|
|
fala amire
___________________________________________________________________
broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane Sjeta dana 05-20-2003 u 21:34.
|
|
 05-20-2003 21:34 |
   |
Rondo 
stalni dopisnik
Poruka: 1085
 |
|
|
| 05-20-2003 21:36 |
 |
Plastic
moforaja
Poruka: 2533
Location: space
pokretac teme 
|
|
|
| 05-23-2003 21:20 |
|
Plastic
moforaja
Poruka: 2533
Location: space
pokretac teme
|
|
|
| 06-13-2003 00:28 |
|
obrisan
Gost
|
|
e da Rondo zna reci kolko smo piva tamo popili
i kod Senceta u Picolu
p.s. Clan foruma Rondo ovo gore se ne odnosi na tebe
|
|
| 06-13-2003 21:54 |
|
Kise
Gost
|
|
| Clanak prenesen iz novina Stari Mostar br.2 dana 16-30.IX. 1995. |
|
Ovo je prica o junaku iz Santiceve, sa Podvelezja, o momku koji je bio posebno zaljubljen u svoj Mostar, u brda oko svog grada. Ovo je prica o gaziji koji nije znao za uzmak, o heroju kojeg je Predsjednistvo RBiH posmrtno odlikovalo najvecim ratnim priznanjem.
Pisati o herojima ovog rata, herojima kojih vise nema - izuzetno je tesko, jer u jedan novinski tekst ne moze sve sto covjek osjeca za njih, sve sto bi htio da kaze. Pisati o heroju Mirzi Humi, pogotovo nije lako. Volio je izazove, cak i one opasne po zivot - sto mozda najbolje oslikava snagu njegove licnosti. Bio je alpinista, osvajao je vrhove, volio je osvajanje zivota. Njegov zivot je prekinut u najvaznijem trenutku - u trenutku kada je ispred svih iskoracio u slobodu.
Najbolji medju najboljima
O Mirzinom herojstvu znaju svi svi koji su prosli Podvelezje, Santicevu, Bulevar... Kazu na linijama je bio lav, uvijek prvi. Takav je bio i prije rata. U njegovom zivotu nije bilo mjesta za poraz. Rat ga je zaustavio u studiju gradjevine. Iz razgovora sa njegovim profesorima saznajemo da je bio izuzetan student, inteligentan, odlucan... volio je salu, bio je prava mostarska raja. Njegovu kucu na Rondou zapalili su oni koji nisu imali pojma kakvi su tu ljudi zivjeli. Mirza je rodjen i odrastao u uglednoj mostarskoj porodici. Zivio je sa roditeljima, uglednim i obrazovanim Mostarcima i bratom Esadom, vojnikom, komandantom, takodjer poznatom po svom herojstvu.
«Ima ljudi obicnih po svemu, sa kojima i pored kojih zivimo, a ne vidimo da su razliciti. Oni kao da cekaju neko svoje vrijeme. Pa kad ono dodje, planu, razmasu se, narastu i natkrile okolinu, postaju vodje, simboli, heroji. Obicno to biva u nekim komplikovanim vremenima, tijesnim i teskim, kada se trazi i znanje i mudrost i cestitost, a boga mi i junacko srce. Hercegovina je, i Bosna, oduvijek, kad bude vakat i kad zatreba, iz obicnih ljudi njedrila gazije, junake. Tako i sada. Njih stotine i hiljade, najboljih medju stotinama hiljada.
Ima i drugacijih ljudi, neobicnih, za njih ne postoji neko posebno vrijeme da bi se razlikovali. U njima i oko njih je nemir, oko njih se skupljaju i za njima idu. Preodredjeni su da ucine nesto posebno, sto ce se pamtiti, sto ce ih izdvajati. To ne zavisi ni od mjesta, ni od vremena, pa ni od njih samih. Oni nisu u mogucnosti da biraju, oni su izabrani. U mirnim se vremenima iz takvih ljudi regrutuju umjetnici i vrhunski sportasi, vrsni radnici i uspjesni poslovni ljudi... U ratovima neki od njih postaju heroji.
