|
  |
|
|
 Odgovor na ''neodgovoriva'' pitanja |
|
Odgovor na ''neodgovoriva'' pitanja
Priredio: Ersan Grahovac
Neki ljudi postavljaju sljedeæa pitanja: Da li Bog može da stvori kamen koji ne može da podigne? Da li Bog može da spava? Da se ženi? Da stvori Sebi sliènog? Na ova pitanja može se dati odgovor sa nekoliko aspekata. Svijet je uokviren vremenskim i prostornim granicama. Allah je iznad vremena i prostora. On ne zaprema nikakvo tijelo, nije uoblièen nikakvim opsegom, niti je otjelovljen kakvom formom ili oblikom. S obzirom na to da je iznad vremena, On nema ni doba starosti, nema poèetka ni završetka, nema prošlosti, sadašnjosti, buduænosti. Ljudski razum je manjkav, ogranièen i samim tim nesavršen.
Ljudski razum može da razmišlja samo u okviru prostora i vremena, i èim se zanemari ta èinjenica, mnogi upadaju u kontradiktornosti sa svojim razumom. Zašto? Zato što pokušavaju razmišljati i razumom dokuèiti ono što je izvan prostora i vremena. Mnogi postavljaju kontradiktorna pitanja u vezi Allaha, a zaboravljaju da im sam razum kaže da Njega razum dokuèiti ne može. Sam razum ukazuje nam da Apsolutnog ne dokuèuje relativni, da Stvoritelja ne dokuèuje stvoreni, da Neogranièenog ne dokuèuje ogranièeni, da Savršenog ne dokuèuje manjkavi. Razum je sposoban da shvati ono što je u okviru prostora i vremena i što se pokorava zakonima po kojima razum djeluje i razmišlja, a koja je postavio sam Stvoritelj, i èim èovjek pokuša dokuèiti nešto što se tim zakonima ne pokorava ili što je van okvira prostora i vremena, pada u kontradikcije i zbunjenost.
To možemo reæi i o stvarima koje su za nas nevidljivi svijet, poput svijeta koji nas èeka poslije smrti, Dženneta i Džehennema, jer tamo ne vladaju pravila koja vladaju u našem svijetu, pa o tome razum ne može suvislo razmišljati, a kako je tek onda kada je u pitanju Stvoritelj, Apsolutno Savršeni i Velièanstveni koji je stvorio i prostor i vrijeme i pravila po kojima naš razum djeluje, i koji je samim tim daleko iznad toga da se pokorava tim pravilima, koja su Njegova stvorenja, kao što je stvorio i sam naš razum.
Što se tièe aspekata odgovora na postavljena pitanja, navodimo sljedeæe:
Prvo: Pitanje o moguænosti nemoguæeg je neispravno samo po sebi, jer je kontadiktorno samo sebi. Pitanje ''da li je moguæe ono što je nemoguæe'' samo sebe poništava, jer je njegov jedan dio kontradiktoran drugom, i ono spada u retorièke varke. U to spadaju pitanja ''Da li je postoji èetverougli trougao ili okrugla kocka?''
U to takoðer spada i pitanje o tome da li Bog može da uradi nešto što Njemu ne dolikuje. To predstavlja manjkavost zato što je apsolutno savršenstvo i nepostojanje mahana jedno od nužnih osobina Uzvišenog i Savršenog Allaha isto kao što je nužna osobina trougla da ima tri ugla, èetverougla da ima èetiri ugla, a kruga da nema uglova.
Zato sva ova pitanja mogu da se svedu na jedno pitanje, a to je: Da li Savršeni može da bude nesavršen? To pitanje automatski samo sebe pobija, isto kao pitanja u vezi trougla i kruga. Savršeni je savršen zato što nema mahana i nesavršenstava, isto kao što je trougao trougao zato što ima tri ugla, a kvadrat kvadrat zato što ima èetiri ugla.
U islamskoj akidi postoji pravilo vezano za ovo, a to je - ''Pitanje o moguænosti nemoguæeg je neispravno''.
Drugi aspekat sa kojeg se može odgovoriti na ovo pitanje: Negiranje moguænosti Boga da uradi ove stvari zapravo predstavlja potvrdu Njegovog savršenstva i uzvišenosti nad svakom mahanom i apsolutno ne predstavlja manjkavost moæi. Naprotiv, Bog ne može da ne može. Ako neko pita: ''Ako ne može da ne može, kako onda NE MOŽE da ne može'', mi mu kažemo da je negacija negacije – potvrda, a nemoguænost nemoguænosti – svemoguænost.
Ovdje se ne negira niti krnji moæ Svemoænog, veæ naprotiv, ovim se potvrðuje Njegova svemoæ. Ovdje se ne radi o stvarnom negiranju stvarne moæi, veæ o negiranju onoga što u jezièkom znaèenju može biti shvaæeno kao moæ, a u stvarnosti nije moæ nego nemoæ.
A treæi aspekt sa kojeg možemo odgovoriti na ovo pitanje jeste: Moguænost mahane je mahana, a negiranje mahane je savršenstvo i pohvala. Zato je negiranje moguænosti mahane ustvari potvrda savršenstva i pohvala Allahu Uzvišenom.
Èetvrto: Ako i uzmemo moguænost mahane u jednom od jezièkih znaèenja neèije svemoguænosti, onda æemo svemoguænost podijeliti na dva dijela:
1. svemoguænost koja je mahana,
2. svemoguænost koja je savršenstvo.
Svemoguænost u smislu da Allah može da èini ono što Mu ne dolikuje je mahana, i to nije stvarna svemoæ veæ retorièka igra, te ju je obaveza negirati, a svemoguænost koju mi Allahu potvrðujemo jeste svemoguænost i svemoæ koja je vrlina i savršenstvo. Mi Allahu potvrðujemo svemoæ koja je vrlina i nju je svako obavezan potvrditi, i na nju se misli kada se kaže Svemoguæi i Svemoæni, a negiramo svemoguænost koja je mahana, i ona se uopæe ne ubraja u definiciju svemoguænosti. Kada kažemo da Allah sve može, to je na relaciji Stvoritelj – stvoreno, dok u Njegov odnos prema Samom Sebi mi ne možemo zalaziti, jer naš razum je ogranièen na pravila koja važe za ovaj svijet i zakone na njemu. Dakle, kada mi kažemo da Allah sve može, mislimo na to da Allah iz nepostojanja uvodi u postojanje stvorenja, potpuno ih posjeduje, sa njima može da radi šta hoæe, i da ih vrati u nepostojanje onako kako ih je stvorio prvi put. I u tome je savršenstvo Gospodara nebesa i Zemlje.
