Zivcho
Gost
 |
|
 11 godina od masakra u Tuzli - Kapija i danas place |
|
Zasto ne volim 25. Maj?
Jedanaest godina prodje, a kao da je sinoc bilo. Kao i svi u BiH umoran sam vise od sakrivanja po podrumima, slusanja detonacija, zalijeganja i izbjegavanja gelera, metaka i ostalih “toplih pozdrava” sto mi “komsije” sa Ozrena i Majevice salju vec 3 godine. Proradio je neki prkos i krv se “ohladila”. Ne bendam ih vise…ako ce me pogoditi – neka me pogodi. Gore ubistvo od ovog psihickog ne mogu dozivjeti.
Spremam se za izlazak…na “Kapiji” se veceras okuplja dosta raje…ima struje (sto je u ona doba bila prava rjetkost) i policijski sat je produzen do ponoci. Jedino sto me malo zabrinjava je bas ono “psihicko” ubijanje…tacno svakih sat vremena sumnjaci sa Majevice i Ozrena neselektivno gadjaju gradsko jezgro Tuzle sa po 2 projektila. Nikad se ne zna gdje ce udariti. Nije me strah za mene…kao sto vec rekoh oguglao sam na njihova sranja…neki ruzan osjecaj se javlja. Kao da ce se veceras nesto ruzno desiti.
25. je Maj…Godina – 1995. “Dan Mladosti”.
Odlazim do stana svoje tadasnje djevojke. Na putu do njene zgrade detonacija…jedna, pa druga. Ne zalijezem vec samo malo ubrzavam korak. Gledam na sat…tacno je 19:00. Nema sta, bradate zvijeri sa okolnih brda redovno nas podsjecaju na to “koliko je sati”. Dolazim na vrata njenog stana. Ona otvara, blijedunjava…kaze boli je stomak, ne moze ona izaci veceras. Nagovaram je i molim da skupi malo snage barem za setnju…odavno nismo a znam da ce puno raje biti vani veceras…i da ce biti lud provod. Pristala je i krenuli smo pjesice prema “carsiji”…polako smo hodali, njoj se stanje u medjuvremenu malo popravilo…pricali smo, smijali se…U medjuvremenu, jos dvije detonacije. Trebam li reci da je sada vec 20:00…Brdsko-planinski “sponzori tacnog vremena” nas uredno napominju.
Dolazimo u “centar”…dio koji se zove Kapija. To je prostor u starom dijelu grada gdje postoji dio okruzen niskim starim zgradicama, a koji je cesto bio meta onih zvjeri sa brda i njihovih projektila. Projektili su do sada pogadjali okolne zgrade, ali da bas pogodis u onaj prostor izmedju njih – e tu moras biti dobro sposoban nisandzija i naravno – moras imati navigaciju (petokolonase) koja ce te navoditi kako i gdje da gadjas. Bas iz tog razloga sto je bilo “nemoguce” pogoditi taj dio, raja se osjecala nekako sigurnom…zasticenom. Jer sve i da granata pogodi krov neke od okolnih zgrada, to nece biti tako strasno.
Par kafica k’o fol radi…postavljene su i “baste”, ali sve stolice su vec zauzetoe. Sve bukvalno vri…od ljepote, smijeha, mladosti. Cekam da se neko “smiluje” i oslobodi barem dvije stolice da bih djevojku mogao pocastiti kafom i casom vode. Taman toliko “dzeparca” sam nekako skuckao (danas kad pomislim, ni sam ne znam odakle mi te pare i koliko je kostala jedna kafa).
Niko ne ustaje…svi “cijede” svoje pice i odugovlace sto duze sa ispijanjem, samo da bi mogli zadrzati mjesto. Mi ostali setamo okolo i cekamo priliku da ugrabimo mjesto. Ima nas puno…zaista puno. Djevoka mi se pozalila da je stomak opet uzasno boli i da ne moze vise izdrzati. Mora nazad kuci.
To me malo oneraspolozilo, ali nemam kud. Idem da je otpratim. Mozda se i vratim kasnije, ali obzirom da ne zivi bas blizu (skoro cijeli sad pjesacenja od Kapije) slabe su sanse za povratkom na “dernek”.
Sta je – tu je. Krecemo nazad prema njenoj zgradi. Vrijeme - oko 20:40. Mislim u sebi…treba se drzati blizu zgrada…jos 15 minuta i opet ce hajvani da nas granatiraju. Na putu srecem Azura. Svi ga znaju kao Zura…bio je lokalni mangup, ali u dusi dobrica.
“O, omladinac..slavis li ti Dan Mladosti” upitao me je tada.
“Slavim, naravno” rekoh…
“E onda dodji da ti dam svoju stafetu” rece mi i nasmija se.
Uzvratio sam mu nesto, reda radi…pozdravismo se i ja nastavih dalje od Kapije…a on prema Kapiji. To je bio zadnji put da sam ga vidio.
Djevojka i ja krecemo se polako, presli smo nekih 500 metara kada mi se ona pozalila da mora sjesti jer ne moze vise hodati. Dodjosmo do zgrade koju nazivaju “Cipelici” i sjedosmo na jednu klupicu. Sad ce ionako 21:00, vrijeme za novu “dozu” terapije manijaka sa okolnih brda.
Sjedimo na klupi, a ona mi se izvinjava sto mi je pokvarila ceif. Rekao sam da ceif nije bitan…bit ce jos izlazaka. U 20:50 jedna detonacija…ne bas tako blizu. I samo jedna. To me je zacudilo. Pomislih kako su uranili nesto…vjerovatno je sumska zvijer pored topa bila nestrpljiva da sto prije ispali projektil i nekoga ubije. Sacekasmo jos nekoliko minuta da “rokne” i druga pa da “mirno” nastavimo put prema njenom stanu. Ustajemo…polazimo…
Nakon samo par koraka…cujem strasan zvizduk granate. Zvizduk koji nikada necu zaboraviti…mogu reci – zvuk smrti. Znam da je tu negdje. Snazno povlacim djevojku i bacam na zemlju a ja zalijezem odmah pored nje. Stahovita eksplozija prolomi se ulicom.
Lezimo tako na trotoaru jos neko vrijeme. Samo ubrzano disanje i zebnja…ima li jos?? Gdje je ovo pogodilo??
Podizem glavu… Cujem vrisak…jauke…Vidim narod kako trci u pravcu “Kapije”. Hvataju se za glavu…
Iz pravca “Kapije” izbezumljeno trce djevojke i mladici. Odjeca im je krvava…izrazi njihovih lica su uzasnuti…kao da su svi vidjeli nesto….kao da su vidjeli – smrt.
Cujem u tom metezu rijeci “mrtvi su…svi su mrtvi”.
Zelim da idem, da vidim sta se desilo…da pomognem, ali djevojka me kroz suze moli da ne idem. Ostajem uz nju a u medjuvremenu desetine vozila… civilnih, vojnih, hitne pomoci jure prema Kapiji.
I dalje mi u usima odzvanjaju rijeci…ne znam da li je to masa oko mene vikala ili je bila samo moja podsvijest – “mrtvi su…svi su mrtvi”. Gledam prezivjele kako i dalje izbezumljeno bjeze…ni sami ne znaju kuda…na mnogima vidim da su ranjeni, da krvare…drze se za ranjena mjesta na svojim tijelima ali i dalje trce…bjeze nekud…od nekoga… ili necega.
Noge me izdaju…
Padam na ponovo na zemlju …placem. Ne zelim da vjerujem ono sto vidim. Ne zelim da vjerujem da je granata … ne…nije moguce…NIJE MOGUCE!!!
Podizem glavu i vidim da nisam jedini…jos mnogo ljudi place…u svojoj nemoci…u sred uzasnog prizora. Niko se ne usudjuje da pogleda dole niz ulicu. Svi gledamo jedni u druge…pricamo ocima…pricamo suzama…
Usta su nijema. Nesto bih kao i rekao, ali svaka rijec zastane u grlu…svaki glas suze uguse. Oci govore. Oci pitaju…je li ovo istina?
Zelim da je ovo san…zelim da se sad probudim…ne zelim da budem dio ovakve price…
…ali jesam…
…i zato ne volim 25. Maj
|
|
 05-24-2006 23:26 |
|
Zivcho
Gost
|
|
|
| 05-24-2006 23:33 |
|
Zivcho
Gost
|
|
|
| 05-24-2006 23:43 |
|
Mo-beba 
Momentalno na daljinskom
Poruka: 7486
Location: Trebinje-Mostar
|
|
|
| 05-24-2006 23:49 |
    |
Zivcho
Gost
|
|
DOŠAO SI OVDJE GDJE JE NAJNEZAHVALNIJE BILO DOÆI,
OVDJE GDJE JE NAJLUÐE BILO STIÆI,
OVDJE GDJE JE IPAK NAJJUNAÈKIJE BILO NAIÆI...