U ovu drugu, rijedju vrstu heroja uvrstio je sebe rahmetli Mirza Humo, silovito, a opet nenametljivo. Kada su septembra 1991. godine u Mostar dosli rezervisti u uniformama jogo-armije, ali i s neskrivenim znacima i ponasanjem cetnika, nagovjestili su rat u Mostaru. Zovu Mirzu da im se pridruzi. Nude pare, cinove. Treba im bivsi niski padobranac, treba im Mostarac koji je stecenim znanjima, vjestinama i fizickim predispozicijama rodjen za ratnika. Godinu dana HVO ga pokusava pridobiti da stupi u njihove redove. Traze ga i predstavnici UNPROFOR-a jer izvrsno govori engleski. Nude radni odnos, deviznu platu, izlazak iz Mostara. A tada su hiljade granata rovale nekoliko kvadratnih kilometara grada pod kontrolom Armije BiH, tada ni ptice u ovom gradu nisu imale veliku sansu za zivot. Mirza nece. Nece iz Armije. Zna gdje mora biti», pise list 4 korpusa AR BiH.
U Armiji je od pocetka, sa drugovima je organizovan u Gorskoj sluzbi spasavanja, ono sto je naucio upotrijebio je u odbrani Mostara i BiH. Kada je zapucalo postaje pripadnik interventnog voda pri TO Mostar. Ukljucuje se u skoro svaku akciju i to ne kao posmatrac, vec kao vodja. Kada se u maju 1992. godine nasi momci povlace na desnu obalu Neretve, Mirza ni tada ne gubi glavu. Cijelu noc je u camcu, prebacuje nase ranjenike i civile iz hotela Neretva. Nakon toga dolazi do ubrzanih priprema i ofanzivnih akcija u Bijelom Polju i na Djubranima. Mirza se istice uspjesnim diverzantskim akcijama. Borbe su konacni obracun sa cetnicima i oslobadjanje Mostara docekuje sa odusevljenjem. Predvodi jedan vod koji prvi ide u oslobadjanje Rodoca i Heliodroma. U zoru, 14.juna 1992. sa jednom grupom boraca kod Banje forsira Neretvu.
Mirza nije bio borac, vojnik ni vojskovodja kova bivse JNA. Oni u svojim strategijama nisu imali takve primjere, nisu poznavali takvu strategiju. Mirza je bio borac, vojskovodja na cijim primjerima bi se moralo temeljiti ustrojstvo Armije BiH, jer on je borac bosanske vojske, pri njemu je miris Bosne i svega sto je bosnjacko. On je imao bosnjacki merhamet, bosnjacki ceif, ali i bosnjacki ifrizluk, koji prepoznajemo kod Dudakovica. To su recepti po kojima se morala prepoznavati bosanska vojska, jer nasa se vojska poznaje po nasem narodu, ona je imala karakteristike svog naroda, a Mirza Humo je pravi izdanak bosnjackog naroda.
Mnogo je akcija ostavio iza sebe Mirza, mnogo ljudi koji su ga voljeli. Mnogi od onih koji bi imali sta da ispricaju o Mirzi, nisu medju zivima. Oni su danas zajedno - na Sehitlucima.
