MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
pokretac teme
|
|
RE: "LIJEPA EMINA" IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjecanja) - 1. dio |
|
[quote]
"LIJEPA EMINA" IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjecanja) - 1. dio
...
Nije cudo sto je u predaji Mostara, preuzetoj iz pjesme Aleksine, ostalo pamcenje na Sefica Eminu kao "lijepu Eminu". Avdaginica (kako su je svi zvali u komsiluku) je bila zaista lijepa zena. Koliko je bila lijepa, jos vise je bila ljupka, u dodiru s ljudima jednostavna i mila. Ni po cemu nije pokazivala, a jos manje naglasavala, svoju ljepotu i uz to jos bogatstvo svog muza i porodice. Svoju svekrvu je s paznjom i postovanjem susretala u svakoj prilici. Svekrva je bila patrom i glava porodice. Svim svojim ponasanjem i izrazom, Avdaga je davao na znanje da se sa takvim polozajem i odnosom prema njegovoj majci potpuno slaze. Uostalom takav odnos prema njoj se mogao osjetiti kod svih ukucana.
Emina je umrla 1960.god. Moj otac, tad djecacic na Carini, pricao mi nedavno kako se sjeca Emine. Zacudih se tome. Cuj Emine, Santiceve, se moj tata sjeca...Rekao mi je da je i tad u dubokoj starosti bila vrlo vrlo lijepa zena, po crtama lica i tada je bila ljepotica.
Mosher, hvala ti na ovim tekstovima!
DEN, nema na cemu , drago mi je da ti se tekstovi svidjaju i bice slicnih tekstova jos dosta na ovoj temi i nadam se da ce i ubuduce biti vrijedni paznje i citanja.
Hvala tebi na citanju i interesovanju!
___________________________________________________________________ "Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
12-08-2007 01:37 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
pokretac teme
|
|
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz “Putopisi Evlije Celebije, obilazak nasih krajeva 1664. godine”.
Mostar znaci varos s mostom. Prema pricanju latinskih istoricara, u ovome je seheru u starinsko doba bio most preko rijeke Neretve s jedne strane na drugu, i to na jakom gvozdenom lancu u debljini covjecijeg stegna, i od toga mu je ostalo tako ime. Ovaj seher je osvojio licno njegovo velicanstvo Fatih. On je has (domen) pase (hercegovackog), a nalazi se na teritoriji hercegovackog sandzaka. Njime upravlja pasin vojvoda s pedeset vojnika (nefer). To je ugledan kadiluk s rangom onih kadiluka od tri stotine akci. Ima muftiju predstavnika senfa (nekibu’l-es’raf), prvake i ugledne ljude.
Tu ima vrlo mnogo ucenjaka, sejhova, imama, pisaca i pjesnika. Ima mjesnog spahijskog cehaju (sipah kethuda jeri), janjicarskog serdara, serdara budimskog kola, trznog nadzornika (muhtesib), bazdara nacelnika grada (s’ehir kethuda), povjerenika za harac (haradz emini), gradjevinskog nadzornika (mimar-agasi) i gradskog zapovjednika (kala dizdar).
Da bi osigurao i obezbijedio seher, Sulejman-han je naredio da se na liticama rijeke Neretve sagradi ovaj grad od kamena vrlo cvrsto i tvrdo. Grad je dosta malen. Tu se nalaze dvije tvrdjave, jedna s desne, a druga s lijeve strane.
Izmedju njih nalazi se u cijelom svijetu poznati mostarski most. Na objema tvrdjavama postoje po dvije cvrste i utvrdjene kapije. Obje tvrdjave snabdjevene su potrebnim topovima i raznovrsnim spravama, ukrasene su sa tri izbocena bastiona, koji su zaista divni.
Naselje na mjestu danasnjeg Mostara pominje se prvi put 1452. godine kao malo naselje s dvije kule oko drvenog mosta na lance preko Neretve. Pod imenom Mostar ono se prvi put pominje 1468. godine. Pored vise razlicitih izvodjenja imena Mostara najvjerovatnije je da se on nazvao po “mostarima”, cuvarima toga mosta, koji su stajali u dvije kule s obje strane mosta. Mostar su zauzeli Turci 1468. godine a zauzele su ga cete bosanskog sandzaka Isa-bega Ishakovica. Pri tome Mehmed II nije imao nikakvog licnog ucesca.
