Najljepši su nam trenuci u životu kada nam se prizna da smo nešto napravili, ostvarili, uèinili, da smo dugo radili, nešto izgraðivali, brinuli se za ovo ili ono, ili naprosto puno vremena se posvetili neèemu što netko priznaje. Priznanje je veæe i nama prihvatljivije ako je javno izreèeno, pred svima onima koji su znali da se za nešto zalažemo, a nisu marili za to, ili se nisu osobno zalagali kao mi, da se ostvare ciljevi.
Tada obièno likujemo nad svima koji su, kao mi, imali šanse da budu pohvaljeni, a nisu jer smo mi bili ti koji su veæi dio posla napravili od svih, ili uèinili nešto što drugi nisu uèinili. Obuzme nas nekakva unutrašnja toplina pa nam se zažare uši i lice, a oèi zasvjetlucaju kao farovi automobila. I tada smo sretni i veseli, ponosni na sebe i svoje djelo. Osjeæamo se iznad svih, nekako moæniji, vredniji.
Takvo nas osjeæanje drži jedno vrijeme, a onda se postepeno vraæamo u normalu, prizemljujemo se na nivo gdje smo bili i sve nekako ide dalje kao što je i prije išlo.
Ali zbog toga i takvoga osjeæaja dobijamo i poticaj da idemo dalje, da se prihvaæamo drugih stvari, da ustrajemo u njima i da nam se opet javno prizna da smo napravili nešto zbog èega nas se valja pohvaliti , uruèiti nam priznanje, istaæi nas iznad svih drugih.
Ponekada za to dobijemo nagradu i ponosni sm o na nju, èesto je znamo pomenuti, pa i vrijeme raèunati na vrijeme prije i vrijeme nakon te i te nagrade.
Tako nešto se i meni dogodilo. Na Varaždinskome Špancir festu, bijah pozvan od strane tamnošnjega notara. Èovjek negdje naèuo da sam se posebno istakao u nekim oblastima, da sam osoba koja je sve oprobala, osoba kojoj je sve poznato, ali i osoba koja uporno ide dalje tim putem, za koji se mora dati javno priznanje i èak titula za to.
Odazvao sam se pozivu. Pristupio na Notarov štand, strpljivo saslušao njegove provjere da li sam taj i taj, da li zadovoljavam sve što je potrebno, da li su mi krvave oèi, imam li podoènjake, da li mi oèi svijetle kao rezerva na automobilu, da li mi je držanje tjela pravilno, ruke drhte . . .
I nakon svih tih provjera, struèno oko notara procjenilo je da sam zaista osoba koja sve zadovoljava. Nakon provjere, javno obznani da se promoviram sa danom 02.09.gospodnje 2012, godine u zvanje DOKTOR PIVA kojemu to zvanje dodjeluje AKADEMIJA ZA ŽLEPOSLOVLJE.
Nakon sveèanoga govora biva mi uruèena diploma
Poèašæen ukazanom mi èašæu, kao i odavanjem priznanja, odnosno doktorata, morao sam se isprsiti u stilu diplome i odgovornosti koje ona sa sobom povlaèi. Nije to samo tako postati Doktor. Za to se treba pomuèiti. Tko ne vjeruje neka pita bilo kojega doktora koliko je morao truda uložiti da bi doktorirao, koliko neprospavanih noæi ostaviti iza sebe, koliko crvenila u oèima imati, koliko jutara na nogama doèekati . . .
U stilu doktorske titule, a vodeæi brigu oko ovih kriznih vremena, (gdje se gleda na svaki novèiæ), pozvah društvo da ih obilato poèastim.
Pri tome sam se "isprsio" i svima rekao da si toèe koliko tko može, U stilu novac nije važan, samo vi dajte, neka se zna da sam od danas pravi Doktor, kojega æete ubuduæe i tako oslovljavati, tražiti struèno mišljenje , dozvoljavati da povedem važne znanstvene diskusije po pitanju teme doktorata. Novac kao nije važan, samo vi toèite.
Vjerovali ili ne, ali se i toèilo. Opet je ostala neprospavana noæ iza mene, opet su se oèi zacrvenjele, opet je jutro doèekano na nogama.
Pa sada razmislite, da li vam vrijedi sav trud koji ulažete da bi postali Doktor. Postali Netko i nešta.
 
___________________________________________________________________
|
