|
  |
chaba 
moforaja
Poruka: 2558
Location: EU
 |
|
| 824 godine od Povelje Kulina bana |
|
Najstariji pronaðeni i oèuvani bosanski državni dokument Povelja bosanskog bana Kulina danas puni 824 godine.
Povelja Kulina bana napisana je na današnji dan 1189. godine i pokazuje da je Bosna veæ u 12. stoljeæu imala ureðenu državu i instituciju suverenog vladara.
To je najstariji državni dokument kod svih južnoslavenskih naroda i država.
Bosanski vladar Kulin ban napisao je Povelju dubrovaèkom knezu kojom su u to vrijeme regulisani trgovaèki odnosi Bosne i Dubrovnika. Kulin ban je ovim dokumentom dao Dubrovèanima slobodu kretanja na teritoriju Bosne i time ih oslobodio plaæanja carine.
To je prvi poznati dokument koji je jedan bosanski vladar uputio drugom vladaru, u ovom sluèaju knezu, druge države.
Pisana na starobosanskom narodnom jeziku i bosanskim pismom bosanèicom, prvi je poznati diplomatski dokument pisan na domaæem jeziku, a kao takav zaslužuje posebnu pažnju.
Povelja Kulina bana oèuvana je u tri primjerka u Dubrovniku. Dva primjerka se tamo nalaze i danas, a treæi primjerak, ukraden u 19. vijeku danas se nalazi u posjedu Ruske akademije nauka i umjetnosti u Sankt Petersburgu u Rusiji.
Rusi, po rijeèima profesora Envera Haliloviæa, Rusi taj dokument smatraju jednim od slavenskih dokumenata, drugi po važnosti za historiju slavenstva
Prijevod povelje:
U ime oca i sina i svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obeæavam Tebi kneže Krvašu i svim graðanima Dubrovèanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ.
Svi Dubrovèani koji hode kuda ja vladam, trgujuæi, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoæe, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neæe im biti od mojih èasnika sile, i dokle u mene budu, davat æu im pomoæ kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli.
Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanðelje.
Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od roðenja Kristova tisuæu i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.
|
|
 08-29-2013 07:58 |
   |
|
|
Jezik i pismo nisu isti pojmovi, i ne moraju imati jednoznaènost.
Znaèi, jednim pismom može se koristiti više razlièitih jezika. Primjer latiniènog pisma.
Bosanèica jeste autentièno i posebno pismo nastalo u Bosni i okolnim krajevima.
Malo interneta:
Do sada najuravnoteženiji prikaz bosanèice je dao paleograf Vladimir Mošin, koji razlikuje tri centra zraèenja u nastanku bosanèice, ili zapadne æirilice:
humsko-dukljanski prostor
podruèje Dubrovnika
podruèje srednje Dalmacije
Davani su joj razlièiti nazivi: bosanèica, bosanska æirilica, bosanica, bukvica i sve èešæe- zapadna æirilica.
U nauènoj literaturi se, pored ostalog kaže: Šireæi se od 10. vijeka sa istoka, iz Bugarske, val æirilice zahvatio je i dio bosanskog podruèja, gdje se razvio u poseban oblik i posebnu varijantu æirilice sa primjesama glagoljice i latinice. To pismo ima svoj osobiti duktus, odbacuje stsl. slova, a uvodi nove znakove za svoj jezik, te se oblikom i pravopisom razlikuje od bugarske i srpske æirilice.
Bosanèicom su pisani: nadgrobni i ktitorski epigrafi u Travuniji i srednjoj Bosni, Miroslavljevo jevanðelje (12. st.); razni crkveni i svjetovni rukopisi sa brojnim elementima èistog i živog narodnog govora; nekanonski tekstovi (apokrifi, molitve); zapisi, netpisi, povelje, pisma - kao znaèajno blago diplomatske bosanske pismenosti sa izrazitim njegovanjem narodnog jezika; razna jevanðelja, djela apostolska, poslanice, apokalipse i apokrifi (kao prijepisi bosanskih glagoljskih tekstova) evanðelje Manojla Grka (Mostarsko evanðelje), evanðelje Divoša Tihoradiæa, Èetveroevanðelje iz Dovolje,Giljferdingov apostol, Sreækoviæevo evanðelje, Ljubljansko bosansko evanðelje (Kopitarevo), Nikoljsko evanðelje
Na bosanèici su pisani i Povaljski prag na ostrvu Braèu 1184., listina omiškoga kneza Ðure Kaèiæa Dubrovniku 1278 i Povaljska listina iz 1250, te Poljièki statut iz 1440. god. i mnogo drugih tekstova, po èemu je ovo pismo i jedno od tri pisma u Hrvatskoj). Brojni su natpisi na steæcima, a poznat je i prijepis Ljetopisa popa Dukljanina. Od 16. do 18. st. bosanski franjevci su bosanèicom štampali oko 40 knjiga. Osim u Bosni, njome se pisalo i u Dubrovniku, Makedoniji, Krajini, na ostrvima i u pojedinim sjevernim krajevima Hrvatske. Zadržala se kod bosanskih franjevaca do polovine 19. st. i dr.