Mostar je zaista sredinom XVII vijeka bio jako kulturno srediste u kome je zivjelo vise istaknutih naucnika, pisaca i pjesnika.
Premda tu postoje dvije tvrdjave, gradski zapovjednik (dizdar) je ipak jedan. U svakoj tvrdjavi ima po osamdeset naoruzanih regularnih vojnika. Oni stalno drze strazu. Gradsku kapiju zatvaraju svaku noc i nikoga ne ostavljaju unutra.
Na bedemu u bastionu grada nalazi se jedan cardak koji gleda u Neretvu; u njemu se sastaje obrazovani svijet. Odatle se vidi kako sa sjeverne strane dolazi rijeka i kako poput Sirdarija (Sejhun) tece u jugoistocnom pravcu. U tome cardaku sastaje se obrazovani svijet Mostara i tu diskutuje o raznim pitanjima transcendentnog zivota i serijatskog prava. To mjesto je pravo odmaraliste. U onoj tvrdjavi koja se nalazi s druge strane mosta, i cija je kapija okrenuta na ovu stranu gdje je seher, nalazi se Sulejman-hanov mesdzid. Na tome mjestu ima mala kafana za gradske vojnike. Gradski zapovjednik (dizdar) i prvaci sehera (ajani) najcesce sjede tu. Sav spoljni zid toga mjesta (mahale) okicen je orudjem i oruzjem gradskih vojnika.
Veliki mostarski most sagradio je neimar Hajrudin, ucenik starog neimara (kodamimar) Sinana, sin Abdulmennan-agin, po Sulejman-hanovoj naredbi.
On izgleda kao luk duge koji se uzdize do Kumove Slame i pruza s jedne litice na drugu. Ispod sredine mosta tece rijeka. Kako se sa obje strane toga mosta nalaze tvrdjave, to nije moguce preci s jedne na drugu stranu grada drugim putem osim preko tog mosta. Eto neka se zna da sam ja, bijedni i jadni rob (bozji), Evlija, dosada presao i vidio sesnaest carevina, ali tako visok most nisam vidio. On je prebacen s jedne na drugu stijenu, koje se dizu do neba. Duzina toga mosta od jedne do druge kapije, sto se nalaze na unutrasnjoj strani dviju tvrdjava, koje leze na oba kraja mosta, iznosi ravnih stotinu koraka, a sirok je petnaest stopa. Cudna je vjestina koju je pokazao Ibrahim-efendija, roznamedzija sultana Murat-hana IV, provodeci preko toga mosta mjedenim cuncima vodu koja se nalazi u Tabackoj carsiji (debbag hane varosi) na zapadnoj strani mosta, dovodeci je u carsiju i pazar (trg), sto se nalaze na ovoj strani mosta i razvodeci je po banjama (hamamima), dzamijama i medresama. Ukratko, to je most iznad i ispod koga tece voda.
Datum kad je Gazi Sulejman-han podigao taj most sadrzan je u rijecima:
“Kudreti kemeri” - Godine 984. (po hidzri - sto odgovara 1566. godini po nasem sluzbenom racunanju vremena).
Drugi versifikovan hronostih glasi:
Ovaj je most sagradjen potpuno kao luk duge; Ima l’ mu slican na ovom svijetu, moj Boze!
___________________________________________________________________ "Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
12-08-2007 04:59 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
pokretac teme
|
|
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Hivzija Hasandedic, a objavljen je u junu 1997. godine.
Od dva mostarska kamena mosta sa po jednim lukom preko kojih se puna tri vijeka odvijao cjelokupni promet s juga prema sjeveru i obratno, uzgor je ostao jos samo jedan.