Ako neko upita za detaljno objašnjenje o tome zašto ne možemo da razmišljamo o Allahovom odnosu prema Njemu samom, kažemo: Sam razum, svojim znanjem i shvatanjem, ne može da obuhvati ni djeliæ ovog univerzuma, pa kako onda da obuhvati Onoga koji je stvorio ovaj univerzum i više od toga? I sam razum kaže da je sasvim razumno da mi ne možemo dokuèiti Onoga koji je nedokuèiv i da o Njemu možemo saznati samo na osnovu onoga što nam On kaže o Sebi, bez da ulazimo u kakvoæu Njegovih svojstava. Takoðer, razum ukazuje na to da je jedna od odlika Njegovog apsolutnog savršenstva – njegova nedokuèivost ogranièenom i nesavršenom razumu. I sam razum nam kaže da može spoznati samo dio Njegovog djelovanja na svijet koji je stvoren oko nas, a svakako za ono što ne možemo dokuèiti neæemo biti ni pitani.
Zato smo rekli da su izvori ljudske percepcije i spoznaje dovoljno savršeni da bi bili dobri vodièi èovjeku ka Uputi i uz Uputu koju je Stvoritelj objavio svojim poslanicima i vjerovjesnicima, izvor naše percepcije, ali i da su ti izvori naše percepcije i spoznaje dovoljno manjkavi da bi sami bili Uputa. I veæ smo objasnili da sam razum govori kako je Allah Taj koji je vrhovni autoritet i sudac i samom razumu, koji je jedno Njegovo nemoæno stvorenje, koji ustvari ne može ni da postoji, a da ga On u postojanju ne održava. Pa kako da Ga obuhvati? Sam razum nam kaže da mi možemo dokuèiti Božije zakone u prirodi koja nas okružuje, a koja je samo jedan dio Njegovog stvaranja, tako što uoèavamo savršeno usklaðene zakonitosti koje su nam putokazi ka Njemu, ali da ne možemo spoznati ZAŠTO. Možemo dokuèiti da dva i dva èine èetiri, ali krajnji odgovor na pitanje ''zašto je tako a nije drugaèije'' – svodi se na odgovor: ''Zato što je Stvoritelj tih pravila tako htio''. On odreðuje pravila i izuzetke iz pravila, On vlada, a Njime se ne vlada, Njemu se pokorava, a On se ne pokorava, i èovjek upada u grešku kada razum, koji mu je dat da mu osvijetli putokaze ka Njemu, upotrijebi da postavlja pitanja o Njemu. A to je samo jedan od zakona u prirodi, koji se ne pitaju sami niti su sami sebe stvorili, veæ neprestano ukazuju na Stvoritelja koji ih je stvorio i njima naš svijet uredio. Ako mi ne možemo da spoznamo samo jedno ZAŠTO, što je opet dio Njegove volje i mudrosti, a i volja i mudrost su samo neka od Njegovih savršenih svojstava, pa kako da dokuèimo Njega samog, kako da dokuèimo Njegov odnos prema Sebi i kakvoæu Njegovih svojstava? Doista je èovjek najspremniji da raspravlja o onome o èemu znanja nema, i doista je èovjek ohol kada želi dokuèiti ono èiju nedokuèivost i sam razum prihvata. I upravo TU nastaju kontradiktorna pitanja.
Doista sve što je Stvoritelj stvorio ima svoju ulogu, pa tako i razum, prohtjevi, strasti, emocije. Stvoritelj je postavio jedan od zakona, koji mnogi zaboravljaju, a to je da – kada se bilo šta od toga stvorenog upotrijebi za ono za što nije namijenjeno – dolazi do poremeæaja i nesklada. Tako je i razum dat èovjeku da mu bude svjetlo kojim æe vidjeti putokaze ka Stvoritelju u ovom našem životnom putu, i kada se upotrijebi za razmišljanje o samom Njegovom uzvišenom Biæu, koje je, kako i sam razum prihvata, nedokuèivo razumu, automatski razum upada u kontradiktornost sa samim sobom, jer je ušao na polje gdje ne vladaju zakoni po kojima je on stvoren da djeluje, da razmišlja. Isto tako i radoznalost, koja je èovjeku data sa razlogom i za odreðenu svrhu, ako se upotrijebi za ono za što je i data, u prave svrhe, èovjek æe imati koristi, ali ako se upotrijebi za one svrhe za koje nije data, èovjek od toga neæe imati nikakve koristi i sam æe sebe zbuniti. Posljedica tog zakona jeste upravo ovo što smo naveli, da dok se god ono što nam je dato upotrebljava u svrhe za koje nam je i dato da ga upotrijebimo, èovjek ima neku korist od toga, i što je bliže pravoj svrsi, korist je veæa, dok ako se upotrijebi za ono za što nije namijenjeno, iz toga neæe proizaæi nikakva korist, a ni dobit, osim zbunjenosti i kazne. Doista je žalosno što ljudi sami sebe u propast bacaju.
A treba biti mudar pa staviti svaku stvar na njeno mjesto i sve što nam je dato upotrijebiti upravo za ono za što nam je dato. U tome nam pomaže i Stvoritelj lièno, Svojim uputama koje je dao u Svojoj Objavi, od kojih je zadnji Kur’an èasni.
Takoðer jedna od zamki, koja je posljedica korištenja razuma za ono za što nije namijenjen, jeste padanje u zamke razmišljanja o kakvoæi Njegovih savršenih svojstava, zaboravljajuæi da su Njegova svojstva onakva kakva samo Njemu dolikuju i da su apsolutno savršena i van ljudskog poimanja. I onda, samim tim što razmišljaju o onome što se ne pokorava pravilima razmišljanja, padaju sami sa sobom u kontradiktornosti. Tako neki zanegiraju Njegova svojstva, dok ih drugi poistovijete sa stvorenjima. Pa kad u našem svijetu mi ne možemo objektivno sagledati šta je dobro, a šta loše, i ako je u našem, stvorenom svijetu – lijepo ono što On kaže da je lijepo, a nije lijepo ono za što On kaže da nije – kako tek onda da možemo dokuèiti ono je vezano za Njega lièno? Najviše što razum može spoznati jeste manifestacija Njegovog djelovanja i Njegovih savršenih svojstava na naš stvoreni svijet, a što i jeste uloga razuma, i što æe nam poveæati ljubav prema Savršenom Voljenom. Treba imati na umu da nije isto ono što je suprotno razumu i ono što je nedokuèivo razumu, da nerazumno nije isto što i neshvatljivo. Samim tim što je razum priznao vrhovni autoritet Savršenom Stvoritelju, otklonio je moguænost od nerazumnosti Njegovih odredbi i volje. Tako je, samim tim prihvatanjem Njega za vrhovnog autoriteta, a najbolji je vodiè Onaj koji je savršen, otklonio moguænost nelogiènosti u Njegovoj vjeri, islamu, i samim tim mu je sve što od Njega doðe sasvim logièno, jer je krajnji odgovor na pitanje o Njegovim odredbama – zato što On, Savršeno Mudri, tako hoæe. To važi kako za vjerske odredbe, tako i za kosmièke.