JER OVDJE SE NE ŽIVI SAMO DA BI SE ŽIVJELO,
OVDJE SE NE ŽIVI SAMO DA BI SE UMRLO,
OVDJE SE I UMIRE DA BI SE ŽIVJELO
|
|
| 05-24-2006 23:50 |
|
cok 
liska mjeseca maja
Poruka: 5450
Location: seher mostar
|
|
|
| 05-24-2006 23:57 |
|
Sanci
bice nesto od mene
Poruka: 485
|
|
|
| 05-25-2006 00:01 |
|
Mo-beba
Momentalno na daljinskom
Poruka: 7486
Location: Trebinje-Mostar
|
|
Srpsko graðansko vijeæe - Pokret za ravnopravnost TK
Održana press konferencija povodom dodjele priznanja Arifu Ahmetaševiæu iz Tuzle
Nakon tragiène pogibije kæerke na Kapiji, nije se želio osvetiti, mada je bio u prilici
Mišo Božiæ, predsjednik Srpskog graðanskog saveza Tuzle na današnjoj press konferenciji prisutne novinare upoznao je sa odlukom Internacionalne lige humanista koja je prihvatila prijedlog Srpskog graðanskog vijeæa da se gosp. Arif Ahmetaševiæ proglasi internacionalnim humanistom godine i da mu se dodjeli Zlatna povelja mira "Linus Pauling" sa Plaketom i Zlatnom znaèkom lige.
Takoðer je odluèeno da se kolektivna Zlatna povelja mira sa plaketom i Zlatnom znaèkom dodjeli roditeljima djece ubijene na tuzlanskoj Kapiji 25.maja 1995.godine. Plaketu æe u ime roditelja preuzeti naèelnik Opæine Tuzla Jasmin Imamoviæ i biæe izložena u prostorijama opæine.
Na desetu godišnjicu pogibije kæerke Edine na tuzlanskoj Kapiji, Arif Ahmetaševiæ je nastupio u televizijskoj emisiji na TV Tuzlanskog kantona u kojoj je dao slijedeæu izjavu:
"Bio sam pripadnik Armije RBiH, jedne specijalne jedinice. Imao sam moguænost osvete poslije tri mjeseca od ubistva moje kæerke, ali nisam mogao to uèiniti, jer više mi nije radilo srce, nego je provladao razum. Oni koji me sada gledaju, i koji su bili sa mnom znaju da je tako".
Mišo Božiæ je istakao da je 25.maj opomena sadašnjosti i buduænosti. Velika stvar za Tuzlu je da ne zaboravi. Tuzla je ranjena, fašistièki um ugasio je 71 mladi život. Tuzla je grad koji je izdržao ovaj rat, grad kojeg su branili svi njeni narodi. Sva tri naroda su pokazala ko je Tuzla i ko su Tuzlaci.
Mišo Božiæ je odao priznanje svima koji su se ukljuèili u realizaciju ovog projekta, a posebno se zahvalio incijatoru ideje Fatmiru Alispahiæu.
Ovo je treæe, najveæe priznanje za grad Tuzlu. Prva dva su dodijeljena tokom rata i to za istrajavanje na putu tolerancije i priznanje Evropskog parlamenta, gdje se Tuzli i Tuzlacima odaju priznanja za multietniènost. Arif Ahmetaševiæ je paradigma tolerancije koja je tokom rata pokazana u Tuzli. Paradigma su i roditelji ubijene djece koji su stoièki podnijeli ono što ih je zadesilo, revanšizma nije bilo, što daje nadu da u Bosni ima razumjevanja i da je to srž na kojoj se gradi multietniènost. Ne postoji kolektivna odgovornost za zloèine, nego pojedinaèna. Srpsko graðansko vijeæe na ovaj naèin pokušava i uspjeva srpski narod odvojiti od kolektivne odgovornosti - kaže Fatmir Alispahiæ incijator ove ideje.
Arif Ahmetaševiæ poèastvovan je nagradom i izrazio je zahvalnost SGV-u Tuzla na èelu sa Mišom Božiæem i Fatmiru Alispahiæu koji je ideju pretoèio u djelo.
Za realizaciju ove Odluke zadužen je generalni sekretar Internacionalne lige humanista da u skladu sa Pravilima Internacionalne lige humanista u suradnji sa predlagaèem i Gradskom upravom Tuzle do 10.09.2005.godine organizira uruèenje priznanja.
Miša Božiæ izrazio je želju da dodjela priznanja bude 17.septembra na Dan osloboðenja Tuzle.
Klikni da pogledas u stvarnoj velicini
___________________________________________________________________
Ne postoji beskraj koji ja ne mogu prosiriti,ne postoji zelja u kojoj ti ne zivis,ne postoji dubina veca od moje ljubavi niti ja postojim bez tebe najdrazi Volim te 
|
|
| 05-25-2006 00:08 |
|
Mo-beba
Momentalno na daljinskom
Poruka: 7486
Location: Trebinje-Mostar
|
|
1. Elvira Huric (17)
Elvirin nam otac prica....sanjala je Elvira cudan san noc prije nego sto ce poginuti.. sanjala je kako hoda ulicom zajedno sa sestrom Elsom i odjednom njena sestra Elsa propadne u crnu duboku rupu iz koje se uspjela izvuci,upala je i Elvira i ona nije vidjela izlaz iz te rupe....i tog 25 maja elvira je nastradala na kapiji...dovezena je ziva na gradinu lezala je na odjelu intenzivne njege zbog teskih rana zadobijenih granatiranjem vise od 48h...iz kome se probudila pred ocima majke i oca...zadnje sto je ucinila, bio je osmijeh ljubavi,upucen roditeljima....a takodje njena sestra elsa je ranjena i poslije je prevezena u neku od stranih zemalja...ne znam da li se ikada u tuzlu vratila...
2. Vanja Kurbegovic 17 godina
Tog dana Vanja je u kuhinji peruci sudje razbila crveni keramicki tanjur...Sta je ovo Vanjice? upitala je majka...eto mama razbila sam tanjur-odgovorila je Vanja te posljednje noci...
Kao i obicno njena prijateljica Hajra pozvala ju je da izadju i prosetaju gradom...Vanja se te veceri nije pripremala za izlazak....sudbina je htjela drugacije....miris lipa u Oktobarskoj ulici u predvecerje mamio je tek stasalu mladost Tuzle....Opijajuci miris lipa sirio se gradom mjesajuci se sa mirisom noci i mladosti...otisli su zajedno....u noci dvadeset i petog maja,okupanoj mirisom lipa,sjajnom mjesecinom i zvjezdama....
ovaj dio texta o Vanji potpisuje Alma Hadziefendic
3. Amira Mehinovic 21 godina
Semsa Mehinovic to vece je smogla snage da kaze cijelom svijetu "Ljudi cetnici mi ubise i drugo dijete"....postoji i video zapis o tome ako ste gledali film vezano za srebrenicu...Amira je ubijena to vece a sin vojnik 1992 negdje na sarajevskom ratistu....njena majka dalje kaze "znala sam da ce moja Amira poginuti...majke vam bolan instikt imaju...te veceri znajuci da je granata pala na centar grada izbezumljeno sam ponavljala- Amira i Edisa su mrtve Amira i Edisa su mrtve...edisa je bila drugarica moje Amire"
dalje majka kaze: u moj san dosao je Amirin duh i ispricao mi kako je umrla: kada je granata pala pogodjena sam bila u nogu, lijevom rukom oslanjala sam se da ne bi glavom udarila u granatinu kocku, onda sam se pridigla i drugi geler pogodio me u vrat...pala sam veli majka Semsa
4. Asmir Bakalovic (19)
Volio je Suzanu....voljela je i ona njega...planirali su mnogo toga sto je Asmir odnio u vjecnost, a sto je Suzani ostalo kao sjecanje na ljubav cijem je posljednjem ovozemaljskom trenu prisustvovala...postoji slike rahmetli Asmira i Suzane nekoliko minuta prije pogibije....O tom 25.maju majka rahmetli Asmira Suhreta poslije ce zapisati
-prilegla sam poslije posla a i on se odmarao poslije fakulteta...nudio mi je kafu...nisam je mogla popiti...nesto me gusilo....soba kao da je puna elektriciteta...zrak je zloslutan....nismo govorili...kao da smo telepatski pricali...gledao je on mene,a ja se njega nisam mogla nagledati....morala sam na zrak...izasla sam u vrt...kroz otvoren prozor u kuhinji mahnuo mi je i rekao "Majko kafa je gotova,udji,nemoj da se ohladi.Ja odoh"
Otisao je.U nezaborav
5. Sanja Cajic (17)
Sretna je bila Sanja tog 25 maja.....upitala je majku prije izlaska...
-mama reci mi jos jednom jesam li ja lijepa?-upitala je Sanja. vrativsi se sa kapije na kucni prag da jos jednom poljubi majku..