Na rijeci Radobolji, oko sto pedeset metara uzvodno od njenog utoka u Neretvu, nalazi se mali kameni most na jedan luk koji je poznat pod imenom “Kriva cuprija”. Prvi mu spomen nalazimo u Cejvanovoj zakladnici iz 1558. godine, gdje legator izricito veli: “I prihodi ce se trositi na odrzavanje njegovog mosta na rijeci Radobolji”. Na temelju ovog navoda moze se nedvojbeno zakljuciti da je Krivu cupriju sagradio Cejvan (Cehaja), i to nesto prije 1558. godine. Prema tome, Kriva cuprija je starija i od Starog mosta, koji je podignut 1566. godine. Valja istaci da je, po predanju, Stari most sagradjen po uzoru na ovaj.
Preko ovog mosta se u toku dugog turskog perioda odvijao zivi promet, jer je on dugo vremena bio jedini komunikacijski objekat za prelaz preko Radobolje u njenom donjem toku. Sve do prolaska zeljeznice kroz Mostar 1884. godine, ovaj se most nalazio na glavnom drumu koji je vodio od juga prema sjeveru i obratno. Regulacijom Radobolje i izgradnjom vise zeljeznickih mostova preko nje, prestala je Kriva cuprija gotovo da sluzi i za prelaz pjesaka, jer se nalazi duboko u koritu Radobolje i pristup k njoj, i sa jedne i sa druge strane, je nepodesan.
Kriva cuprija je, uz sultan-Selimov mesdzid i Cejvan-Cehajinu dzamiju, najstariji ocuvani gradjevinski spomenik turskog perioda na mostarskom podrucju. Na ovom objektu su 1969. godine izvrseni konzervatorsko-restauratorski radovi i registrovan je kao spomenik kulture.
Iako tesko ranjena, Kriva cuprija je prezivjela i posljednji rat. Topovske i minobacacke granate, koje su neprijatelji urbane civilizacije i sa istoka i sa zapada slali po citavom gradu, padale su i u njenoj najblizoj okolini, ali je stara cuprija bila bolje srece od njenog nekoliko godina mladjeg, ali veceg, ljepseg i mnogo poznatijeg brata.
Na mostu su najvidljivija ostecenja na ogradama (korkalucima), ali je, i pored toga, on i dalje u funkciji. Ono sto, medjutim, svima upada u oci, kada je rijec o ostecenim kulturno-istorijskim spomenicima koji cekaju na definitivnu restauraciju, je da su u potpunosti prepusteni zubu vremena koji iz dana u dan odnosi sve vise od, i ono malo preostale, autenticnosti. Tako cete na danasnjim fotografijama kula Starog mosta, Sahat-kule, pa konacno i Krive cuprije uociti vece rupe i ostecenja nego na istim koje su snimljene prije godinu i vise dana. Ne vjerujemo da to sve bas tako mora da bude.
*Nazalost, posljednju veliku poplavu rijeka Neretve i Radobolje u XX vijeku, Kriva cuprija, ipak, nije uspjela da prezivi i tako da, ono sto su ratna razaranja u godinama ranije zapocela, nabujale vode su uspjele da dovrse, jer su ratna ostecenja mosta bila u velikoj mjeri.
Ipak, u skorije vrijeme Kriva cuprija je ponovno obnovljena.
Mostaru treba vratiti svu njegovu ljepotu i privlacnost, sve njegove razglednice. Da ga i nasa djeca i nase djece djeca pamte onakvog kao mi...
___________________________________________________________________ "Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
12-11-2007 05:05 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
pokretac teme
|
|
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Salko Saric, a objavljen je u oktobru 2000. godine.
Voda je uvijek imala izuzetno znacenje za opstanak i razvitak jednog grada. Povoljan geografski smjestaj Mostara i posebno cinjenica da ovo gradsko naselje lezi na rijekama Neretvi i Radobolji bili su odlucujuci momenti da se ovaj grad kroz vise od petstopedeset godina postojanja ne samo mogao odrzati nego i svestrano razvijati.