Univerzalni razlog
Nerijetko možemo naiæi na ljude koji pitaju: "Zašto je Allah propisao abdest na takav naèin", ili "Zašto podne-namaz ima èetiri rekata", ili "Zašto je Allah propisao ovo, zašto je Allah propisao ono, šta je mudrost toga i toga" i tome slièno, na što mnogi ljudi ostanu bez rijeèi jer ne znaju šta odgovoriti.
Allah je stvorio duše i uèinio da one imaju potrebe, kao što je propisao i hranu koja zadovoljava te potrebe. Te potrebe se dijele na tri vrste:
Osnovne – nužne potrebe, obavezne potrebe i upotpunjujuæe potrebe.
Osnovne potrebe su one bez kojih duša nema života niti spasa uopæe osim uz osnovnu hranu koja æe te potrebe zadovoljiti, i u to ulaze osnove vjere.
Obavezne potrebe su one bez kojih duša ne može biti zdrava, veæ je bolesna, i njih æe zadovoljiti obavezna hrana, u šta ulaze vjerski farzovi.
Usavršavajuæe potrebe su one bez èijeg zadovoljavanja duša ne može postiæi svoje savršenstvo, i one se mogu zadovoljiti usavršavajuæom hranom, u šta spadaju vjerski mustehabi.
Pošto je Allah Taj koji je stvorio duše i odredio da imaju potrebe, On je Taj koji zna koja to hrana odgovara i zadovoljava te potrebe. Tako je, shodno Svom savršenom znanju, i propisao tu hranu olièenu u osnovama, obavezama i mustehabima vjere, koja zadovoljava osnovne, obavezne i usavršavajuæe potrebe duše. Tako, naprimjer, Allah zna da se obavezna potreba duše èovjeka u podnevsko vrijeme zadovoljava obavljanjem namaza od èetiri rekata u to vrijeme i koji se naziva podne-namaz na naèin na koji je propisan i u vrijeme u koje je propisan, i zbog toga je propisao taj namaz u takvom vidu i u tom vremenu, uèinivši da on bude odgovarajuæa hrana za tu konkretnu èovjekovu duhovnu potrebu, te niko od stvorenja ne može zamijeniti ovu hranu drugom, zato što je Allah Taj koji je stvorio duše i njihove potrebe i shodno tome propisao hranu koja æe te potrebe zadovoljiti, a sve to spada u stvari gajba – ljudskom umu nedokuèivog.
Dakle, nije èovjek taj koji može spoznati potrebe svoje duše i odrediti konkretnu hranu koja æe ih zadovoljiti, osim uopæenih pitanja poput ''zašto sam stvoren'', ''odakle sam došao'', ''kuda idem'', i tome slièno, pogodivši ponekad nešto od odgovora na neka od ovih pitanja, a bivajuæi u zabludi u veæini stvari. S obzirom na to da je Allah jedini koji je stvorio ljudsku dušu, i naèinio joj potrebe, jedino On zna koja hrana toj duši odgovara, i zato padaju u vodu tvrdnje racionalista i drugih koji pokušavaju sebi naæi nešto mimo Allahovog šerijata što æe zadovoljiti potrebe njihovih duša, pa propisuju razne vrste meditacija i obreda koje Allah nije propisao.
Ovo je univerzalni odgovor onome ko pita o mudrosti i razlogu propisivanja Allahovih zakona, s tim da svaki detalj svakog ibadeta iza sebe krije bezbroj mudrosti i koristi, od kojih su neke ljudi dokuèili, a neke nisu, i ovo je otvoreno polje za svakog uèenjaka.
broj ispravljanja poruke: 2, zadnji put od strane -Svjetlost- dana 12-28-2011 u 14:16.
|
|
 12-28-2011 13:55 |
     |
-Svjetlost- 
raja
Poruka: 1736
Location: :)
pokretac teme 
 |
|
Imam jedno pitanje na koje do dan danas nisam dobio konkretan odgovor...Dobio sam nekoliko tumacenja ali niko nije mogao reci konkretno.
Moje pitanje je :
Zasto je 2 mjeseca i 9 dana izmedju Bajrama ???
Hvala unaprijed na odgovoru...
Preporucijem ti da pitas na minber.ba
n-um.com (na ovoj stranici odgovara na pitanja covjek koji je na doktoratu u Rijadu u Saudiji)
Prvi Bajram je Ramazanski a drugi je kurban bajram koji se nalazi u mjesecu Zul-Hidze. i to je 10 dan Zul Hidzeta,
Muharrem
Safar
Rebiul evel
Rebu-sani
Djumadel ula
Djumadel uhra
Redzep
Shaban
Ramazan
Sheval
Zul-ka'ade
Zulhidze.
Ovo su islamski mjeseci i u nas nema svako 4 godine obdijanje dana itd. Sve se gleda po mjesecu.
Znaci jasno je kroz sunnet Poslanika savs sto je svakako objava od Allaha. Jasno je da se Ramazan posti i onda je bajram. Isto tako kroz praksu Poslanika je jasno da je Kurban bajram 10 dan zadnjeg mjeseca u godini. 9. dan zul hidzeta je mnogo vazan u Islamu a to je dan Arefata (Kada su Hadzije na arefau i upotpunuju svoj hadz) Bez stajanja na arefatu nema ni hadza koliko sam skontao, Allah najbolje zna.
U hadisu koji prenosi Enes ibn Malik, r.a., kaže: Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., stigao u Medinu njezini stanovnici imali su svoja dva dana u kojima su igrali i zabavljali se. Upitao je: 'Koji su ovo dani?', pa su mu rekli: 'Mi smo ih proslavljali u džahilijjetu.' Allahov Poslanik, s.a.v.s., im tada reèe: 'Zaista vam je Allah zamijenio te dane boljim: danima Kurban-bajrama i Ramazanskog bajrama.'
ako hocete da djecu naucite islamske mjesece, moze se ova pjesmica pustit. BTW da li ste se ikad pitali sta mjeseci Januar pa do decembra pogledajte vikipediju pa vidite kakvo znacenje imaju
|
|
| 12-29-2011 18:52 |
|
dzemo
bice nesto od mene
Poruka: 328
Location: USA
|
|
| RE: Odgovor na ''neodgovoriva'' pitanja |
|
Odgovor na ''neodgovoriva'' pitanja
Priredio: Ersan Grahovac
Neki ljudi postavljaju sljedeæa pitanja: Da li Bog može da stvori kamen koji ne može da podigne? Da li Bog može da spava? Da se ženi? Da stvori Sebi sliènog? Na ova pitanja može se dati odgovor sa nekoliko aspekata. Svijet je uokviren vremenskim i prostornim granicama. Allah je iznad vremena i prostora. On ne zaprema nikakvo tijelo, nije uoblièen nikakvim opsegom, niti je otjelovljen kakvom formom ili oblikom. S obzirom na to da je iznad vremena, On nema ni doba starosti, nema poèetka ni završetka, nema prošlosti, sadašnjosti, buduænosti. Ljudski razum je manjkav, ogranièen i samim tim nesavršen.
