| Na 10-ogodisnjicu da se podsjetimo |
|
11.07.1994.
Dobro ti vece moj grade i moj narode.
U ime prijatelja i saboraca, u ime nezaborava,
Nocas pisem o Mirzi Humi.
Duga je godina prijatelji. Punih 365 dana i isto toliko noci. Sate i minute brojala nisam. Neko je mozda i to ucinio. Neko cija tuga mjerila nema. A mnogo je u ovom ratnom vremenu takvih. Mnogo. Razumjeti ih treba. Tesko je izgubiti voljene, jos teze tugu zatomiti, izlijeciti.
Stalno zelim da svojim pisanjem svima olaksam. Da im kazem koliko sam, koliko smo, svi uz njih, sa njima. Ali, to je nemoguce. Zato ponekad napisem o nekom od mnogih o kojima bi pisati i pricati trebalo. Da se pomenu. Da se ne zaborave.
Nocas cu o izuzetnom momku da vam pricam. O momku sto znala ga nisam, a njegov lik mi i prica o njemu, vec godinu dana u dnu duse stoje. Toliko sam o njemu slusala, toliko mu se divila da mi bol pricinjava spoznaja da ga, za zivota, upoznala nisam.
Mirza Humo. Mladic, Mostarac, sto je i prije pogiblje legenda medju prijateljima i saborcima bio. I medju nama sto ga poznavali nismo, ali smo o njemu preljepa pricanja slusali.
Cesto sam se pitala je li moguce da ima takvih momaka kakav je Mirza bio. K'o majka sam ponosna bila sto moji sinovi takve momke poznaju, sa njima se druze. Vjerovala da ce i oni, uz takve momke, uvijek dobri biti.
A Mirza je zaista bio poseban. Nemirna duha, izuzetne upornosti. Pun zivota, pun energije. Sve ga je interesovalo. Ucio, upijao, eksperimentisao, uvijek nesto novo smisljao.
Volio prirodu, voznju biciklom, planinske vrleti, padobranske skokove. Volio sve sto mladi ljudi vole, u cemu mnogi svoju snagu i sposobnost da oprobaju.
A ljudi voljeli njega. Divili mu se, uzivali u njegovom drustvu. Vjerovali mu, ponosni na prijateljstvo sa njim bili.
Dosao rat. Doslo vrijeme ispita. Ispita hrabrosti, patriotizma i ljubavi. Za grad, za narod, za domovinu.
Mirza medju prvima svoj ispit polozio. Medju prvima u odbranu posao. Na najteze zadatke isao. Neumorno, bez sna, bez straha, ubjedjen da niko i nista ga omesti nece, ne moze.
Dok su umorni saborci odmarali, on je smisljao kako u novu akciju, sa novim poletom poci. On je, kazu, i vezista i artiljerac i inzinjerac i novator, on je svestran borac bio. COVJEK VOD. Neumoran, neunistiv. Do kobnog 11. jula. 1993. godine.
Od bombe sto je «pijanim ustasom» nazvase, nastrada momak sto nastradati nije smio. Danima se ljekari za Mirzin zivot borili. Saborci dezurali, nadali se. Pomoc za ranjenog prijatelja u bolnici na zapadnoj strani grada trazili. Ali pomoci nije bilo - nisu dozvolili da mu se pomoc pruzi. Da se zivot izuzetnom momku spasiti pokusa.
Danas, u danima mira, tesko je to povjerovati. Ali, eto, tako je bilo.
Neko ce nekad, mozda, zbog toga nemirne snove imati. Mozda ih vec ima. A nas Mirza mirno pociva uz svoje drugove na Sehitlucima.
Sjecanje na njega zivo. Uvijek prisutno medju saborcima i prijateljima i medju nama sto ga poznavali nismo, ali smo price o njemu slusali. Divili mu se.
Ljudi sto su, za zivota, legenda bili, u legendi ostaju, u istoriji se pisu. Za njih zaborava nema.
Orden «Zlatnog ljiljana» su majka Zijada i otac Dzemo, s ponosom, umjesto Mirze primili.
S ponosom svoju tugu nose. S ponosom ce i svojim unucima price o izuzetnom momku pricati. Uciti ih da se njihov adze za svoj Mostar borio. Da je zivot uz njegovu neunistivu ljepotu, za njegovu cjelovitost dao.
Neka je rahmet plemenitoj dusi izuzetnog momka Mirze Hume i svih sehida sto svoje zivote u temelj nasoj sretnoj buducnosti ugradise.
Hvala im!
Laku ti noc moj grade i moj narode. Mirno spavaj jer su tvoj opstanak tvoji sinovi obezbjedili.
Sjecanje na Mirzu Humu - 11.07.1994.
Tezak smo rat prezivjeli. Teske borbe. No covjek u miru lako prezivljeno zaboravlja. Jedino se smrt prijatelja zaboraviti ne moze. A posebno prijatelja kakav je Mirza Humo bio.
Za njega je rat k'o igra. Nemirnog duha, pun ljubavi za svoj grad i ljude oko sebe, ratovao je sa ubjedjenjem da sve moze i sve mora, da vremena za odmor nema.
Do pobjede ili do smrti!
Smrt je bila brza. A pobjeda dosla poslije. Bez Mirze, zbog Mirze!
Hvala mu za zivot sto ga za nase zivote dade.
Hvala mu za prijateljstvo sto se pamti i nikad zaboraviti nece.
S postovanjem
Saborci Mirze Hume
Preneseno sa i iz:
RTV MO - Ratni studio Mostar 1994 iz radio emisije «Enisino cose»
A kasnije knjige «Ljetopis Bola i Ljubavi» od Enise Babovic, Mostar Maja 2001. godine
broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane Kise dana 07-11-2003 u 21:56.
|
... bitte warten !