Grad Mostar imao je pod turskom vlascu dva vodovoda. Prema austrijskom istoricaru Mortizu Hoernesu (1852.-1917.) jedan vodovod je dolazio iz doline Radobolje i imao je sezdeset mjesta za oticanje, a drugi je bio razveden do vrela “Djevojacka voda” na lijevoj obali Neretve. Ovo vrelo nalazilo se u nekad slikovitim vinogradima, na mjestu zvanom “Brijegovi”, koji su se prostirali povise “Carinskog harema” sjeverno prema Zaliku, uz glavni put od Mostara prema Sarajevu.
Cuveni dobrotvor Ibrahim efendija Roznamedzija je prije 1620. godine podigao u Mostaru dzamiju, a pored dzamije medresu (vjersku skolu) u cijoj je avliji podigao i sadrvan. Roznamedzijina medresa bila je najveca i najljepsa medresa u gradu, sa najstarijim i najvecim sadrvanom izuzetne ljepote. Srusena je 1944. godine. Osnovne konture temelja ove medrese i danas se naziru. Za dzamiju i sadrvan doveo je vodu sa vrela “Djevojacka voda”. Ispod velike pecine, na mjestu zvanom “Brijegovi”, izvire to vrelo, a rezervoar za Roznamedzijin vodovod smjesten je bio upravo pod tom pecinom.
Mostarac Husein Cisic u svom djelu “Mostar u Herceg Bosni” kaze:
… “Vrelo od davnina nosi ime ‘Djevojacka voda’. Po nekoj narodnoj praznovjerici posjecivale su ga djevojke svakog Djurdjevdana prije izlaska sunca” …
Taj se obicaj, kaze Cisic, zadrzao i za vrijeme osmanlijske okupacije u nasim krajevima.
Kada je Roznamedzija pravio vodovod sa tog vrela, nije zaboravio na obicaje mostarskih djevojaka i djevojaka iz obliznjih sela, pa je ispod izvora na glavnoj cesti podigao lijepu kamenu cesmu – Djevojacku cesmu – i uz nju od klesanog kamena dosta prostranu sofu – Djevojacku sofu – oko kojih se nekada nalazio lijep gaj sa stablima koscela.
Austrougarska okupaciona uprava je u blizini tog vrela izgradila jedan od mostarskih vojnih logora, nazvan “Sjeverni logor” (Das Nordlager), za smjestaj svojih trupa, cime je pohod djevojaka vrelu sam od sebe isceznuo. Vinogradi i vocnjaci sa zemljistem gdje se nalazi i vrelo postali su vremenom posjed Mostarca hadzi Ibrahima efendije Slipicevica. Kada su austrougarske vlasti podigle “Sjeverni logor”, ef. Slipicevic je oko 1908. godine dao sagraditi na svom posjedu cetiri stambene kuce za unajmljivanje. Tako se vrelo naslo u basti jedne od tih kuca (Titova ulica br. 37), danas vlasnistvo Danisa Hrvica, unuka hadzi Ibrahima ef. Slipicevica. Ispred avlijskog zida ove kuce i danas stoji “Djevojacka cesma”. Ova cesma je bila prikljucena na vrelo “Djevojacka voda” da bi 1885. godine bila prikljucena na novi vodovod, dok je vrelo “Djevojacka voda” bilo povezano sa cesmama u tada novoizgradjenom “Sjevernom logoru”.
Kada je 1966. godine izgradjena nova zeljeznicka pruga Sarajevo – Ploce, oduzet je i dio zemljista iznad nekad Slipicevica kuca, a tako i iznad kuce Danisa Hrvica, pa je vrelo danas nepristupacno, iznad zeljeznicke pruge, obraslo u dracu i korov.
Iz nase perspektive tesko je opisati ambijent i vrelo “Djevojacka voda”, u tom nekada perifernom dijelu Mostara. Podsjecanaj radi, slijedi opis vrela iz sjecanja Mostarca Luke Grdjica Bjelokosica, kojeg on iznosi u svome tekstu “Mostar nekad i sad” (Beograd, 1901. godine, str. 12 – 13).