Ljudski razum može da razmišlja samo u okviru prostora i vremena, i èim se zanemari ta èinjenica, mnogi upadaju u kontradiktornosti sa svojim razumom. Zašto? Zato što pokušavaju razmišljati i razumom dokuèiti ono što je izvan prostora i vremena. Mnogi postavljaju kontradiktorna pitanja u vezi Allaha, a zaboravljaju da im sam razum kaže da Njega razum dokuèiti ne može. Sam razum ukazuje nam da Apsolutnog ne dokuèuje relativni, da Stvoritelja ne dokuèuje stvoreni, da Neogranièenog ne dokuèuje ogranièeni, da Savršenog ne dokuèuje manjkavi. Razum je sposoban da shvati ono što je u okviru prostora i vremena i što se pokorava zakonima po kojima razum djeluje i razmišlja, a koja je postavio sam Stvoritelj, i èim èovjek pokuša dokuèiti nešto što se tim zakonima ne pokorava ili što je van okvira prostora i vremena, pada u kontradikcije i zbunjenost.
To možemo reæi i o stvarima koje su za nas nevidljivi svijet, poput svijeta koji nas èeka poslije smrti, Dženneta i Džehennema, jer tamo ne vladaju pravila koja vladaju u našem svijetu, pa o tome razum ne može suvislo razmišljati, a kako je tek onda kada je u pitanju Stvoritelj, Apsolutno Savršeni i Velièanstveni koji je stvorio i prostor i vrijeme i pravila po kojima naš razum djeluje, i koji je samim tim daleko iznad toga da se pokorava tim pravilima, koja su Njegova stvorenja, kao što je stvorio i sam naš razum.
Što se tièe aspekata odgovora na postavljena pitanja, navodimo sljedeæe:
Prvo: Pitanje o moguænosti nemoguæeg je neispravno samo po sebi, jer je kontadiktorno samo sebi. Pitanje ''da li je moguæe ono što je nemoguæe'' samo sebe poništava, jer je njegov jedan dio kontradiktoran drugom, i ono spada u retorièke varke. U to spadaju pitanja ''Da li je postoji èetverougli trougao ili okrugla kocka?''
U to takoðer spada i pitanje o tome da li Bog može da uradi nešto što Njemu ne dolikuje. To predstavlja manjkavost zato što je apsolutno savršenstvo i nepostojanje mahana jedno od nužnih osobina Uzvišenog i Savršenog Allaha isto kao što je nužna osobina trougla da ima tri ugla, èetverougla da ima èetiri ugla, a kruga da nema uglova.
Zato sva ova pitanja mogu da se svedu na jedno pitanje, a to je: Da li Savršeni može da bude nesavršen? To pitanje automatski samo sebe pobija, isto kao pitanja u vezi trougla i kruga. Savršeni je savršen zato što nema mahana i nesavršenstava, isto kao što je trougao trougao zato što ima tri ugla, a kvadrat kvadrat zato što ima èetiri ugla.
U islamskoj akidi postoji pravilo vezano za ovo, a to je - ''Pitanje o moguænosti nemoguæeg je neispravno''.
Drugi aspekat sa kojeg se može odgovoriti na ovo pitanje: Negiranje moguænosti Boga da uradi ove stvari zapravo predstavlja potvrdu Njegovog savršenstva i uzvišenosti nad svakom mahanom i apsolutno ne predstavlja manjkavost moæi. Naprotiv, Bog ne može da ne može. Ako neko pita: ''Ako ne može da ne može, kako onda NE MOŽE da ne može'', mi mu kažemo da je negacija negacije – potvrda, a nemoguænost nemoguænosti – svemoguænost.
Ovdje se ne negira niti krnji moæ Svemoænog, veæ naprotiv, ovim se potvrðuje Njegova svemoæ. Ovdje se ne radi o stvarnom negiranju stvarne moæi, veæ o negiranju onoga što u jezièkom znaèenju može biti shvaæeno kao moæ, a u stvarnosti nije moæ nego nemoæ.
A treæi aspekt sa kojeg možemo odgovoriti na ovo pitanje jeste: Moguænost mahane je mahana, a negiranje mahane je savršenstvo i pohvala. Zato je negiranje moguænosti mahane ustvari potvrda savršenstva i pohvala Allahu Uzvišenom.
Èetvrto: Ako i uzmemo moguænost mahane u jednom od jezièkih znaèenja neèije svemoguænosti, onda æemo svemoguænost podijeliti na dva dijela:
1. svemoguænost koja je mahana,
2. svemoguænost koja je savršenstvo.
Svemoguænost u smislu da Allah može da èini ono što Mu ne dolikuje je mahana, i to nije stvarna svemoæ veæ retorièka igra, te ju je obaveza negirati, a svemoguænost koju mi Allahu potvrðujemo jeste svemoguænost i svemoæ koja je vrlina i savršenstvo. Mi Allahu potvrðujemo svemoæ koja je vrlina i nju je svako obavezan potvrditi, i na nju se misli kada se kaže Svemoguæi i Svemoæni, a negiramo svemoguænost koja je mahana, i ona se uopæe ne ubraja u definiciju svemoguænosti. Kada kažemo da Allah sve može, to je na relaciji Stvoritelj – stvoreno, dok u Njegov odnos prema Samom Sebi mi ne možemo zalaziti, jer naš razum je ogranièen na pravila koja važe za ovaj svijet i zakone na njemu. Dakle, kada mi kažemo da Allah sve može, mislimo na to da Allah iz nepostojanja uvodi u postojanje stvorenja, potpuno ih posjeduje, sa njima može da radi šta hoæe, i da ih vrati u nepostojanje onako kako ih je stvorio prvi put. I u tome je savršenstvo Gospodara nebesa i Zemlje.
Ako neko upita za detaljno objašnjenje o tome zašto ne možemo da razmišljamo o Allahovom odnosu prema Njemu samom, kažemo: Sam razum, svojim znanjem i shvatanjem, ne može da obuhvati ni djeliæ ovog univerzuma, pa kako onda da obuhvati Onoga koji je stvorio ovaj univerzum i više od toga? I sam razum kaže da je sasvim razumno da mi ne možemo dokuèiti Onoga koji je nedokuèiv i da o Njemu možemo saznati samo na osnovu onoga što nam On kaže o Sebi, bez da ulazimo u kakvoæu Njegovih svojstava. Takoðer, razum ukazuje na to da je jedna od odlika Njegovog apsolutnog savršenstva – njegova nedokuèivost ogranièenom i nesavršenom razumu. I sam razum nam kaže da može spoznati samo dio Njegovog djelovanja na svijet koji je stvoren oko nas, a svakako za ono što ne možemo dokuèiti neæemo biti ni pitani.