- nemoj se vracati , znas da se ne valja vracati kad vec jednom nekud krenes....lijepa si,jasta si neg lijepa,najljepsa- rekla je majka Marica isprativsi Sanju posljednji put....Dogodilo se....da se ubije svitanje, da se prekine dan, da se zaustavi i nestane vrijeme,da umakne cvrkut,da nestanu sunce,mjesec i zvijezde,dogodilo se...Odlazak Sanjin smrcu se ne moze zvati...jer takve smrti nema
6. Adnan Hujdurovic Kindze (18g)
Imao je karakteristican hod 25.maja kada smo se sreli u gradu...hodao je polako s noge na nogu kao nikada do tada...na moje pitanje sta mu je,odgovorio je da ga zuljaju patike...kupio ih je dan prije i bio je jako ponosan na njih...poslijepodne bila sam kod kuce kada se spremao za vecernji izlazak...trebao je ici sa jaranima u lipnicu....po obicaju stajala sam na vratima kupatila i posmatrala kako se sprema...izasao je s rijecima "Pipni me Alma za dzep,pun sam ko brod"....u 20:45 stajala sam sa svojom rajom ispred kapije...bilo me je strah detonacija koje su se cule....jedva sam ih nagovorila da odemo kuci...pred "samoizborom" srela sam se sa Kindzetom...ja sam otisla a moj Ado ostao....pise njegova sestra Alma
7. Sandro Kalesic 1992-1995
Te veceri na kapiji proslavljali smo godisnjicu braka pricaju Irena i Dino Kalesic roditelji malog Sandra...zajedno smo usli u lokal a na samo nekoliko minuta pred pad granate presli smo u bastu...zadnji sto je bio, tu pored nas bila je Dijana Ninic....Sandro je bio u krilu prijatelj Asmir ga je ucio da lupka po stolu kao po bubnjevima...onda je Sandro trazio svoju stolicu i sjeo na nju pred sam pad granate-prica nam Sandrov otac Dino Kalesic...odjednom je odjeknula explozija...sve oko nas je bilo u prasini...mnogi su bili pogodjeni....stravicna slika....pogledao sam prema sandru....samo se rukom drzao za uho i pomalo jeci...mislio sam da je od straha...vjerovatno nije ni osjetio da je pogodjen....zgrabio sam ga i posao prema zgradi plaseci se nove granate...stavio sam ga na grudi i tek tada sam osjetio da kroz majicu probija krv....samo jedna mala rupica...ko zrno rize....dotrcali smo do kola hitne pomoci i krenuli ka bolnici...mislim da je umro upravo kad smo prolazili bolnicke kapije...lijecnici su pokusali sa reanimiranjem...uzaludno vidim da doktori vrte glavom i izbjegavaju nas pogled...bacio sam se po djetetu i zagrlio ga, tek onda su vidjeli da sam i ja ranjen-nastavlja pricu Dino Kalesic...pise Salih Brkic...na vitrini u stanu kalesica gledamo okacene jedne male kopacke....Sandro Kalesic u njima nikada ne odigra niti jednu utakmicu....u sumici kraj mezaristana na slanoj banji uvijek se cuju ptice...jedno dijete u smrt je otislo siroko otvorenih ociju Sad Sad
8. Vesna Kurtalic - Veca 15 godina
U skolskom pismenom zadatku koji je Vesna pisala na kraju price kao zakljucak stoji ozbiljno razmisljanje jedne sesnaestogodisnjakinje: "Shavtila sam da zivot moze brzo preci u drugi pojam i da ga dijeli jedna tanka nevidljiva nit koju mi obicni smrtnici i ne osjetimo, mozda samo naziremo"...prilikom jednog razgovora sa Vesnom njena majka Zilha osjeca promjenu kod kcerke...neki cudan nagovjestaj...
"sanjala sam tezak san majko...bila sam u bijeloj haljini i kad sam se ujutro probudila i vidjela prozor i svjetlo dana,laknulo mi je", pricala je Vesna majci pitajuci je; "Hoces li mi oprostiti sto sam dva puta kod tebe pogrijesila"? Tada sam prica Zilha Kurtalic osjetila da sam se na neki nacin halalila sa mojom Vesnicom....
Nije imala obicaj cesto izlaziti uvece sa drustvom, tek ponekad da bi vidjela drago lice, simpatiju Denisa...
"Jasna zavezi mi cipele da se ne saginjem, pokvaricu frizuru...hocu da gotivno izadjem"-zapovjedila je sestri prije izlaska iz stana....Vesna i Indira su se pet do devet 25 maja drzale za ruke pred kapijom....osmijeh na licima im je ostao u trenutku smrti....Vesna je, dok ju je sestra Jasna unosila u auto, ispustila posljednji dah zivota i ponovo se rodila...
9. Indira Okanovic 16 godina (Vesnina najbolja prijateljica)
Bio je utorak 23 maj 1995 rano ujutro ispred zgrade broj 1 u Ulici Radojke Lakic Vesna je duze vrijeme dozivala Indiru i na kraju je sama otisla u skolu...tog jutra Indira je izostala dva casa sa nastave...Poslije treceg casa navratio sam u Id odjeljenje.
"razrednice kakva mi je nova frizura?- upitala me Indira
"Odlican" rekoh momci ce poludjeti...kada sam nekoliko dana poslije sreo Indirinog oca Muhameda prozborio je tiho "U srijedu smo se Indira i ja dogovorili da zajedno odemo u petak do skole kako bih opravdao casove....eto ostadose dva casa neopravdana...Indira je imala obicaj reci "uzmi sve sto ti život pruza" i bas tako je zivjela zivot do kraja, dinamicno i lahko za svoju dusu i svojih 16 godina....prijatelji iz kule Nina i Edo napisali su na poledjini jedne od Indirinih slika posvetu:
"Kada se mrak lagano spustao
kada je na tvom licu osmijeh vladao
kada su ti oci najljepse sjale,
ta granata pade!
Ti za tren nestade
ali u srcu sjecanje ostade"
___________________________________________________________________
Ne postoji beskraj koji ja ne mogu prosiriti,ne postoji zelja u kojoj ti ne zivis,ne postoji dubina veca od moje ljubavi niti ja postojim bez tebe najdrazi Volim te
|
|
| 05-25-2006 00:17 |
|
Mo-beba
Momentalno na daljinskom
Poruka: 7486
Location: Trebinje-Mostar
|
|
10. Savo Stjepanovic 25 godina
Na samom pocetku agresije na BiH Savo je pristupio u redove armije RBiH...Poslije prelazi u jedinicu manevarske policije odakle prelazi u specijalnu jedinicu...nije Savo ni jednog trenutka osjetio strah pa je uvijek bio u prvim redovima svoje jedinice...pored odbrane domovine imao je Savo i brigu o svojim najmilijim bolesnom majkom Nevenkom i sestrama Draganom i Snjezanom...u teskim ratnima danima kada bi dosao kuci nakon odmora odlazio bi do Lipnice gdje su se okupljali mladi da bi na trenutak zaboravili na teskoce s kojima su se susretali...tu negdje u kutku diskoteke prepune gustog dima i mlade istinske ljubavi provodio je Savo najljepse trenutke sa svojom djevojkom Sanelom....osvanuo je suncani 25.maj majka i Savo su pili prvu jutarnju kafu...svojoj majci prepricavao bi i vesele i tuzne detalje iz svog zivota...volio je Savo poigrati se i sa svojom podstanarkom Mirelom....njihovu igru prekinuo je Savin izlazak na tuzlansku kapiju gdje se okupljala njena mladost.Zauvijek
11. Zada Dedic 20godina
"Kao da je slutila tog 25. maja oprala je kosu, nad sporetom je osusila nije imala fena", prica njena majka Mirsada, ispeglala i obukla najljepse haljine, sa svima se izljubila, sa majkom se oprostila, poljubila je u obadva obraza i otisla niz put Solinski, na autobus i na kapiju....S Azurom, momkom svojim...
12. Azur Vantic 19godina
Neraskidivi dio Azurovog zivota, a pokazace se i smrti bila je njegova velika ljubav-Zada...bila je to ljubav jedna od onih za koje se kaze da postoje samo na filmu u knjigama u masti...jer svaki Azurov tren bio je prozet Zadom mislju o njoj, o buducnosti koju su zeljeli graditi zajedno...i Zada je osjecala isto prema Azuru...
Bilo je predvecerje kada su Zada i Azur izasli u carsiju da prosetaju, susretnu prijatelje, da cvrsto stisnu ruku osjete miris proljeca, kao potvrdu onog rasplamsanog ruzicnjaka u njihovom srcu....usput ce potraziti i kupiti poklon Azurovoj braticni Erni, za njen 4 rodjendan...prekjucer su pitali Ernu sta bi zeljela da joj kupe...rekla je da zeli haljinicu....pronasli su i kupili haljinicu kakvu je zeljela Erna....zastali su na kapiji da se vide s rajom....kupili su pivo kolu i kokice....sada ce na rodjendan Erni uruciti poklon...mozda ce ove noci kazati nesto i o datumu vjencanja...Posli su.Cvrsto se drzeci za ruke i otisli zauvijek
13. Adrijana Milic 17godina
Jula 1994 godine Mladen je dozivio tesko ranjavanje na vozuckom ratistu...Ada je zajedno sa mamom ulozila mnogo truda da bi doprinjela njegovom oporavku....satima je sjedela kraj tatine ranjenicke postelje i tiho sa njim razgovarala ne sklanjajuci sa lica,ni za tren,svoj osmijeh- po njemu se pamtiti Adrijanu svi koji su je poznavali....
1995 pod bosanskim nebom proljece se izborilo za svoju punu zrelost tek 25 maja...u predvecrje tog dana Adrijana se dugo pripremala za izlazak,narocitu paznju posvecujuci po obicaju izgledu svoje kose...tek nakon sto se ogledala u maminom pogledu i u njemu nasla potvrdu da je lijepa posla je po svoju prijateljicu Selmu da bi zajedno prosetale gradom i zadrzale medju mladima na kapiji...