“ … ‘Djevojacka voda’ je iznad Sjevernog logora u vinogradima pri jednoj strani. Ovo vrelo je radi svoje gradjevine zanimljivo. U prirodnu pecinu vode umjetno nacinjena vrata, pa preko praga voda pomalo otjece. Vrata su dosta malena, otprilike jedan arsin gotovo u cetvrt (arsin je stara turska mjera za duzinu; 1 arsin, otprilike, je izmedju 65 i 75 centimetara). Kad covjek udje unutra zagazice u vodu do koljena, a naci ce se u prostoru gdje se najveci covjek moze ispraviti. Ima otprilike 12 – 16 kvadratnih metara prostora. Odozgo je prirodna pecina, a sa strane je umjetno ozidan zid. Ovaj je prostor prezidan, tu na prezidi imaju malo manja vrata od prvih, nasuprot njima. Kada na ova vrata udjemo, doci cemo opet u jednu prostoriju istu onakvu kao sto je prva. U ovoj prostoriji ima opet prezida i na njoj vrata, a iza vrata opet onakva jedna prostorija. Ovakvih prostorija vele da ima sedam, sa sedmera vrata. Sto se god dublje u pecinu ulazi, sve je u svakoj prostoriji dublja voda, a na svakoj manja vrata, a pricaju da se kroz sedma vrata ne moze nikako proci. Jedni vele da imaju devetera vrata, i da je na tim devetim vratima azdaha. Ja dok sam bio mali, ulazio sam u tri prostorije i dolazio na cetvrta vrata. Tlo je u pecini ravno, a voda preko praga svakih vrata iz prostorije u prostoriju otjece. Narodno predanje o ovoj zanimljivoj gradjevini ne zna nista preciznije reci, samo to da ju je nekakva djevojka gradila, pa se zato i zove ‘Djevojacka voda’ …”
___________________________________________________________________ "Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
12-13-2007 04:36 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
pokretac teme
|
|
Santiceve Predizborne Muke |
|
SANTICEVE PREDIZBORNE MUKE
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je napisao Adi Makovic, a objavljen je u septembru 2002. godine.
Iz dva pisma dubrovackog “Srdja” vidljivo je koliko je Santic bio istinoljubiv covjek i kako je, kao nacionalni bard u teskim danima narodnog iskusenja uvijek stajao na visini dostojnoj postovanja.
Kada je 1903. godine Aleksa Santica izabran za potpredsjednika Gradskog vijeca mostarske opstine, njegovi neprijatelji su digli svoj glas i pokusali da ga diskredituju, mada su ga izabrali gradjani “sve tri vjere”. Taj napad mu je vrlo tesko pao i on se zali nekim svojim prijateljima van Mostara. To saznajemo iz pisama sto ih je uputio uredniku dubrovackog knjizevnog casopisa “Srdj” Antunu Fabrisu, dobrom svom drugu i prijatelju ciji je bio stalni saradnik i odan aktivista za podizanje kvaliteta dubrovackog mjesecnika.
U ovim pismima se Santic ispovijeda Fabrisu i objasnjava mu neosnovanost i tendencioznost napisa brace Radovica, vlasnika mostarskog “Srpskog vjesnika”. Oni su znali da se Santic zahvalio na izboru, jer nije htio da pristane na imenovanje dok se ne ispune uslovi koje je on postavio austrijskim vlastima.
U 30. broju ovdasnjeg “Srpskog vjesnika” dotakli su se g. Radovici moje malenkosti, i to u dva navrata – pise Fabrisu Aleksa iz Mostara, 21. septembra 1903. godine, pa nastavlja:
- Kao sto sam u svoje vrijeme javno kazao, necu se ni sad braniti od njihovih perfidija i podvala, nego hocu, brate, da Vam kao prijatelju i zurnalisti, objasnim u cemu je stvar… Prilikom opstinskih izbora ja sam bio biran i od naroda (sve tri vjere), i od vlade, i od vraga i sotone, a zasto, ne znam do kraja ako nije od povjerenja. Na osnovu toga, a bez moga ikakvog prethodnog znanja, mene je vlada odista imenovala podnacelnikom. Ovo mi je gradski predstojnik baron Rid usmeno saopstio, a ja sam mu odgovorio da se toga zvanja ne mogu nikako primiti, niti mogu onako servilnu zakletvu poloziti. U isto vrijeme sam mu kazao i uslove pod kojima bih se primio obaveze, a to su:
- da se diktirana zakletva preinaci i tako svede, kako bi se mogla sloziti sa mojom savjescu;
- da se sadasnji opstinski statuti prerade i obrade u naprednijem, liberalnijem pravcu, a da se tome radu pristupi najdalje kroz tri mjeseca;
- za to vrijeme da se ne izdaje nikakav vazniji akt od strane gradskog poglavarstva bez moga saznanja.