Zašto ovo govorim.
Povezivati jedno univerzalno pismo rasprostranjeno na velikom podruèju (èak do Braèa) s etnièkim sastavom stanovništva tog podruèja nije moguæe.
Ime Bosanèica vezano je za zemljopisni pojam, tj. za srednjovjekovnu Bosnu gdje je pismo nastalo, a ne za ondašnje Bošnjane.
U suprotnom pismo bi se zvalo bošnjaèica a ne bosanèica.
___________________________________________________________________
|
|
| 09-01-2013 19:58 |
 |
chaba
moforaja
Poruka: 2558
Location: EU
pokretac teme 
|
|
Tajna bosanskog jezika
Piše: Boris Dežuloviæ
Zvao me nekidan u dva iza ponoæi Šahin. Obièno me u tu uru zove Kožo, ali ima i Šaki taj obièaj, zovne u gluho doba noæi s Boraèkog jezera da isprièa neku novu.
Znaš li ti, kaže, Safu? Ne znam, rekoh, otkud bih znao?! Kako ne znaš, veli, svi znaju Safu. Safa je lokalno spadalo, zajebant koji ima obièaj zvati Radio-Konjic. Ima tamo naka kontakt-emisija subotom, ili nedjeljom?, nije važno, elem emisija je o narodnoj tradiciji i bogatstvu bosanskog jezika, obièajima, poslovicama, uzreèicama i tako tim stvarima.
Javljaju se onda voditeljici slušatelji sa starim izrekama, “od krmka se kurban ne pravi”, “hvala našem slušaocu Fuadu”, “mogul ja jednu: sjaši Kurta da uzjaši Murta”, “može, hvala Senada”, “nisu Kurta i Murta, u originalu je ta poslovica ‘Æorbeg sjaši, Mustajbeg uzjaši, dok doratu grive otpadoše’”, “hvala našem dragom profesoru”, i sve tako. Na kraju se tako javio i Safa, dobardan, dobardan, imam ja jednu staru, izvolte Safa, “lahko je”, veli, “tuðim kurcem gloginje mlatiti”. “Joooj, gospodine Safa, nemojte tako, ovo je porodièna emisija, nije lijepo takve rijeèi u eteru”, sva se ušèepušala voditeljica, jedva nekako privela program kraju.
Druge subote, il’ nedjelje, nije sad važno, ide opet ta emisija na Radio-Konjicu, “hvala našem slušaocu Zlatku”, “hvala Edisa”, kad eto ti ponovo Safe. Dobardan, dobardan, imam ja jednu. “Joooj, nemojte, gospodine Safa, ovo je porodièna emisija”, opet se ušèepušala voditeljica, “ne brinite”, na to æe Safa, “ova je o hodži”. “Jel’ o hodži?”, “jest, o hodži”, “onda u redu”, lahknulo voditeljici, a Safa æe spremno: “Uz kurac, niz kurac, osta hodža bez cipela.”
Kakve to s hodžom veze ima i sa èim, ne zna se, ne zna to ni Safa, ali u tome i jest bila njegova genijalna poanta. Niðe tu nikakve veze ni sa èim nema – najmanje, opet, ta stvar s hodžom veze ima s narodnom tradicijom i bosanskim jezikom – pa ipak nas, eto, uvjeravaju da ima. “Ja sam Bošnjak, vjera mi je islam, jezik mi je bosanski”, prigodni je slogan, poslovica, uzreèica, šta li – sam dragulj bosanske tradicije, jezika i tih stvari – kojim zdrave bošnjaèke nacionalne snage mobiliziraju bošnjaštvo na ustanak protiv dušmana što im na popisu stanovništva prijete novim genocidom.
“Uz kurac, niz kurac, jezik mi je bosanski”, jednako je tako mogao glasiti njihov slogan: isto bi znaèio, samo bi imao više smisla. Jer nitko, ni sam Milorad Dodik, ne negira tako uspješno bosanski jezik kao što to rade njegovi èuvari iz patriotske premijer-lige.
Jezik je, naime, zajebana stvar. Evo, recimo, bosanski. Postoji li bosanski jezik? Postoji, jasno, taman koliko svaki kojim govore ljudi što su se dogovorili da im se jezik nekako zove. Ako postoje hrvatski, srpski ili crnogorski, ne postoji baš nijedan razlog da ne postoji i bosanski. Jezikoslovci æe reæi svoje, akademik jedno, profesor lingvistike drugo, a policajac s èetiri razreda srednje škole unutrašnjih poslova bez greške æe po govoru prepoznati tko je u ukradenom automobilu iz Srbije, tko iz Hrvatske, a tko iz Bosne.