14. Selma Causevic 17godina
Tog 25.maja na treci poziv drugarice Adrijane otisla je u lijepu majsku noc na sastajaliste mladih, gdje su zaboravljali na sve,gdje se budio zivot i gdje su mislili da im onako okupljenim niko ne moze nista....oni zli ne misle tako....otisli su sa osmijehom na usnama,neostvarenim zeljama i nedosanjanim snovima svi zajedno kako su i zivjeli...otislu su sa dvadeset petim majom u istu zvjezdanu noc...te noci i Adrijana i Selma su poginule...
15. Mustafa Vukovic 23godine
U onim slobodnim danima kad nije bio na ratistu Mustafa je obicno isao do vocnjaka...sadio bi i kalemio vocke...izlazio bi pred aksam do kioska u blizini kuce i tu caskao sa prijateljicom Suadom i ostalim prijateljima...tako je dosao i taj 25.maj to popodne je proveo u obilasku familije...bio je kod amidze Rifata....onda je u kasno popodne uslijedila kahva sa majkom i nenom...govorile su mu da se malo odmori jer je bio na bolovanju i gledale ga....pili smo kafu pred kucom a ja i nena ga gledamo i govorimo: - Sto si nam lijep! On se samo smije...mi smo ga nastavile gledati sve dok jednom ne upita: - Sto me tako gledate ? Razgovor se uz kahvu i dalje nastavio....Mustafa za tim udje u kucu da se spremi za uobicjani izlazak....i ode....cim je bilo 10 sati uvece a on se ne vrati znala sam da se nesto desilo pred kapijom....nesto kasnije dodje komsija braticna mu takodje ranjena kod kapije...znao je sve ali kaze da ide opet na gradinu provjeriti.....htjela sam i ja da krenem...ne dadose-kroz suze govori majka Faketa Vukovic....
Mustafa je te veceri na kapiju stigao sa svojim dobrim drugarima Adom i Nedimom....na kratko su sjedili u kaficu a onda je naisla jedna rodjaka sa svojim mladicem....Mustafa i njegovi prijatelji ustupaju im mjesto za stolom....jos kratko se zadrzavaju....zatim izlaze medju mladost koja je te 25-te veceri bila na omiljenom sastajlistu mladih Tuzle....desetak minuta prije 21 sat zaculo se zvizduk granate.....stravicna detonacija dim i prasina....Nedim i Ado su ranjeni a Mustafa Vukovic nasao se medju zrtvama cetnickih zlocinaca sa Ozrena....Mustafa je umro na putu do bolnice....
16. Suzan Abulismail 15godina
Onda je izasla u jedno majsko predvecerje lijepo obucena....dotjerana kao i obcino...i vesela....stajala je u velikoj masi omladine okruzena prijateljima smijehom i muzikom....Emina i Dino su je zvali da proseta do cesme....ona se samo smijala i mahala im...kao na nekoj stanici...propinjala se i mahala i smijala se....kao na slici uokvirenoj kapijom...onda je odjednom bljesnula crvena uzarena gusta svjetlost...i prolomila se razorna explozija...
u spomenaru koji je "otvoren" 10.9.1994 i "zatvoren" 14.3.95 Suzi je zapisala:
"Rodila sam se placuci
dok su se svi smijali
Zato cu mozda umrijeti smijuci se
kada svu budu plakali"
i tako i bi
17. Lejla Atikovic 14godina
Lejla u svom dnevniku zapisa...naredna sedmica je odlucujuca...mislila je to zbog jazz-danca,posljednje skolske sedmice,kontrolnih radova,dogovora oko prve maturske veceri u zivotu....zapisala je i sasvim jasno osjecala Lejla leteci prema svakom narednom danu kao prema velikoj sreci ne znajuci da bas kao leptiric leti prema "Leonardu" prema Kapiji prema strasnom trenu...
I zaista Lejla je izasla na Kapiju i 25 maja 1995g...tamo je bilo mnogo njenih vrsnjaka...zbog kisnog maja dugo se nisu okupili u tolikom broju...dugo atmosfera nije bila tako dobra....slusali su zvukove svoje muzike...da li je i te veceri cula Erica Claptona i njegovu predivnu "Lejlu"...da li se bas ta ili neka druga Lejli draga pjesma razlijegala malim trgom.....da li je u tom trenu s nekim razgovarala ili je mozda vec bila krenula....kada se pojavio bljesak kada se razlijegla explozija kada je strasni talas vatre i metala pokosio i Lejlu i njene vrsnjake sve one koji nisu imali srecu da prezive ovaj uzasni tren....
i opet praznina i smetenost koja se javlja kad god mi obicni smrtnici pokusavamo spoznati ono sto je nepoznato....gdje je Lejlina dusa? kako saznati jos uvijek nepoznato? hocu da vjerujem da sada seta carstvom apsolutne slobode daleko od vreve nas obicnih,daleko od bola,straha i svih ovozemaljskih nemira....da li je tacno da je ovo san i da su se samo Oni uistinu probudili?
18. Edina Ahmetasevic 20godina
Pred vece 25.maja Edina je jos jednom upitala mamu ¡Jesam li ti lijepa?¡ I sa uobicajnom gestom mahnula rukom: Cao vidjcemo se!...mama se samo osmijehnula...u stvari bila je sretna i ponosna...poslije je saznala da je Edina to vece izasla sa Selmom,Adisom i Elmom....bile su kod stare cesme....trebalo je da se nadju sa drustvom pred pozoristem....mogle su precicom pored robne kuce Elma, ali je Edina htjela da prodju Kapijom...samo da prodju nece se zadrzavati....prizor je uobicajno lijep i velicanstven...u najljepsem dijelu grada sastajala se mladost i ljepota njegova....glasna ziva muzika ,stotine mladica i djevojaka se klate u tom ritmu....onda su odjednom svi bili zagluseni i zaslijepnjeni uzarenom razornom explozijom....
Edina je poginula
I Elma je poginula...Adisa je na lijecenju u Zenici....Selma je izgubila nogu...U Irskoj je.....mama Edinina Zilkida unatoc svemu govori smireno....jednako plemenita i odvazna...sada nadasve tiha....tihi su joj pokreti tih govor,tiha misao....kao da nesto osluskuje...nekog ocekuje? U njenim ocima, u njenoj svijesti, u njenom bliskom sjecanju zivi i dobuje jedan tihi eho: Cao, vidjecemo se
19. Elma Brguljak 20godina
Protjerana iz Doboja...njeni roditelji putem razmjene stizu u gracanicu u oktobru 1994 godine....ponovo je porodica na okupu...prva Elmina zelja se ostvarila da bude skupa sa roditeljima...uskoro se ostvarila i njena druga zelja...upisala je prvu godinu ekonmskog fakulteta u tuzli....dalje prica njena majka: spremim ja tako njoj malo bolju hranu a ona nekako sve mrsavija...pitam je sta je sa njom,a ona kaze: svu hranu mama,podjelila sam svojoj raji,kroz suze govori Elmina majka Hajrija....voljela se lijepo oblaciti, kao i svaka djevojka,zeljela je sto kazu da bude u trendu.....
Dva dana prije smrti,kao da je nesto predosjecala....javila mi je da joj je hitno posaljem najljepsu haljinu koju sam sila do kasno u noc...u toj haljini je poginula bila je kao cvijet lijepa-nastavlja dalje bolom skrhana majka Hajrija....tako se cetnickom granatom ugasio jos jedan mladi zivot upisan pod rednim broje 2.....jedna zelje Elme Brguljak i to ona najvaznija – da joj zivi i zdravi iz okupiranog Doboja izadju otac i majka je ostvarena, druga – diploma ekonomskog fakulteta, nije....zelju je ugasila neumitna smrt od dusmanske ruke....roditelji,brat Adin, rodbina i brojni prijatelji nikada nece zaboraviti nasmijano lice mlade Elme Brguljak, koja je voljela ljude i zivot....zato je brat Adin,za ovu priliku napisao i ovo:
- Tatina zakletva, mamina maza, bratova sestrica – nasa ljubav Elma
20. Elvis Alagic Enko 17godina
Tog kobnog 25, maja Elvis je setao po gradu....spremao se za rukometnu utakmicu...otac Semsudin bio je na ratistu i majka Meliha misleci da ce se otac to vece vratiti odgovrala je Elvisa od vecernjeg izlaska....Elvis nije poslusao majku pa se zajedno sa svojim prijateljima Damirom Bojkicem i Francom Kantorom uputio u Mejdan na utakmicu....zvali su i Denisa al on je ostao dosljedan svojoj odluci da ne ide....nakon utakmice uputili su se na sastajaliste tuzlanske mladosti na Kapiju....za tragediju koja se desila tih vecernjih sati 25. maja u Tuzli znao je ubrzo sav svijet....otac Semsudin dugo nije mogao zaspati komentarisuci sa svojim saborcima stravican dogadjaj....tjesila ga je misao da njegov sin ne izlazi pred Kapiju...ujutro sa svojim prijateljem Zekrom krenuo je ranije sa linije...nije znao da je to vec unaprijed smisljeno jer njegovi prijatelji su znali sta se desilo....na prilazu kuci sve mu je postalo jasno....majka Meliha ni do danas se nije oporavila...izgubila je brata 8.05.1994g a godinu dana poslije sina....