Pocetkom jula 1993. godine Mirza Humo ranjen je krhotinama tromblonske mine u glavu. Sest dana nakon ranjavanja prestalo je da kuca srce jednog od najvecih mostarskih heroja. Dzenaza je klanjana 11. jula. Jedina dzenaza toga dana. Danima prije i danima poslije po cetiri, pet, deset dzenaza. Toga dana samo jedna - Mirzi Humi. Iskupili se prijatelji kao da ne padaju granate. I zaista, sat, dva vladala je potpuna tisina. Kao da je i to ratno zatisje bilo pocast velikom ratniku. Toga dana kada se Mostar oprostio od Mirze, iz srca nekih ljudi provalile su rijeci poput bujice. Sanita Humo je 11.07.1993. godine napisala: « Mica, dragi, dragi nas, nocas cemo da te ispratimo poslijednji put. Koliki su putevi ostali pod tvojim nogama, koliko je planinskih vrhova ostalo ispod tebe. Sve si ih osvojio i nadvisio... I sada sest dana si se borio sa smrcu i ako neko misli da je smrt pobijedila - vara se, jer smrt ne moze pobijediti necijih dvadeset i devet godina. Pogotovo ne tebe, jer ti si uvijek bio onaj koji pobjedjuje. Rekose, sehidi su Bogu dragi. Mi ostajemo, Mica, bogati sto si nas volio. Mi evo placemo, jer nedostajat ces nam, nedostajao si nam svih ovih dana dok si odradjivao svoju najtezu bitku. Svi smo bdjeli nad tobom, svi smo disali za tebe a sada je nasa bol velika. Dragi nas bices uvijek sa nama u beharu Mostara, pod lipama na Rondou, sa planinarima na tvojim plavicastim vrhovima, svugdje gdje si bio i gdje nisi stigao doci. Mirisace Mostar mladoscu i slobodom, ti to znas. Kazu kad neko odlazi, odlazi sa njim i dio nasih dusa. Osjetili smo da je tako, ali bih voljela da smo svi mi od tebe nesto prihvatili i naucili. Dok si se borio za zivot, u sobi do tvoje rodio se jedan mali djecak, jedan Mirza a i ja imam sina koji je po tebi dobio ime i zelim vise nego ikad do sad da imam bar dio tvoje hrabrosti, plemenitosti, tvoje velike duse. Dok ovo pisem tvoja majka se sjeca kako odlazeci one noci pjevas: «Ja sam vojnik srece, mene metak nece... Ne placi, na lice stavi smijeh...»
Ici cemo do kraja - ovo su nase gore, ovo su nasi visovi.
Po ovoj recenici Mirze se sjeca jedan njegov prijatelj, novinar, i kaze: «Nije mi slucajno rekao ovu recenicu, jer smo bili stari prijatelji iz Planinarskog drustva «Prenj». Sjecam se druzenja, dugih godina najljepse mladosti. Ruiste, Vilin klanac, Bijele vode, Jezerce, Varda, Sivadija, Cvrsnica, cabulja, itd. Do Maglica, vrha Bosne i Hercegovine. Odatle sa vrha gledao je Mirza svoju zemlju i zavolio je strasno, zauvijek. Ime Mirza u prevodu znaci princ. On je zaista bio princ svoje zemlje a ove rijeci zasluzio je svojom bezmjernom ljubavlju prema njoj.
|
|
| 06-15-2003 19:18 |
|
Kise
Gost
|
|
I upravo tako kako clanak rece:
....Dragi nas bices uvijek sa nama u beharu Mostara, pod lipama na Rondou, sa planinarima na tvojim plavicastim vrhovima, svugdje gdje si bio i gdje nisi stigao doci....
Jos uvijek si prijatelju u beharu Mostara i pod lipama Rondoa, sa nasim Alpinistima na 3 bazi Mt. McKinleya....
Jos uvijek si sa svima nama koji te poznavasmo - svugdje gdje si bio i gdje nisi stigao doci, i jos vise jer si ostao zauvijek uvucen u srca mnogih od nas.
Neka ti je vjecni rahmet tvojoj lijepoj dusi i jos uvijek te se sjetimo, jos uvijek zaplacemo...
A tvoj Mostar mirise mladoscu i slobodom bezbrojnih malih Mirza koji su rodjeni u ratu i nakon njega.
Jedna «mala Kise», jer si me uvijek tako zvao. Mala...
|
|
| 06-15-2003 19:21 |
|
Plastic
moforaja
Poruka: 2533
Location: space
pokretac teme
|
|
|
| 06-15-2003 22:13 |
|
|
|
preneseno sa:
http://members.aol.com/mostar4ever/myhomepage/profile.html
PLEMIC HUMSKE ZEMLJE
(Clanovi Planinarskog drustva "Prenj" organizovali su 11. jula
1996. projekciju dijapozitiva sa prizorima osvajanja planinskih
vrhova. Bio je to In memoriam MIRZI HUMO, jednom od pionira
alpinistickog sporta u Hercegovini i heroju odbrane Mostara.
Clanovi porodica, prijatelji i saborci, u prepunoj sali
Bosnjackog omladinskog centra, tom prilikom su culi ovo
sjecanje Mirzinog prijatelja, Damira Pedise, takodjer clana PSD
"Prenj".)
Hol Narodnog pozorista. Poredani tabuti. Sve jedan do drugoga heroji
prekjucerasnje bitke. Oslobodjeni su Sjeverni logor i Bijelo Polje.
