu iz necijih ociju citati price bez kraja. Zasto sam ja svakodnevno isla u kupovinu, pa istu tu odjecu ne razmisljajuci o tome da je potrebna nekome bacala na otpad. Dadoh joj ime «Silent saly», Tiha saly!
Ovo sto se dogadja nije istina, uporno sebi govorim. Zasto mi nikada nisu rekli, nije li to egoizam? Da sam znala, pomogla bih. Ne bi Silent Saly umirala pred mojim ocima. Sada u sebi ponavljam recenicu koju sam ne znam gdje i ne znam kada, procitala : Milion mrtvih je statistika, jedan mrtav covjek je tragedija! Znam da lasta ne cini proljece, znam da kap ne cini okeane, ali bez kapi zar ima okeana? Sada mi u usima odzvanja svaki pokret muhe na njenom nepomicnom tijelu, bezbroj ih je. Sva akumulirana snaga pretvori se u bol kada sam joj stisnula tanku rukicu. Skelet je prekrivala ispucala koža sa tragovima pijeska na sebi, njene pore napola vidljive kao kanjoni presuseni, bez vode.
Nije li ironicno njeno postojanje? Htjedoh da je podignem, ali mi iskliznu, i u rukama mi osta samo nepomicno tijelo!
Poznat glas tiho mi odzvoni u glavi. Probudih se, i ugledah meni najdraže lice, svoju majku. Zacudjeno me pita sta si to sanjala, sta se dogodilo, njezno me zagrli bas kao i kad sam bila djevojcica, i tiho mi sapnu na uho: Milo moje, sada je sve uredu!
Ali ne, ja nisam sanjala.
Prije nekoliko dana gledala sam emisiju Oprah Show. Uspjela sam odvojiti pola sata vremena, jer danas je moj kao i tvoj, kao i njen/njegov zivot u kontinuitetu ispunjen nepotrebnim i stetnim sadrzajem. Ovaj put Winfrey Oprah je svijetu pokazala istinu koju mnogi nikada nisu znali. Ispricala je kako je na jednom od svojih mnogobrojnih putovanja u Afriku medju hiljadama djece ugledala jednu na pola mrtvu djevojcicu. Odlucila je da joj pokusa spasiti zivot. Doktori su joj davali minimalne sanse da prezivi. Ali snaga, volja i odlucnost Boga su bile odlucujuce. Nakon vise godina u emisiju je dovela djevojcicu. Nevjerovatno, ali ona je sada prelijepa mlada dama, redovno se educira i jako je pametna. Znaci, Oprah joj je pruzila ruku pomoci, nije kao i mnogi se okrenula i samo otisla. « Ne idi utabanim stazama, tamo je vec neko bio».
U zivotu treba polusati, a ne na startu odustati. Ako ne mozes spasiti neciji zivot, barem pokusaj da mu pomognes, svaki dan je dragocjen. Mrav ne moze izbjeci da ga covjek zgazi, ali on se bori, stvara, iza sebe ostavlja traga. Bas kao i mi, ljudi. Zasto se ljudi ne probude? Zasto ratuju? Kada bi svaki covjek odvojio po jednu marku i dao u dobrotvorne svrhe to bi bilo 6 milijardi, za siromasne, bas kao sto je i ova djevojcica bila. Zasto u Kini postoje sobe za umiranje? U koje se na najmorbidniji moguci nacin muce djevojcice, one su trebale biti necije majke, da, da, djecake jako cijene jer su buduca radna snaga, a djevojcice ubijaju jer je natalitet jako visok? Vezu ih, muce ih, ne hrane ih, i one na poslijetku umiru? Odakle nekome pravo na to? Pitamo se zasto se dogadjaju elementarne nepogode razornih snaga? Nekad je neko rekao da ce u 21. stoljecu prezivjeti samo pojedinci, i da ce zlatnom kasikom jesti! Zar se to vec ne dogadja? Materijalizam je okupirao nase mozgove, nase tijelo. Zelimo samo vise i vise. Idemo iz krajnosti u krajnost
Mala misija ove poruke jeste da pobudi misli ljudi, pokrenite se odmah, jer mozda sutra ne postoji, pruzite ruku pomoci, ona je uvijek potrebna. Otvorite svoje srce, poslusajte razum, ne okrecite glavu od siromasnih, i oni su samo ljudi, i oni tragaju za trenutkom srece, mnogo vise nego sto mozemo da zamislimo, skromnost je njihova vrlina. Ako ne mozete pomoci materijalno, mozete duhovno, osmjehnite se, uljepsajte nekome dan! Zivot cine mare stvari, male stvari cine i srecu. Nisam licno mogla pomoci Silent Saly ali mogu pomoci njoj slicnima. Gdje je nestala humanost, kojim krivim putem je otisao covjek? Ljudi kloniraju druge ljude, proizvode viruse, nisu li otisli predaleko? Kaze:
Brod je siguran u luci, ali radi toga se ne grade brodovi! Riskirajte, zaplovite uzburkanim morem, izaberite izmedju plime i oseke.
Usuditi se, to je cijena napretka!
Nikada nisam bio siromasan, ali sam bio bez novca! Biti bez novaca je prolazno, biti siromasan je stanje duha.
Oni koji se pretjerano bave malim stvarima, cesto postaju nesposobni za velike.
Niko nikada nije postigao nesto zaista veliko, a da se nije izlozio riziku.
Vi vidite stvari i pitate «ZASTO»?, a ja sanjam o stvarima kojih nije bilo i pitam «ZASTO NE»?
Strpljenje je moc. S vremenom i strpljenje i dudov list postaje svila.
Covjek pun duha i u potpunoj se samoci izvanredno zabavlja svojim mislima.
Budite kao baklja na nebu, zraèeæi ljubav i svjetlost.
Zamislite hiljadu takvih baklji na nebu, poput sjajnih zvijezda u
dalekim galaksijama koje možete vidjeti za vedre noæi.
Vi imate u sebi istu snagu da zraèite ljubav i svjetlo i trebali biste
sjajiti poput zvijezde, od trenutka kad se probudite ujutro pa do
trenutka kad idete spavati.
Dakle, «ne brinite se tjeskobno za sutrasnji dan, jer ce se sutrasnji dan brinuti za sebe! Svakom je danu dosta njegove muke» : Biblija.
Maja.
___________________________________________________________________
simply the best
|