Stonoteniserski klub Kreka Jedinstvo Rudhem izgubio je jednog od svojih najboljih i najperspektivnijih igraca....u julu 1995 Elvis je trebao da ucestvuje na europskom prvenstvu u Hagu kao clan drzavne reprezentacije....osvojio je 25 medalja od cega 14 zlatnih, 4 srebrne i 7 bronzanih te brojne diplome i pehare....od 25 maja 1996 u Tuzli se svake godine odrzava memorijalni stonoteniserski turnir Elvis Alagic
___________________________________________________________________
Ne postoji beskraj koji ja ne mogu prosiriti,ne postoji zelja u kojoj ti ne zivis,ne postoji dubina veca od moje ljubavi niti ja postojim bez tebe najdrazi Volim te
|
|
| 05-25-2006 00:18 |
|
Mo-beba
Momentalno na daljinskom
Poruka: 7486
Location: Trebinje-Mostar
|
|
21. Franc Kantor 24godine
Nikad necu zaboraviti taj 25.maj i Francove posljednje rijeci....taj dan on je kao i obicno u posljednja dva i pol mjeseca lezao citav dan u krevetu...imao je operaciju slijepog crijeva, pa je bio primoran da miruje....tog dana mu je vec bilo malo bolje, pa se mlada krv u njemu uzbrkala, probudila zelja za izlaskom, za drustvom i druzenjem...sa mnom je tog dana otisao komsinici na kafu....sjedili smo i gledali na televiziji predjele oko Bistarca, zelenu travu, obeharalo drvece okupano majskim suncem...Franc je bio vise nego odusevljen, stalno je ponavljao, kako njemu samo treba krpica plodne zemlje i on bi bio sretan, presretan....u tom zanosu jedva je cekao vrijeme izlaska pa da sa prijateljima nakon dugo vremena ponovo proseta svojim gradom.....
A nije se htio obazirati na opomene komsija i prijatelja toga dana, oglusio se na molbe svoje majke da ostane u kuci da saceka jos jedno vece....
Njegove posljednje rijeci su bile :
Ja moram veceras izaci, ne mogu dozvoliti da mi mladost bude pokopana.....
22. Admir Alispahic 24godine
Admir je rodjen 15 marta 1971 godine u Srebrenici....tesko je bilo pronaci Admirovu majku....nasla sam je u studentskom domu u ulici Rudarskoj soba na trecem spratu....u maloj sobi kod samog kreveta na zidu slike Da ih gledam da su mi blizu kaze teta Nura Alispahic....prvo muz Alija koji je poginuo 93 godine, za sina Azmira 18 godina nista ne zna i onda sada Admir....poginuo (citaj:ubijen!)
25 maja Admir je dosao sa posla i odmah otisao svom dobrom drugu Senadu (koji je takodje poginuo) posto su trebali otici u Zivinice....ali tako nije ispalo....sada Admir Alispahic vise nije tu...dovoljna je bila sekunda pa i manje da teta Nura ostane bez sina.....Ekrem (sin Admirov) oca da vise nikad ne vidi, Zehra bez muza....njegova smrt neraskidivu sponu napravi, a bosanski vilajet ostade tuzan....
Neka ti je rahmet,Admire !
23. Senad Hasanovic 26godina
25.maja oko 18 sati Senad je navratio na vecernju kahvu kod svog zeta Dervisa Malica, koji je ozenjen Senadovom tecicnom Sefikom....Dervis je kao ranjenik 1993 evakusain iz Srebrenice i pored brata Suada bio mu je najblizi........Senad je i tada spominjao svoju rak-ranu,bol za roditeljima koji su tih dana u Srebrenici ponovo bili izlozeni cetnickom divljanju....rekao je kaze Dervis koji nam je i ispricao ovu pricu o Senadu, da mora otici na telefon da se javi djevojci u Lukavac, rekao je da ce se brzo vratiti.....
i Senad bi se vratio da nije susreo svoje prijatelje takodje prognanike iz Srebrenice Esada Salkica i Admira Alispahica....odlucili su prosetati do Kapije
Senad i Admir nisu se vratili
Devetnaestogodisnji Esad je uprkos teskim ranama uspio prezivjeti....amputirana mu je desna noga a saka lijeve ruke ostace mu zauvijek deformisana
24. Adnan Beganovic 16godina
21.05.1995 godine Adnan je proslavio svoj 16 rodjendan, ne sluteci da ce se sudbina ubrzo tako okrutno poigrati s njim....taj dan svi su se veseili Adnan je svirao haromoniku i sve je bilo u rodjendanskom raspolozenju...kobnog 25.maja Adnan je zamolio mamu da mu napravi omiljene kolace-krempitu,da ga cekaju kad se vrati s polja....otisao je zajedno sa sestrom....uputili su se prema Kapiji....sestra je bila vrlo kratko i vratila se kuci....Adnan je ostao....ostali su kolaci na stolu, ostala je harmonika u sobi, ostalo je sve da tuguje i zali za svojim Adnanom
25. Damir Bojkic 27godina
Damir je taj dan rucao sa svojom porodicom....onda su pred kucom pili kahvu....Damir je gledao u jednu rascvjetalu ruzu i rekao : Uskoro im se nece vidjeti list od cvata....U tom je naisla komsinica Mirsa da pokaze tri nove suknje...Damir joj rece: Bolje da ih das meni, hocu veceras da se zenim pa da ih poklonim mladoj....
Oko pet iza podne naislu su Damirovi jarani Franc Kantor i Elvis Alagic...zvali su ga da izadje....Damir se neckao zbog pripravnosti....Ipak je pristao uz salu da mozda nocas sva trojica pronadju djevojke za udaju pa se i ozene....salu prihvatise i Elvis i Franc...usput su susreli neke poznanike....pitali su ih uobicajeno: Kuda cete? - na vjencanje- rekli su
26. Ilvana Bosnjakovic 17godina
Za nepunih mjesec dana 18 juna docekala bi svoj 18 rodjendan....Ilvana je cesto znala reci: Uzmi sve sto ti zivot pruza, meni je 18 godina.....znala je to govoriti ali nije mogla to dozivjeti....tog kobnog 25.maja dana u kome je godinama nasa mladost prenosila prve crvene karanfile svog zivota, Ilvana je svoj karanfil zauvijek izgubila....ostali su njeni nedosanjani snovi, nedoljubljene ljubavi, nenapisana pisma i otvorene stranice njenog dnevnika....ostala su djeca njena nerodjena ona koja bi se kao i sve predhodne generacije okupljala pred Kapijom....
Odlazim zelim da te prebolim
Odlazim nisu nam isti sudjeni
Sretno ti u zivotu ljubavi
Neka ti se zelja ispuni
(iz Ilvaninog dnevnika 23.maj 1995)
27. Lejla Bucuk 16godina
Najtezeg dana u mom zivotu – veli majka Pakiza Lejla je bila neobicno vesela....bila se naime ranije posvadjala s najboljom prijateljicom Sanjom nisu govorile i tog dana pomirila se.....Veceras izlazim sa Sanjom rece mi za ruckom....a nije voljela da izlazi...u ratu je s drustvom izasla tri-cetiri puta ali nikad na Korzo....zasto je odjednom promjenila plan nikad vise necu saznati....ne znam zasto se kuci nije vratila kad je cula udar prve granate u 19,20 sati jer se neobicno plasila i uvijek je to dotad cinila....posljednji ih je vidio Sanjin rodjak iz Par Sela kod prodavnice Peko na Korzu, nekoliko minuta prije tragedije...ne znam ni sama sto je vuklo naprijed kroz guzvu i toliki svijet da bi stigla na Kapiju....oca Hilmu su te veceri neobicno jako boljele noge pa je rano otisao na spavanje....nikad prije niti poslije nisu ga boljele noge...kada su sutradan bezivotnu Lejlu preopznali na patologiji imal je pored ostalih i povredu noge
28. Samir Cirak 18godina
Poslije duze pauze majka Hatidza progovori:
- ako ja ne mogu da ustanem Samir skuha hljeb i kaze hajde mamice jedi...onog dana kad ce na Kapiju trazila mu mati dzigerice
Hatidza zaplaka i zapomaga:
- hocu njegove haljine...bio je prvak u BiH u plivanju...ne daju mi haljine
- otac Dzemal smiruje Hatidzu pa i sam prica:
- Samir se volio saliti bio je pun humora....bio je visok plav snazan...pravi div...plivao je 11 godina pricao viceve...sve je nasmijavao..svi su ga voljeli
- Hatidza ce prekinuti Dzemala....nikad nisam mogla zamisliti da ce mog Samira nestati....
- Hatidza zaplaka ...da sam Bogdom ja poginula...sta ce mi zivot ako njega nema...
Tog zadnjeg dana otisao je u zelenoj trenerki i zelenoj majici....kada je krenuo uzeo tri busencica pa se baci na mene, pa se slatko nasmija...biva zacudo sto sam rekla da se mama ne udara...da sam mogla u bolnicu mozda bi ostao ziv...spasila bih ja njega Dzemale....