Zato smo rekli da su izvori ljudske percepcije i spoznaje dovoljno savršeni da bi bili dobri vodièi èovjeku ka Uputi i uz Uputu koju je Stvoritelj objavio svojim poslanicima i vjerovjesnicima, izvor naše percepcije, ali i da su ti izvori naše percepcije i spoznaje dovoljno manjkavi da bi sami bili Uputa. I veæ smo objasnili da sam razum govori kako je Allah Taj koji je vrhovni autoritet i sudac i samom razumu, koji je jedno Njegovo nemoæno stvorenje, koji ustvari ne može ni da postoji, a da ga On u postojanju ne održava. Pa kako da Ga obuhvati? Sam razum nam kaže da mi možemo dokuèiti Božije zakone u prirodi koja nas okružuje, a koja je samo jedan dio Njegovog stvaranja, tako što uoèavamo savršeno usklaðene zakonitosti koje su nam putokazi ka Njemu, ali da ne možemo spoznati ZAŠTO. Možemo dokuèiti da dva i dva èine èetiri, ali krajnji odgovor na pitanje ''zašto je tako a nije drugaèije'' – svodi se na odgovor: ''Zato što je Stvoritelj tih pravila tako htio''. On odreðuje pravila i izuzetke iz pravila, On vlada, a Njime se ne vlada, Njemu se pokorava, a On se ne pokorava, i èovjek upada u grešku kada razum, koji mu je dat da mu osvijetli putokaze ka Njemu, upotrijebi da postavlja pitanja o Njemu. A to je samo jedan od zakona u prirodi, koji se ne pitaju sami niti su sami sebe stvorili, veæ neprestano ukazuju na Stvoritelja koji ih je stvorio i njima naš svijet uredio. Ako mi ne možemo da spoznamo samo jedno ZAŠTO, što je opet dio Njegove volje i mudrosti, a i volja i mudrost su samo neka od Njegovih savršenih svojstava, pa kako da dokuèimo Njega samog, kako da dokuèimo Njegov odnos prema Sebi i kakvoæu Njegovih svojstava? Doista je èovjek najspremniji da raspravlja o onome o èemu znanja nema, i doista je èovjek ohol kada želi dokuèiti ono èiju nedokuèivost i sam razum prihvata. I upravo TU nastaju kontradiktorna pitanja.
Doista sve što je Stvoritelj stvorio ima svoju ulogu, pa tako i razum, prohtjevi, strasti, emocije. Stvoritelj je postavio jedan od zakona, koji mnogi zaboravljaju, a to je da – kada se bilo šta od toga stvorenog upotrijebi za ono za što nije namijenjeno – dolazi do poremeæaja i nesklada. Tako je i razum dat èovjeku da mu bude svjetlo kojim æe vidjeti putokaze ka Stvoritelju u ovom našem životnom putu, i kada se upotrijebi za razmišljanje o samom Njegovom uzvišenom Biæu, koje je, kako i sam razum prihvata, nedokuèivo razumu, automatski razum upada u kontradiktornost sa samim sobom, jer je ušao na polje gdje ne vladaju zakoni po kojima je on stvoren da djeluje, da razmišlja. Isto tako i radoznalost, koja je èovjeku data sa razlogom i za odreðenu svrhu, ako se upotrijebi za ono za što je i data, u prave svrhe, èovjek æe imati koristi, ali ako se upotrijebi za one svrhe za koje nije data, èovjek od toga neæe imati nikakve koristi i sam æe sebe zbuniti. Posljedica tog zakona jeste upravo ovo što smo naveli, da dok se god ono što nam je dato upotrebljava u svrhe za koje nam je i dato da ga upotrijebimo, èovjek ima neku korist od toga, i što je bliže pravoj svrsi, korist je veæa, dok ako se upotrijebi za ono za što nije namijenjeno, iz toga neæe proizaæi nikakva korist, a ni dobit, osim zbunjenosti i kazne. Doista je žalosno što ljudi sami sebe u propast bacaju.
A treba biti mudar pa staviti svaku stvar na njeno mjesto i sve što nam je dato upotrijebiti upravo za ono za što nam je dato. U tome nam pomaže i Stvoritelj lièno, Svojim uputama koje je dao u Svojoj Objavi, od kojih je zadnji Kur’an èasni.
Takoðer jedna od zamki, koja je posljedica korištenja razuma za ono za što nije namijenjen, jeste padanje u zamke razmišljanja o kakvoæi Njegovih savršenih svojstava, zaboravljajuæi da su Njegova svojstva onakva kakva samo Njemu dolikuju i da su apsolutno savršena i van ljudskog poimanja. I onda, samim tim što razmišljaju o onome što se ne pokorava pravilima razmišljanja, padaju sami sa sobom u kontradiktornosti. Tako neki zanegiraju Njegova svojstva, dok ih drugi poistovijete sa stvorenjima. Pa kad u našem svijetu mi ne možemo objektivno sagledati šta je dobro, a šta loše, i ako je u našem, stvorenom svijetu – lijepo ono što On kaže da je lijepo, a nije lijepo ono za što On kaže da nije – kako tek onda da možemo dokuèiti ono je vezano za Njega lièno? Najviše što razum može spoznati jeste manifestacija Njegovog djelovanja i Njegovih savršenih svojstava na naš stvoreni svijet, a što i jeste uloga razuma, i što æe nam poveæati ljubav prema Savršenom Voljenom. Treba imati na umu da nije isto ono što je suprotno razumu i ono što je nedokuèivo razumu, da nerazumno nije isto što i neshvatljivo. Samim tim što je razum priznao vrhovni autoritet Savršenom Stvoritelju, otklonio je moguænost od nerazumnosti Njegovih odredbi i volje. Tako je, samim tim prihvatanjem Njega za vrhovnog autoriteta, a najbolji je vodiè Onaj koji je savršen, otklonio moguænost nelogiènosti u Njegovoj vjeri, islamu, i samim tim mu je sve što od Njega doðe sasvim logièno, jer je krajnji odgovor na pitanje o Njegovim odredbama – zato što On, Savršeno Mudri, tako hoæe. To važi kako za vjerske odredbe, tako i za kosmièke.
Univerzalni razlog
Nerijetko možemo naiæi na ljude koji pitaju: "Zašto je Allah propisao abdest na takav naèin", ili "Zašto podne-namaz ima èetiri rekata", ili "Zašto je Allah propisao ovo, zašto je Allah propisao ono, šta je mudrost toga i toga" i tome slièno, na što mnogi ljudi ostanu bez rijeèi jer ne znaju šta odgovoriti.
Allah je stvorio duše i uèinio da one imaju potrebe, kao što je propisao i hranu koja zadovoljava te potrebe. Te potrebe se dijele na tri vrste:
Osnovne – nužne potrebe, obavezne potrebe i upotpunjujuæe potrebe.
Osnovne potrebe su one bez kojih duša nema života niti spasa uopæe osim uz osnovnu hranu koja æe te potrebe zadovoljiti, i u to ulaze osnove vjere.