U pismu Antunu Fabrisu Santic dalje navodi da bi, na ovaj nacin, prihvatio obavezu i savjest bi mu bila potpuno mirna, u uvjerenju da bi mogao biti od neke koristi narodu, a drukcije ne. Posto je sve ovo baronu Ridu objasnio, drzao je da je njegova rabota trsena. No, prevario se. Sedam dana kasnije dobio je dekret od arsina u kome vlasti komentarisu njegovu izjavu i zahtjeve, ali je slavni pjesnik odmah vratio sve papire, te se toga zvanja odrekao.
To je kratak istorijat Santicevog postupka oko njegovog imenovanja, kao clana opozicije u mostarskoj vladi. Ovo su sve znali i Radovici – “ali nijesu toliko uzviseni protivnici da bar istinu kazu”. “Ja niti romorim niti govorim o Radovicima, no oni su gotovi da zloupotrijebe svaku priliku da se o me ocesu” – stoji na kraju pisma upucenog u Dubrovnik.
Smatramo da ovdje nije potreban nikakav komentar kada se zna koliko je Santic bio istinoljubiv covjek, pa je razumljiv i bol sto su mu ga nanijeli vlasnici “Vjesnika”. A koliko je pjesnik Aleksa bio covjek od akcije u ovo tesko vrijeme narodnog ropstva i koliko je mislio na propagandu za narodne interese, vidi se iz drugog pisma, takodje upucenog Fabrisu, 4. oktobra 1903. godine:
“Dragi prijatelju, moj poznanik Sveta Jaksic iz Berlina mi pise da ce 10. i 11. ovog mjeseca doci urednik ‘Frankfurter-Cajtunga’. On ce se baviti ovde jedan dan, pa ce za Dubrovnik. Kako je u interesu nase stvari, mi cemo ga ovde lijepo docekati i ugostiti, pa mislim da bi dobro bilo da i Vi tamo isto ucinite. Obracam se na Vas, a ako je tu i g. Paja Popovic, i njemu saopstite. Pozdrav…”.
Ova pisma su sacuvana u arhivu casopisa “Srdj”. Prvo je posljedica jedne ljudske osjetljivosti, tim prije sto je znano da je Santic pjesnik i kao moralan covjek i kao nacionalni bard, u teskim danima narodnog iskusenja, uvijek stajao na visini dostojnoj postovanja, da mu je vazda prva misao bila narod i njegov polozaj u okupiranoj zemlji. Aleksa se s punim povjerenjem obraca svom dubrovackom prijatelju, knjizevniku i javnom radniku, isto tako znacajnom borcu za opstenarodnu stvar, pa mu objasnjava svoj stav u pogledu izbora za “podgradonacelnika” Mostara, a nesto kasnije ga moli da lijepo ugosti u Dubrovniku urednika jednog velikog njemackog lista koji ce im danas-sutra biti potreban kao jedan od eminentnih znacajnih predstavnika javnog misljenja u Evropi.
___________________________________________________________________ "Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
12-15-2007 02:07 |
|
OMAHA
Mitsubishi sa zvjezdanim krovom
Poruka: 1488
Location: XYZ
|
|
|
12-15-2007 03:09 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
pokretac teme
|
|
|
12-16-2007 17:51 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
pokretac teme
|
|
|
12-16-2007 17:53 |
|
|
|
|
|