- tesko je vidjeti svoje dijete mrtvo rece Dzemal...bio je sa mnom moj brat ja odmotao...kad bi ga covjek ispravio nema kipa na svijetu koji bi mu bio ravan on je ko div u trokut od plivanja...osmijeh je imao...nekoliko dana pred smrt rekao je: Hocu da zivim, hocu da zivim....hocu tamo gdje je muzika sa svojim drugovima i drugaricama...to je za mene zivot...imao je Samir buran zivot...on je krenuo u taj zivot a otisao u smrt
Svake godine u njegovu cast u Tuzli se organizuje memorijalni turnir u plivanju Samir Cirak
29. Amir Djapo 20godina
Igrom sudbine i posljednji Amirov izlazak kao da je kratko podsjecanje na sve njegove radosti....naime popodne je najprije otisao u Mejdan sa svojim drugovima...rukomet ih je zvao....kasnije se druzenje nastavilo i setnjom parkom kraj starog tuzlanskog korzoa...onda Kapija....i desetak minuta prije devet ona zlocinacka granata s Ozrena....28 dana kasnije otac Zejnil majka Amira i brat Mirsad sa obitelji krenuli su do setalista na Slanoj banji...kraj Amirovog mezara suze su kanule na njegovu posmrtno ispisanu diplomu o zavrsenoj hemijskoj skoli....Amir Djapo opci uspjeh vrlo-dobar, vladanje primjerno.......
30. Suzana Djusic 14godina
Imala je samo 14 godina i tri mjeseca i 13 dana kada je cetnicka granata zauvijek prekinula njen mladi zivot....prema kazivanju njene majke Gordane drugarica iz skole nastavnica i razrednica voljela je zivot...tesko je prihvatila sve ove strahote koje je donio rat....iz svake njene napisane rijeci u dnevniku osuda, osuda onih koji su uzrokovali patnje stradanja glad razaranja....htjela je da se upise u srednju uciteljsku skolu iz molbe za upis biljezimo i ovo.
Ovom molbom obracam se svim dobrim ljudima koji ce me nadam se shvatiti i primiti kao novu ucenicu....5,6,7, i 8 razred zavrsila sam u osnovnoj skoli tusanj odlicnim uspjehom....u nadi da ce te me primiti uvjerna sam da cu biti dobra uciteljica...
Suzanu su voljeli svi koji su je poznavali...jedna od njenih nastavnica napisala je i ovo:
Bila je privilegija poznavati je i predavati joj....otisla je naglo ostavljajuci za sobom nedosanjane snove,neispisane sveske i tugu i puno tugo....otrgnuta je kao najljepsi cvijet iz Cvijetnjaka, zlocinackom rukom ali nije ostavila praznina sa sobom...ostavila je mnogo ljubavi i vjere u svijet i ljude....ostavila je nas da pokusamo postati onakvim kakvim nas je ona vidjela
___________________________________________________________________
Ne postoji beskraj koji ja ne mogu prosiriti,ne postoji zelja u kojoj ti ne zivis,ne postoji dubina veca od moje ljubavi niti ja postojim bez tebe najdrazi Volim te
|
|
| 05-25-2006 00:19 |
|
Mo-beba
Momentalno na daljinskom
Poruka: 7486
Location: Trebinje-Mostar
|
|
31. Amir Djuzel 26godina
Ode majka Fata u bastu....izadje iz kuce...nedostaje joj jutarnje budjenje Amirovo, nedostaje joj Amir da s njim popije kahvu...izadje da bi u drugim prostorima vidjela Amira rece:
- nema mog Amira ...ode na mezar ne mogu se naviknuti....lomi prste mati i prica...bili smo u basti zajedno....na Kapiju je otisao a prije toga kad sam se vracala iz baste pade granata....ja sam bila na ulici, pa pozuri pozuri...nastade plac jauk...trce haman samo mladici i govore da ima povrijedjenih...ja nekako dodjoh do kuce...za telefon...nista...gdje su mi djeca? Nikoge dobiti...saznadosmo pa u bolnicu Amir na operativnom stolu ...ne mogu ja to da pricam kako je ranjen...brat Mirsad je saznao da je Amir podlegao sad kad pitam je li Amir bio ziv?Sta cu?Vikao je..pomozite drugima nije meni nista....
u Amirovoj sobi puno je stvari obasjano suncem...samo uspomene...najvise one koje su vezane za boks...po njima prasina...i to je uspoemna...ne mozete se otrgnuti ozaloscena majka Amirova, pa neka tako, kaze i ostane Amirova soba....
32. Muris Fatusic 15godina
Volio je Muris sve ono sto vole mladi....slusao je muziku sanjao o skupim kolima, dobroj garderobi....samo cetnicka ruka ugasila zivot jednog tinejdzera i pokopa ga zajedno sa starim patikama Nike i izbjedjelim leviskama....ostala je u kasetofonu kaseta rep muzike....i po rijecima majke Have tu ce ostati vjecno...Muris je imao jedan talentat a to je da lijepo crta....jedan takav crtez nacrta na dan kada ce poginuti...otrgnuto srce u cijoj je sredini ugravirano slovo M a iz srca kapa krv...kao da je Muris predosjecao da ce iz njegovog srca kapati krv,a iz srca njegovih prijatelja suze....
33. Ago Hadzic 20godina
Amela (Agina sestra) krisom obrisa suze a zatim tiho rece.....tu kobnu vecer 25.maja 1995, Ago je zelio provesti kod kuce....htio je gledati film....pocelo je granatiranje i to je ucvrstilo njegovu odluku....na nesrecu telefon je zazvonio...bio je to nas rodjak zamolio je Agu da dodje po njega autom....dobar kakav je bio moj brat, nije mogao da odbije tu molbu....brzo se spremio i otisao....nakon pola sata pala je ta kobna granata i odnijela Agin i jos mnogo mladih zivota....
Ago je nekim novim stazama otisao na drugi svijet....otisao je u dzenet jer je zasluzio da bude tamo gdje teku najljepse rijeke,gdje su izvori najbistriji i gdje se slusa poj najljepsih prica....
34. Alem Hidanovic 19godina
Zineta Hidanovic Alemova majka mi je pricala kako je tu noc na televiziji vidjela kola svoga sina i cevape prosute po njima...nije htjela, nije mogla vjerovati...nije zeljela znati ciji komadi tijela leze ispod krvavog carsafa....tek nakon nekoliko dana nakon Alemove smrti, saznala je da su ti cevapi bili posljednja hrana njenog sina...da je ispod carsafa natopljenih krvlju lezao njen sin...a ona je bila ubjedjena da je on ziv...
Alem je te noci prvo bio u Alei sa drugovima a zatim su posli napolje i podijelili se u dvije grupe...dvojica drugova su otisla s djevojakama a Alem i ostali su kupili cevape i pivo te krenuli pred Kapiju....Alemove posljednje rijeci su bile: Pozurite hocu mami da se javim
Granata je pala....
Negdje u krvavoj masi je lezalo i Alemovo tijelo....geler velicine sake pogodio ga u potiljak....medju masom mrtvih i ranjenih Alema je ugledao njegov drug Jasko Krdzalic....oci su mu bile otvorene prema nebu....
Za to vrijeme Zineta Hidanovic (Alemova majka) spremala je pidzamu Alemu i krenula u klinicki centar sa cvrstim ubjedjenjem da ce zateci svoga zivoga...
Sagela se i poljubila svoje dijete posljednji put
35. Nedim Hodzic 30godina
Svi se slazu da je bio veoma drustven,nimalo zloban, spreman da svakome pomogne, duhovit cesto i na svoj racun, pa kao takav medju brojnim prijateljima izuzetno omiljen....iz njegovog velikog lika isijavala je ljubav prema svemu lijepom u zivotu uopste....ostali su Nedimovi brojni nedosanjani snovi...prekinuta je ljubav sa Ednom, planovi sa bratom Edibom,prekinuta su ocekivanja i borba za bolje sutra u slobodnoj Bosni, njegov hod u sretnu buducnost....zapamcen je po vedrini i koji trenutak prije nego sto ce smrtonosni geler pogoditi njegovo plemenito srce- upravo se salio sa drugaricom Jasminkom Zaimovic koja je imala vise srece i sada vida rane s Kapije u Holandiji....Nedimova mladalacka snaga zvijezda sja i dalje u srcima hiljada tuzlaka i svih ljudi dobre volje koji su imali zadovoljstvo da ga upoznaju, druguju i prijateljuju s njim.....
36. Almir Jahic Bato 18godina
Batin omiljeni pjesnik – muzicar bio je Dzoni Stulic....onaj ko imalo poznaje Stuliceve stihove moze shvatiti zasto je bas njega volio....8 marta 1995 Bato je regrutovan u vojnoj policiji armije bih....bio je to vrhunac njegovog davanja za ovu drzavu za ovaj narod koji je volio slobodu jer ona i zivot jedino idu zajedno....
Nazalost osvanuo je i taj kobni dan...25.maja Dan mladosti, dan za ljubav,dan za sve lijepo,igru,smijeh,druzenje....Mama, ako me tko bude trazio nisam tu.....odoh na sastanak foruma mladih a potom vidjecu vec....Lijep kao i uvijek sa osmijehom na usnama lakog koraka bacio je kratak pogled u ogledalo i izasao....a negdje na dnu ladice medju stotinama stranica ostalo je zapisano
Ali ja znam, Bog je milostiv...