Obavezne potrebe su one bez kojih duša ne može biti zdrava, veæ je bolesna, i njih æe zadovoljiti obavezna hrana, u šta ulaze vjerski farzovi.
Usavršavajuæe potrebe su one bez èijeg zadovoljavanja duša ne može postiæi svoje savršenstvo, i one se mogu zadovoljiti usavršavajuæom hranom, u šta spadaju vjerski mustehabi.
Pošto je Allah Taj koji je stvorio duše i odredio da imaju potrebe, On je Taj koji zna koja to hrana odgovara i zadovoljava te potrebe. Tako je, shodno Svom savršenom znanju, i propisao tu hranu olièenu u osnovama, obavezama i mustehabima vjere, koja zadovoljava osnovne, obavezne i usavršavajuæe potrebe duše. Tako, naprimjer, Allah zna da se obavezna potreba duše èovjeka u podnevsko vrijeme zadovoljava obavljanjem namaza od èetiri rekata u to vrijeme i koji se naziva podne-namaz na naèin na koji je propisan i u vrijeme u koje je propisan, i zbog toga je propisao taj namaz u takvom vidu i u tom vremenu, uèinivši da on bude odgovarajuæa hrana za tu konkretnu èovjekovu duhovnu potrebu, te niko od stvorenja ne može zamijeniti ovu hranu drugom, zato što je Allah Taj koji je stvorio duše i njihove potrebe i shodno tome propisao hranu koja æe te potrebe zadovoljiti, a sve to spada u stvari gajba – ljudskom umu nedokuèivog.
Dakle, nije èovjek taj koji može spoznati potrebe svoje duše i odrediti konkretnu hranu koja æe ih zadovoljiti, osim uopæenih pitanja poput ''zašto sam stvoren'', ''odakle sam došao'', ''kuda idem'', i tome slièno, pogodivši ponekad nešto od odgovora na neka od ovih pitanja, a bivajuæi u zabludi u veæini stvari. S obzirom na to da je Allah jedini koji je stvorio ljudsku dušu, i naèinio joj potrebe, jedino On zna koja hrana toj duši odgovara, i zato padaju u vodu tvrdnje racionalista i drugih koji pokušavaju sebi naæi nešto mimo Allahovog šerijata što æe zadovoljiti potrebe njihovih duša, pa propisuju razne vrste meditacija i obreda koje Allah nije propisao.
Ovo je univerzalni odgovor onome ko pita o mudrosti i razlogu propisivanja Allahovih zakona, s tim da svaki detalj svakog ibadeta iza sebe krije bezbroj mudrosti i koristi, od kojih su neke ljudi dokuèili, a neke nisu, i ovo je otvoreno polje za svakog uèenjaka.
Zasto je vecina ljudi koji razmisljaju o kockastim krugovima i koji ih pokusavaju nacrtati u Ludnici a Oni ljudi koji uz to spomenu Boga sebe nazivaju Ucenjacima.Razmislite malo .Kad bih ja sada ovdje na forumu rekao da sam osjetio da Alah mene hoce da postavi za novog poslanika svi bi ste mislili Djemka prolupo garant.Ali kad u knjizi iz bronzanog doba procitate o nekom usamljenom cobanu kojeg je isti proglasio za poslanika slijepo mu vjerujete .Lijepa pameti ni posto nisi skupa.
|
|
| 12-29-2011 19:19 |
|
dzemo
bice nesto od mene
Poruka: 328
Location: USA
|
|
| RE: Odgovor na ''neodgovoriva'' pitanja |
|
Odgovor na ''neodgovoriva'' pitanja
Priredio: Ersan Grahovac
Neki ljudi postavljaju sljedeæa pitanja: Da li Bog može da stvori kamen koji ne može da podigne? Da li Bog može da spava? Da se ženi? Da stvori Sebi sliènog? Na ova pitanja može se dati odgovor sa nekoliko aspekata. Svijet je uokviren vremenskim i prostornim granicama. Allah je iznad vremena i prostora. On ne zaprema nikakvo tijelo, nije uoblièen nikakvim opsegom, niti je otjelovljen kakvom formom ili oblikom. S obzirom na to da je iznad vremena, On nema ni doba starosti, nema poèetka ni završetka, nema prošlosti, sadašnjosti, buduænosti. Ljudski razum je manjkav, ogranièen i samim tim nesavršen.
Ljudski razum može da razmišlja samo u okviru prostora i vremena, i èim se zanemari ta èinjenica, mnogi upadaju u kontradiktornosti sa svojim razumom. Zašto? Zato što pokušavaju razmišljati i razumom dokuèiti ono što je izvan prostora i vremena. Mnogi postavljaju kontradiktorna pitanja u vezi Allaha, a zaboravljaju da im sam razum kaže da Njega razum dokuèiti ne može. Sam razum ukazuje nam da Apsolutnog ne dokuèuje relativni, da Stvoritelja ne dokuèuje stvoreni, da Neogranièenog ne dokuèuje ogranièeni, da Savršenog ne dokuèuje manjkavi. Razum je sposoban da shvati ono što je u okviru prostora i vremena i što se pokorava zakonima po kojima razum djeluje i razmišlja, a koja je postavio sam Stvoritelj, i èim èovjek pokuša dokuèiti nešto što se tim zakonima ne pokorava ili što je van okvira prostora i vremena, pada u kontradikcije i zbunjenost.
To možemo reæi i o stvarima koje su za nas nevidljivi svijet, poput svijeta koji nas èeka poslije smrti, Dženneta i Džehennema, jer tamo ne vladaju pravila koja vladaju u našem svijetu, pa o tome razum ne može suvislo razmišljati, a kako je tek onda kada je u pitanju Stvoritelj, Apsolutno Savršeni i Velièanstveni koji je stvorio i prostor i vrijeme i pravila po kojima naš razum djeluje, i koji je samim tim daleko iznad toga da se pokorava tim pravilima, koja su Njegova stvorenja, kao što je stvorio i sam naš razum.
Što se tièe aspekata odgovora na postavljena pitanja, navodimo sljedeæe:
Prvo: Pitanje o moguænosti nemoguæeg je neispravno samo po sebi, jer je kontadiktorno samo sebi. Pitanje ''da li je moguæe ono što je nemoguæe'' samo sebe poništava, jer je njegov jedan dio kontradiktoran drugom, i ono spada u retorièke varke. U to spadaju pitanja ''Da li je postoji èetverougli trougao ili okrugla kocka?''
U to takoðer spada i pitanje o tome da li Bog može da uradi nešto što Njemu ne dolikuje. To predstavlja manjkavost zato što je apsolutno savršenstvo i nepostojanje mahana jedno od nužnih osobina Uzvišenog i Savršenog Allaha isto kao što je nužna osobina trougla da ima tri ugla, èetverougla da ima èetiri ugla, a kruga da nema uglova.