Mostar prodisao. Na slamku.
Jos nas je svasta cekalo, jos mnogo smrti, gladi, brige za svoje voljene
odvedene u konc-logore.
Ali, bar nismo vise bili u totalnom okruzenju...
Pobjeda je to bila, a niko je nije slavio. Borci umorni, tmurni...
Cudna bitka. Komandant brigade i njegov zamjenik u jurisu prema
HVO-Bastilji.
Komandant, rahmetli Hujka gine, zamjenik Esad Humo, tri metra dalje
ranjen.
Masa svijeta okupila se da oda posljednju pocast herojima. Gledam
izmorene, izgladnjele ljude. I osjecam tesku sjenu Huma na kojem su
ubice zauzele busiju.
Na mjestu gdje je nekad stajao veliki stakleni zid Pozorisne kafane
sjedi Mirza. Pitam ga za Esu. Tuzan je. Sutljiv. Nikad ga takvog nisam
vidio. Sjedi i gleda preko puta u jedna malena neugledna vrata. Tamo
je "Komos". Tamo se kuju tabuti. Dan i noc.
Mirzu nam valja pamtiti kao heroja, jer on to jeste bio. Ali, ne zaboraviti
Mirzu kakvog ce ga sigurno pamtiti samo njegovi najblizi - nasmijano
dijete sa mostarskih ulica, Mirzu na putevima hercegovacke
transverzale...
Brasina, Prijevorac, Orlinka, Ruiste... odmoriste... Onda Vilin Klanac,
pa kroz Dolove na Bijele vode. A tamo dalje pogled na divlji Prenj:
Kamenac, Plavac, Zelena Glava, Lupoglav...
Tu sam, ko zna koliko puta razgovarao, smijao se, uzivao u svoj
plemenitosti Mirzinog bica. Sad tek znam da plemenitost i nije nista
drugo nego srodjenost sa zemljom u kojoj zivis. A Mirza Humo je bio
plemic Humske zemlje. Sav isklesan od njenog kamena, sav od njenih
trava i mirisa izvezen. I od bistrine njenih voda. Nije samo puka
slucajnost da njegovo ime, Mirza, znaci princ, a da je staro ime
Hercegovine - Humska zemlja!?
Mostar ima svoju metafiziku, svoju prefinjenu esenciju, koja za mnoge
ostaje skrivena. Nije se cuditi onima koji tvrde da i sada mogu vidjeti
kameni luk Starog mosta kao da je jos uvijek tu, pa cak i stati na njega.
I zagledati se dole u zelenu vodu. To je ono sto nisu razumjeli njegovi
rusitelji. I mnogi koji tek sada, nakon pijanog hipa i leta, dole, u
najmracnijim ponorima pronadju onog cudnog cvijeta sa toliko mnogo
imena. Mi smo ga nazivali ljiljan. Ali ime i nije vazno, "istim bi umilnim
mirisom mirisala ruza i da joj kakvo drugo ime damo" (Sekspir). Takve
ljiljane nosio je na grudima Mirza Humo, dok mi je, pokazujuci rukom
prema vrletima Prenja i Veleza govorio: "Moramo tamo, to su nase
gore, nasi visovi!"
Tada sam jos jedanput osjetio cistotu tog dionizijskog svijeta kojim
odzvanja neugasivi Grozdanin kikot. I njegovu nerazmrsivu vjecnost.
Mirza je sahranjen kao sehit jedne sparne ljetne veceri u haremu
Sehitluci, a dzenaza mu je klanjana uz svijecu, u jednoj rusevini
nadomak Karadzozbegove dzamije, dok se Mostar tresao od
detonacija i nestajao u vatri i dimu. Zbog njega i njemu slicnih, sve one
slike, one rijeci, dane i noci, mozda je najtacnije izraziti naoko
pateticnom sintagmom - mostarska epopeja. Pa cak i u njoj ima
premalo epskog nadahnuca da bismo opisali ono sto se zaista
dogadjalo u sredistu hercegove zemlje posljednjih godina. Jer,
nezaboravimo, Mostar je sam odlucio da bude klanac Termopile, a
postao je Bedr.
|
|
| 06-23-2003 16:26 |
|
|
|
  |
|
Admir Stupac 