Onog dana,one noci
Kada budem i najmanje nadao se –
Vjecno cu mu biti zahvalan
37. Azur Joguncic 24godine
Tuzla uvece 25. maja....kafici rade....muzika tresti....omladina koja se smije, omladina koja voli i koja je voljena....djevojke dotjerane i nasmijane i momci koji su upravo dosli sa linije fronta da se odmore , da pobjegnu od smrti ne sluteci da ce ih ovdje naci......jedan od njih bio je i Azur.....bio je nekada....to vece trebao je biti u Lipnici u pripravnosti ali dan je bio tako lijep majsko sunce ga je mamimo napolje....i Azur je izasao ...nije mogao biti u kaficu jer je bilo tako zagusljivo....i tada odjednom tresak,vika,poziv u pomoc, plac, suze....sve to pomijesano u nepodnosljivi zvuk od koga se ledi krv u zilama....svuda krv i razbacani dijelovi tijela....svi koji mogu pokusavaju da pomognu...mnogi su vec mrtvi...mrtav je i Azur...i njegovi prijatelji i prijateljice....a zasto? I zbog koga? Azur svi mi koji smo ga znali voljeli smo ga...bio je spreman uvijek pomoci...volio je sve sto vole mladi....o sebi nikada nije volio pricati...za sve je bio neotvorena knjiga...i tek sada vidim koliko malo znam o njemu....otac njegov prica....pred taj 25.maj dugo ga nije bilo...i onda tog dana izgubio sam sina....s tim gorkim sazaljenjem zivim.ali kao u snu...mi koji smo ostali moramo kroz zivot bez njih....tako kaze njegov otac....i zaista mi koji smo ostali moramo nastaviti zivjeti i sjecati se....jer kao sto je neko rekao.....
Dok god nas se sjecaju oni koji su ostali iza nas mi jos uvijek zivimo, a kad uspomene na nas nestanu, mi umiremo po drugi put
38. Damir Kurbasic 20godina
Al smrti se ne bojim
Jos sam mlad
A moram da se borim
Ne znam ljudi
Sta mi ovo treba
Da ja ginem
A drugi da gleda
Ovo je dio pjesme koju je napisala ruka jednog mladica,sina,brata,odanog druga....ruka je pisala ne sluteci da ce sedam stihova jednog dana postati zivotna prica onoga koji je bio ponos svoje prodice, uzoran komsija, veseljak, pomalo pjesnik i sanjar, a prije svega dijete Tuzle....
Zasto je Damir sa drugovima bio pred Kapijom umjesto u Mramoru te veceri niko nije saznao....tajna je pokopana s njima u najtuznije jutro grada Tuzle 29.5.1995godine
Da li mu je zivot mogao pokloniti nesto vise od 16 gelera, 16 rana na srcu oca Sadika i majke Ramize? Vidi li svijet Pariza, Londona i New Yorka blijedi pred suzama brata Amira i sestre Damire? Svijet moze reci da mu je zao, moze doci i donjeti cvijece tamo gdje leze oni za ciju smrt su i sami krivi , mogu slati telegrame saucesca ali Damira i druge ne mogu ozivjeti....kasno je za to....ali zato mogu sprijeciti da se to ne ponovi bilo gdje i bilo kad....zato neka se svi rodietlji ovog svijeta zamisle nad rijecima Damirovog oca:
Ja imam Damiru, imam i Amira, ali nema meni moga Damira......sve je praznina koja se ne nadoknadjuje....to je bol neizbrisiva do smrti....sada molim Allaha da mi da snage da prezivim ovo
39. Pera Marinovic 37godina
Rodjena je 22.3.1958godine u Breskama, kao jedna od sedam sestara porodice Bojanic....Udata....majka dvoje djece dvanaestogodisnjeg Sladje i desetogodisnje Ivane....zivjela je u Tuzli....radila je u caffe-slasticarni Kapija....najveci dio svoga vremena provodila je sa svojom sestrom Anom koja je bila s njom do posljednjeg trenutka....umrla je 26.5.1995 u bolnici na gradini nakon desetosatne borbe za goli zivot
___________________________________________________________________
Ne postoji beskraj koji ja ne mogu prosiriti,ne postoji zelja u kojoj ti ne zivis,ne postoji dubina veca od moje ljubavi niti ja postojim bez tebe najdrazi Volim te
|
|
| 05-25-2006 00:21 |
|
Mo-beba
Momentalno na daljinskom
Poruka: 7486
Location: Trebinje-Mostar
|
|
40. Nenad Markovic Neso 19godina
Plavi cuperak
Nestasne plave djecacke oci i plavi cuperak majka Veronika uvijek ce nositi sa sobom...bio je njena ikona, zakletva, njen dijamant, njezin mezimac kojem nikad nije dopustila da odraste...mogao je Neso imati 19 godina i izrasti u velikog momcinu, ali u majcinim ocima ostao je samo djecakom koji ni zaspati nije mogao bez njenog pogleda i toplog milovanja po kosi.....Neso je imao starijeg brata Acu...kada je Aco kao pripadnik armije BiH u oktobru 1992 poginuo na Majevici Neso se odjednom povukao u sebe....napustio je skolu, i nikoga ga vise nije mogao nagovoriti da nastavi skolovanje....jednostavno bi rekao: Eto Aco je zavrsio skolu pa sta mu vrijedi....kao da je slutio da bi se i njemu slicno moglo desiti....bratovom smrcu nestalo je osmijeha na Nesinom licu nestalo je dijela Nese.....
Kriticnog dana Nesu su roditelji posljednji put vidjeli ujutro....majka je rano izasla iz kuce a otac je otisao u bastu....zna se samo da se Neso tokom dana vratio kuci i predvece s drustvom krenuo na utakmicu u Mejdan....na Korzo nikad nije isao a te veceri je vodjen sudbinom po prvi put svratio nakon utakmice....od granate zadobio je teske rane u stomaku i sve do operacije u bolnici znao je za sebe....Adnan Djuka koji je bio sa njim je tesko ranjen u nogu (noga mu je amputirana) ...Neso je sahranjen na ateistickom groblju na Gradini pored brata Alekse zvanog Aco...tako su zeljeli roditelji
41. Edin Mehmedovic 19godina
Kada nije bio na zadacima sa svojom jedinicom Edin Mehmedovic je provodio vrijeme sa djevojkom Lejlom i svojim drugovima....Na zidovima i regalima naseg stana prica nam otac Sadil uvijek su se mogli naci listovi na kojima je Edo ispisivao njemu drage zivotne poruke umrlih ljudi....Medju njima je i ona Zivi brzo jer smrt moze doci prerano....koju je jos davno ispisao Dzems Din
Od oca Sadila saznah jos nesto...Edin je negdje u trenutcima nostalgije govorio da nece docekati svoj 24. rodjendan....rijeci su mu se obistinile....njegova razmisljanjao ratu i stravicnoj agresiji na zemlju Bosnu najbolje ce objasniti ona Merodotova poruka sto ju je Edin Mehmedovic stalno drzao u svojoj sobi i sveskama gdje je zapisivao dio svoje intime
- Nema tako luda covjeka koji bi vise volio rat nego mir....jer u miru sinovi pokopavaju oceve, a u ratu ocevi pokopavaju sinove....
I u noci maskra tuzlanske mladosti cetnicki zlocinci su pokazali da takvih ludih monstruma ipak ima.....
42. Edisa Memic 19godina
Djevojka duge plave kose...mati Nedzima place danima....place okamenjeno srce majke nad slikama...drhatavim glasom rukama brise suze sa slika....Edisa je sa nama a nema je u kuci.....izdvoji jednu sliku Edisa sa ocem Osmanom....ima harmoniku....ima devet godina...evo je, naucila je da svira harmoniku a voljela je da zapjeva Osman- aga...place Nedziba, place Edisina tetka zaplakasmo i mi ostali koju smo se nasli u kuci....gledamo slike koje Nedziba pruza a ona se sama u sliku zagleda i pogled zadrzi u daljini nesto trazi ocima...Trazi, a nema
Soljicu kahve popih sa Nedzibom u djevojackoj sobi....mladost sa slikama....Edisina soba...igracke, kutije, ukrasi....sve ono sto odise mladoscu...toplo julsko popodne a Nedzibin pogled sa prozora na kom je razmaknuta zavjesa ide prema Edisi...obronci brda obasjani suncem, a mezar je tamo, tamo je mladost
43. Neset Mujanovic 20godina
Upisao je gimnaziju u Tuzli 1992 godine....kada je pocela agresija na BiH Neset je bio treci razred....zavrsio ga je u maju kada je pocela cetnicka agresija na Tuzlu...bez razmisljanja ukljucuje se u redove branilaca Bosne....cetvrti razred zavrsava 1993 polaganjem cetvrtog razred.....upisao je ekonomski fakultet...taman kada su trebali poceti prvi ispitni rokovi cije polaganje je s nestrpljenjem ocekivao tragican usud stavio je tacku na sve ono na sta je kao ljudsko bice imao pravo....htio je da zivi i bude za korak bolji od stvarnosti
25. maja izasao je na Kapiju sa svojim nerazdvojnim drugom iz Srnica, sa kojim je stanovao u Tuzli...uzasli su da udahnu radost mladosti i proljeca...