Zato sva ova pitanja mogu da se svedu na jedno pitanje, a to je: Da li Savršeni može da bude nesavršen? To pitanje automatski samo sebe pobija, isto kao pitanja u vezi trougla i kruga. Savršeni je savršen zato što nema mahana i nesavršenstava, isto kao što je trougao trougao zato što ima tri ugla, a kvadrat kvadrat zato što ima èetiri ugla.
U islamskoj akidi postoji pravilo vezano za ovo, a to je - ''Pitanje o moguænosti nemoguæeg je neispravno''.
Drugi aspekat sa kojeg se može odgovoriti na ovo pitanje: Negiranje moguænosti Boga da uradi ove stvari zapravo predstavlja potvrdu Njegovog savršenstva i uzvišenosti nad svakom mahanom i apsolutno ne predstavlja manjkavost moæi. Naprotiv, Bog ne može da ne može. Ako neko pita: ''Ako ne može da ne može, kako onda NE MOŽE da ne može'', mi mu kažemo da je negacija negacije – potvrda, a nemoguænost nemoguænosti – svemoguænost.
Ovdje se ne negira niti krnji moæ Svemoænog, veæ naprotiv, ovim se potvrðuje Njegova svemoæ. Ovdje se ne radi o stvarnom negiranju stvarne moæi, veæ o negiranju onoga što u jezièkom znaèenju može biti shvaæeno kao moæ, a u stvarnosti nije moæ nego nemoæ.
A treæi aspekt sa kojeg možemo odgovoriti na ovo pitanje jeste: Moguænost mahane je mahana, a negiranje mahane je savršenstvo i pohvala. Zato je negiranje moguænosti mahane ustvari potvrda savršenstva i pohvala Allahu Uzvišenom.
Èetvrto: Ako i uzmemo moguænost mahane u jednom od jezièkih znaèenja neèije svemoguænosti, onda æemo svemoguænost podijeliti na dva dijela:
1. svemoguænost koja je mahana,
2. svemoguænost koja je savršenstvo.
Svemoguænost u smislu da Allah može da èini ono što Mu ne dolikuje je mahana, i to nije stvarna svemoæ veæ retorièka igra, te ju je obaveza negirati, a svemoguænost koju mi Allahu potvrðujemo jeste svemoguænost i svemoæ koja je vrlina i savršenstvo. Mi Allahu potvrðujemo svemoæ koja je vrlina i nju je svako obavezan potvrditi, i na nju se misli kada se kaže Svemoguæi i Svemoæni, a negiramo svemoguænost koja je mahana, i ona se uopæe ne ubraja u definiciju svemoguænosti. Kada kažemo da Allah sve može, to je na relaciji Stvoritelj – stvoreno, dok u Njegov odnos prema Samom Sebi mi ne možemo zalaziti, jer naš razum je ogranièen na pravila koja važe za ovaj svijet i zakone na njemu. Dakle, kada mi kažemo da Allah sve može, mislimo na to da Allah iz nepostojanja uvodi u postojanje stvorenja, potpuno ih posjeduje, sa njima može da radi šta hoæe, i da ih vrati u nepostojanje onako kako ih je stvorio prvi put. I u tome je savršenstvo Gospodara nebesa i Zemlje.
Ako neko upita za detaljno objašnjenje o tome zašto ne možemo da razmišljamo o Allahovom odnosu prema Njemu samom, kažemo: Sam razum, svojim znanjem i shvatanjem, ne može da obuhvati ni djeliæ ovog univerzuma, pa kako onda da obuhvati Onoga koji je stvorio ovaj univerzum i više od toga? I sam razum kaže da je sasvim razumno da mi ne možemo dokuèiti Onoga koji je nedokuèiv i da o Njemu možemo saznati samo na osnovu onoga što nam On kaže o Sebi, bez da ulazimo u kakvoæu Njegovih svojstava. Takoðer, razum ukazuje na to da je jedna od odlika Njegovog apsolutnog savršenstva – njegova nedokuèivost ogranièenom i nesavršenom razumu. I sam razum nam kaže da može spoznati samo dio Njegovog djelovanja na svijet koji je stvoren oko nas, a svakako za ono što ne možemo dokuèiti neæemo biti ni pitani.
Zato smo rekli da su izvori ljudske percepcije i spoznaje dovoljno savršeni da bi bili dobri vodièi èovjeku ka Uputi i uz Uputu koju je Stvoritelj objavio svojim poslanicima i vjerovjesnicima, izvor naše percepcije, ali i da su ti izvori naše percepcije i spoznaje dovoljno manjkavi da bi sami bili Uputa. I veæ smo objasnili da sam razum govori kako je Allah Taj koji je vrhovni autoritet i sudac i samom razumu, koji je jedno Njegovo nemoæno stvorenje, koji ustvari ne može ni da postoji, a da ga On u postojanju ne održava. Pa kako da Ga obuhvati? Sam razum nam kaže da mi možemo dokuèiti Božije zakone u prirodi koja nas okružuje, a koja je samo jedan dio Njegovog stvaranja, tako što uoèavamo savršeno usklaðene zakonitosti koje su nam putokazi ka Njemu, ali da ne možemo spoznati ZAŠTO. Možemo dokuèiti da dva i dva èine èetiri, ali krajnji odgovor na pitanje ''zašto je tako a nije drugaèije'' – svodi se na odgovor: ''Zato što je Stvoritelj tih pravila tako htio''. On odreðuje pravila i izuzetke iz pravila, On vlada, a Njime se ne vlada, Njemu se pokorava, a On se ne pokorava, i èovjek upada u grešku kada razum, koji mu je dat da mu osvijetli putokaze ka Njemu, upotrijebi da postavlja pitanja o Njemu. A to je samo jedan od zakona u prirodi, koji se ne pitaju sami niti su sami sebe stvorili, veæ neprestano ukazuju na Stvoritelja koji ih je stvorio i njima naš svijet uredio. Ako mi ne možemo da spoznamo samo jedno ZAŠTO, što je opet dio Njegove volje i mudrosti, a i volja i mudrost su samo neka od Njegovih savršenih svojstava, pa kako da dokuèimo Njega samog, kako da dokuèimo Njegov odnos prema Sebi i kakvoæu Njegovih svojstava? Doista je èovjek najspremniji da raspravlja o onome o èemu znanja nema, i doista je èovjek ohol kada želi dokuèiti ono èiju nedokuèivost i sam razum prihvata. I upravo TU nastaju kontradiktorna pitanja.
Doista sve što je Stvoritelj stvorio ima svoju ulogu, pa tako i razum, prohtjevi, strasti, emocije. Stvoritelj je postavio jedan od zakona, koji mnogi zaboravljaju, a to je da – kada se bilo šta od toga stvorenog upotrijebi za ono za što nije namijenjeno – dolazi do poremeæaja i nesklada. Tako je i razum dat èovjeku da mu bude svjetlo kojim æe vidjeti putokaze ka Stvoritelju u ovom našem životnom putu, i kada se upotrijebi za razmišljanje o samom Njegovom uzvišenom Biæu, koje je, kako i sam razum prihvata, nedokuèivo razumu, automatski razum upada u kontradiktornost sa samim sobom, jer je ušao na polje gdje ne vladaju zakoni po kojima je on stvoren da djeluje, da razmišlja. Isto tako i radoznalost, koja je èovjeku data sa razlogom i za odreðenu svrhu, ako se upotrijebi za ono za što je i data, u prave svrhe, èovjek æe imati koristi, ali ako se upotrijebi za one svrhe za koje nije data, èovjek od toga neæe imati nikakve koristi i sam æe sebe zbuniti. Posljedica tog zakona jeste upravo ovo što smo naveli, da dok se god ono što nam je dato upotrebljava u svrhe za koje nam je i dato da ga upotrijebimo, èovjek ima neku korist od toga, i što je bliže pravoj svrsi, korist je veæa, dok ako se upotrijebi za ono za što nije namijenjeno, iz toga neæe proizaæi nikakva korist, a ni dobit, osim zbunjenosti i kazne. Doista je žalosno što ljudi sami sebe u propast bacaju.
A treba biti mudar pa staviti svaku stvar na njeno mjesto i sve što nam je dato upotrijebiti upravo za ono za što nam je dato. U tome nam pomaže i Stvoritelj lièno, Svojim uputama koje je dao u Svojoj Objavi, od kojih je zadnji Kur’an èasni.
Takoðer jedna od zamki, koja je posljedica korištenja razuma za ono za što nije namijenjen, jeste padanje u zamke razmišljanja o kakvoæi Njegovih savršenih svojstava, zaboravljajuæi da su Njegova svojstva onakva kakva samo Njemu dolikuju i da su apsolutno savršena i van ljudskog poimanja. I onda, samim tim što razmišljaju o onome što se ne pokorava pravilima razmišljanja, padaju sami sa sobom u kontradiktornosti. Tako neki zanegiraju Njegova svojstva, dok ih drugi poistovijete sa stvorenjima. Pa kad u našem svijetu mi ne možemo objektivno sagledati šta je dobro, a šta loše, i ako je u našem, stvorenom svijetu – lijepo ono što On kaže da je lijepo, a nije lijepo ono za što On kaže da nije – kako tek onda da možemo dokuèiti ono je vezano za Njega lièno? Najviše što razum može spoznati jeste manifestacija Njegovog djelovanja i Njegovih savršenih svojstava na naš stvoreni svijet, a što i jeste uloga razuma, i što æe nam poveæati ljubav prema Savršenom Voljenom. Treba imati na umu da nije isto ono što je suprotno razumu i ono što je nedokuèivo razumu, da nerazumno nije isto što i neshvatljivo. Samim tim što je razum priznao vrhovni autoritet Savršenom Stvoritelju, otklonio je moguænost od nerazumnosti Njegovih odredbi i volje. Tako je, samim tim prihvatanjem Njega za vrhovnog autoriteta, a najbolji je vodiè Onaj koji je savršen, otklonio moguænost nelogiènosti u Njegovoj vjeri, islamu, i samim tim mu je sve što od Njega doðe sasvim logièno, jer je krajnji odgovor na pitanje o Njegovim odredbama – zato što On, Savršeno Mudri, tako hoæe. To važi kako za vjerske odredbe, tako i za kosmièke.
Univerzalni razlog
Nerijetko možemo naiæi na ljude koji pitaju: "Zašto je Allah propisao abdest na takav naèin", ili "Zašto podne-namaz ima èetiri rekata", ili "Zašto je Allah propisao ovo, zašto je Allah propisao ono, šta je mudrost toga i toga" i tome slièno, na što mnogi ljudi ostanu bez rijeèi jer ne znaju šta odgovoriti.
Allah je stvorio duše i uèinio da one imaju potrebe, kao što je propisao i hranu koja zadovoljava te potrebe. Te potrebe se dijele na tri vrste:
Osnovne – nužne potrebe, obavezne potrebe i upotpunjujuæe potrebe.
Osnovne potrebe su one bez kojih duša nema života niti spasa uopæe osim uz osnovnu hranu koja æe te potrebe zadovoljiti, i u to ulaze osnove vjere.
Obavezne potrebe su one bez kojih duša ne može biti zdrava, veæ je bolesna, i njih æe zadovoljiti obavezna hrana, u šta ulaze vjerski farzovi.
Usavršavajuæe potrebe su one bez èijeg zadovoljavanja duša ne može postiæi svoje savršenstvo, i one se mogu zadovoljiti usavršavajuæom hranom, u šta spadaju vjerski mustehabi.
Pošto je Allah Taj koji je stvorio duše i odredio da imaju potrebe, On je Taj koji zna koja to hrana odgovara i zadovoljava te potrebe. Tako je, shodno Svom savršenom znanju, i propisao tu hranu olièenu u osnovama, obavezama i mustehabima vjere, koja zadovoljava osnovne, obavezne i usavršavajuæe potrebe duše. Tako, naprimjer, Allah zna da se obavezna potreba duše èovjeka u podnevsko vrijeme zadovoljava obavljanjem namaza od èetiri rekata u to vrijeme i koji se naziva podne-namaz na naèin na koji je propisan i u vrijeme u koje je propisan, i zbog toga je propisao taj namaz u takvom vidu i u tom vremenu, uèinivši da on bude odgovarajuæa hrana za tu konkretnu èovjekovu duhovnu potrebu, te niko od stvorenja ne može zamijeniti ovu hranu drugom, zato što je Allah Taj koji je stvorio duše i njihove potrebe i shodno tome propisao hranu koja æe te potrebe zadovoljiti, a sve to spada u stvari gajba – ljudskom umu nedokuèivog.
Dakle, nije èovjek taj koji može spoznati potrebe svoje duše i odrediti konkretnu hranu koja æe ih zadovoljiti, osim uopæenih pitanja poput ''zašto sam stvoren'', ''odakle sam došao'', ''kuda idem'', i tome slièno, pogodivši ponekad nešto od odgovora na neka od ovih pitanja, a bivajuæi u zabludi u veæini stvari. S obzirom na to da je Allah jedini koji je stvorio ljudsku dušu, i naèinio joj potrebe, jedino On zna koja hrana toj duši odgovara, i zato padaju u vodu tvrdnje racionalista i drugih koji pokušavaju sebi naæi nešto mimo Allahovog šerijata što æe zadovoljiti potrebe njihovih duša, pa propisuju razne vrste meditacija i obreda koje Allah nije propisao.
Ovo je univerzalni odgovor onome ko pita o mudrosti i razlogu propisivanja Allahovih zakona, s tim da svaki detalj svakog ibadeta iza sebe krije bezbroj mudrosti i koristi, od kojih su neke ljudi dokuèili, a neke nisu, i ovo je otvoreno polje za svakog uèenjaka.
|
|
| 12-29-2011 19:20 |
|
|
|
|
|