44. Edin Mujabasic Mony 21godina
Mony je pisao aforizme....pisao bi: u 10-oj godini i djavo je lijep, groblja su puna nezamjenjivih ljudi, groblje je jedina zemlja gdje vlada jednakost, ljudi ratuju geleri ubijaju, zivi brzo, umri mlad i budi lijep les....u zadnje vrijeme cesto je pocinjao recenicu: Ako se ponovo vidimo.....Mozda kad se cujemo.....nikada nije izlazio kada bi svirala uzbuna....nije to volio....ostajao je tad ko kuce....al ne znam sta se tu noc desilo.....jos me kolima dovde doveze i kaze: Odoh ja, mama, samo malo, necu ja dugo! To je bilo zadnji put da sam ga vidjela....majka cesto odlazi na groblje....sjedi gore....uvijek zapali jednu svijecu svom sinu Edinu....svijeca kada izgori ostavlja trag iza sebe....a majku evo 6 mjeseci muci jedno....nikada do sada jos nikd nije nasla trag od svijece....jednostavno ga nema kao da svijeca nikad nije bila zapaljena....neka tajanstvena dusa obilazi Edinov mezar svakog dana i ocisti ga prije majke.....ona je do sad jos nikad nije srela....a kaze voljela bi vise nego ista....voljela bi da upozna i poprica sa njom...da vidi ko to njenog Edina u rahmetu obilazi.....
Mony ima jednu sliku snimljenu kada mu je bilo dvije godine....slikala ga je majka...slika je snimljena 20-ak metara nize od mjesta gdje ce 20 godina poslije Mony biti sahranjen....nedostajalo je tacno dva mjeseca pa da Mony napuni 22 godine.....
45. Samir Mujic 28godina
Otac Samirov otisao je u europu da pokaze kakvi su bosanski majstori od zanata....Ejuba je prihvatio Pariz diveci se vjestini ovog skromnog covjeka.....po povratku u Tuzlu otac i sin samir otvaraju prelijepi kafic odgovarajuceg imena Pariz....po kome ce Samir dobiti i nadimak.....a za Samru sestru i iznad svega druga i prijatelja Samir je imao posebno mjesto....Samra je bila mjesto na kojem je Samir uvijek mogao naci podrsku i savjet.....pocetkom agresije samir se stavlja u sluzbu odbrane svoje domovine....a 25 maj ni po cemu nije slutio zlo....kod Samira i nista nije slutilo po zlu....tog dana ne znajuci da je to posljednji put, vjerujuci u sudbinu koja je dotada stitila njenog goluba, majka se pozdravlja sa sinom, uobicajno, kao i svaki puta....uzavrela mladost trazila je odusak pod pritiskom teskog vremena i Samir odlazi na mjesto sastanka sa onim sto mu je sudjeno....te noci prestaje san Bule i Ejuba, pocinju nocne Samrine borbe sa sobom, a Samir postaje jedan od toliko i toliko prerano ugasenih mladosti....Kapija postaje mjesto kroz koje je Samir izasao i usao u vjecnost....ovaj grad ce dalje morati bez Samira i mnogo momaka i djevojaka ali ce jos dugo tuzlanskim kaldrmama odzvanjati koraci dobrog tuzlaka Samira Mujica
46. Elvir Murselovic 23godine
Elvir je kao dobrovoljac stupio u armiju BiH 17. maja 1992 godine.....tog kobnog dana u povratku prema Tusnju sreo je prijateljicu Nacu iz Gornje Tuzle i njene skolske drugove....buduci da im se priblizavala godisnjica mature izasli su zajedno da nacine neke fotografije...na Nacin nagovor i Elvir je stao pred kameru....kuci se vratio oko15 sati i nakratko odmorio...Zumir se cinilo da je njen Elvir prerano morao da postane odrastao muskarac – materi se uvijek cini da joj se sin odvec rano otrgnuo iz njene njeznosti......Elvir, Buza, Nele i Alci su oko pola sedam posli u setnju....najrpije Mejdan pa Cipelici pa Kapija.....nakon blijeska, Kapijom su se razlijegli mrak, mlaki zadah i zujanje....dva podmukla mala gelera zaustavila su se u Elvirovom stomaku...bio je dobro...zajedno sa Neletom ubacio je u kola Alcija koji je bio najteze ranjen....Buza je drzeci se za grudi, uspio da se domogne kola kojima je prebacen na Gradinu...Elvir nije zurio da se prebaci do bolnice – na klinici uho grlo nos nasao se tek oko 22 sata....medicinarima koji su se uzurbano kreatli po klizavim hodnicima govorio je da se posvete tezim ranjenicima on jos moze sacekati....po Cipurku drugu iz jedinice koji je dosao da daruje krv porucio je roditeljima da se ne brinu za njega...u operacionoj Sali ljekari su ustanovili da je Elvir izgubio previse krvi.....
Nakon Elvire smrti razvijen je film i napravljena zamagljena fotografija na kojoj se jedva nazire osmijeh na Elvirovom licu.....
47. Saban Mustacevic 29godina
1992 dolazi rat i kao sve patriote i Saban se ukljucuje u redove armije....1993 ranjen je na ratistu....
Dosao je 25 maj....dan kao i svi ostali...samo ovaj malo ljepsi sunacaniji veseliji....dan kada se slavila Mladost.....ali u isto vrijeme dan kada su sile mraka ucinile svoje najmonstruoznije djelo....tog dana Saban je bio izuzetno raspolozen....pio je kahvu sa svojim roditeljima i pjevuseci spremao se za vecernji izlazak....na polasku pozdravio se s majkom ne sluteci da mu je to i posljednji oprostaj od nje....
48. Dijana Ninic 20godina
Bila je jedna od najljepsih djevojaka u gradu....nisu toliko skladne crte njenog lica pobudjivale paznju koliko nesto svijetlo, radosno i snazno sto je izviralo iz cijele njene licnosti....zato ne mogu pisati o smrti jer ona mi se nekako cini nespojivom sa Dijanom.....gledam Dijanine roditelje....bili bi sredovjecni ljudi kada ne bi pricali ovako toplo, drzali se za ruke kao da su tek stupili u brak i gledali onako kao sto sa slika gleda Dijana a u ocima joj se iskri smionost i toplota....teku rijeci....u njima ziva Dijana odlazi sa Nedimom u setnju nestasna, lijepa, vesela, a onda ranjena Dijana sto se lavovskom snagom bori za zivot, Dijana kao leptir napusta tijesnu cahuricu i odlazi u susret novim svijetovima....i pitam se cemu lici ljudska sudbina? Kuda covjek zuri i kamo stize? Kroz ruze i trnje, kroz mrak trceci za tragom svjetla ispred nas...dok zivot i bol u nama radjaju nove tisine i novu smjelost, ponekad se pitam cemu cvrstoca i cemu znanje ako nam se rasplinu snovi kao jutarnja izmaglica? Ti si otisla sa dusom punom snova i zive mladosti....Ne plasi se, prezivjela si smrt i jos si uvijek jedna od najljepsih djevojaka u gradu
49. Selma Nuhanovic 17godina
Selma je rodjena 13.septembra 1977 godine....bila je odlican djak, tiha, njezna, povucena...smrt ju je zatekla dok je sa drugaricama razgovarala o sutrasnjem kontrolnom zadatku....Selma se nije vratila u skolsku klupu....otisla je negdje kuda ne dopiru ljudske misli....da li postoje rijeci u koje moze da stane ljudska bol? Na koji se nacin moze ispricati tisina sto je polegla po Selminom domu, bol Selminog mladjeg brata, suze Selmine majke....
Bili smo kao drug i drugarica...ne mogu shvatiti da je vise nema, kaze Selmin brat Selmir...
Vrijedna je bila moja Selma prica tugom skrsena majka....stizale su njene rucice i da njeguju bastu i da mijese kolace i da besprijekorno rade skolske zadace.....
Sa dvorista Selminog doma vidi se Tuzla kao na dlanu...ispred kuce sjenica u cijoj se prijatnoj hladovini odmara cijela porodica....i Selma je ovdje provodila casove dokolice, citala ili pricala sa drugaricama, bratom....pokazuju mezarje u daljini na kome je sahranjena Selma...smrt nije stigla da joj izbrise osmijeh sa lica....
Dugo sam je milovala prije nego sto cemo je sahraniti, prica majka....na usnama je jos imala smijesak
Brat donosi knjigu koju je citala tog dana Nevakat Dervisa Susica...u knjizi zabiljezeno mjesto do kog je stigla...
Hocemo li nakon svega biti ista drugo osim umorna zemlja koja vise ne umije radjati cvjetove? Hoce li nevakat pokositi svu radost u nama kao sto je pokosio sedamnaest godina Selma?
___________________________________________________________________
Ne postoji beskraj koji ja ne mogu prosiriti,ne postoji zelja u kojoj ti ne zivis,ne postoji dubina veca od moje ljubavi niti ja postojim bez tebe najdrazi Volim te
|
|
| 05-25-2006 00:22 |
|
|
|
  |
|
BICE BOLJE,NEKO VICE 