Hoæe li, meðutim, prepoznati tko je od njih Srbin, tko Hrvat, a tko Bošnjak? Onaj što ekeæe na teènom srpskom ispast æe sam beogradski muftija, onaj što ijekeæe na hrvatskom predsjednik Srpskog nacionalnog vijeæa iz Zagreba, a onaj što je zaboravio dokumente hrvatski èlan Predsjedništva BiH.
Stvar s jezikom nije jednostavna, jer da jest, onda bi španjolskim jezikom govorili samo Španjolci, Argentinci bi imali svoj, a žitelji argentinske metropole ne bi u cijeloj toj gužvi govorili na treæem, najbližem napolitanskom talijanskom.
Standardni je hrvatski jezik, recimo, ureðen po govoru hercegovaèkih Hrvata, isto kao oni govore i hercegovaèki Srbi, bosanski Srbi govore pak isto kao Bošnjaci, hrvatski se Srbi u ikavskoj hrvatskoj Lici prepoznaju po jekavici, a samo sto kilometara sjevernije Hrvati govore ekavski. Otac srpskog hegemonizma Vuk Karadžiæ svoje je pamflete o superiornom srpskom jeziku pisao na jekavici, a otac hrvatske domovine Ante Starèeviæ žuèno mu odgovarao na èistoj ekavici. Opæeopšti je nered i kaos na podruèju štokavskih jezika, svatko razumije svakoga, a nitko ne razumije ništa.
Nije ta stvar, rekoh, nimalo jednostavna, a još je nimalije jednostavna kad se u jezikoslovlje uplete vjera, koja s jezikom ima taman toliko veze koliko bilo s èim veze ima glasoviti Safin hodža.
“Ja sam Bošnjak, vjera mi je islam, a jezik bosanski.” Vrlo dobro. Govore li dakle hrvatskim jezikom samo Hrvati koji vjeruju u Boga, a srpskim samo Srbi koji vjeruju u Boga? Zanemarimo èak za ovu prigodu nevjerojatnu èinjenicu da postoje ljudi koji ne vjeruju ni u Boga ni u Boga, i teško lingvistièko pitanje – kojim jezikom govore štokavci-ateisti. Ako je, naime, Bošnjaku vjera islam, zašto mu jezik nije onaj kojim se moli i kojim razgovara s Allahom dž.š.?
Da je reèeni Milorad Dodik mjesec dana smišljao slogan za svoju tezu da bosanski jezik ne postoji, ne bi ga bolje domislio. Sve i da, poput bošnjaèke državotvorne inteligencije, prihvatimo hrvatskosrpsku blutt-und-boden teoriju države i nacije, da Bošnjaka dakle èine X i Y, vjera i jezik, da mu je pri tom vjera X islam, a jezik Y onaj kojim razgovara s hodžom, jednostavna matematika za drugi razred osnovne škole kaže da druga nepoznanica Y može biti samo bošnjaèki jezik, i nijedan drugi. Jednako glupo, ali barem dosljedno.
Ovakva, nedosljedna glupost proizlazi iz tragiènog balkanskog, napose bosanskog, nesporazuma izmeðu bluta i bodena, krvi i tla, u kojemu plemenitu lingvistièku ambiciju muslimanske patriotske lige jebe to što im se nacija zove po državi, umjesto država po naciji, kako je to u svakom narodnom preporodu vazda bio red i obièaj. Jednostavno, da jednostavnije ne može biti, istina je da ima Bošnjaka, i neka ih je, šuæur dragom Allahu, istina je i da ima i bosanskog jezika, jašta nego ga ima – on meni nema bosanskog! – istina je i to da Bošnjaci govore bosanskim jezikom, ali bosanskim bezbeli ne govore samo Bošnjaci, ili barem jednako onoliko koliko ni svi Bošnjaci nisu muslimani.
Svakako, inzistiranje na bosanskom jeziku kao jeziku kojim se govori u Bosni ima lijepog smisla, ali bosanski kao jezik kojim u cijeloj Bosni govore samo Bošnjaci islamske vjeroispovijesti baš nijednog. Naroèito kad se izvorni govornici takvog bosanskog deklariraju vjerom. U najkraæemu, kako sam shvatio, to bi znaèilo da je osnovna razlika izmeðu hrvatskog i bosanskog jezika u – arapskom.
Takva definicija bosanskog podrazumijeva da, recimo, Srbin pravoslavac Milorad Dodik, koji živi u Bosni, govori srpskim, èak i onda kad to srpskog – barem onoga, ili upravo onoga srpskog kakvog ga definiraju Bošnjaci iz bosanskog jezika – ni èulo ni vidjelo nije. Što ne samo da je neizravno priznanje državnosti manjeg entiteta – “Ja sam Srbin, vjera mi je pravoslavna, jezik srpski, a Republika isto” – veæ i izravno poništavanje bosanskog. Nije takav autogol zabio ni Saša Papac protiv Brazila. Dodik bi rekao, “hvala, nemam više pitanja.” A Safa na Radio-Konjicu dodao – “lahko je tuðim gloginjama po kurcu mlatiti”.
“Jooj, gospodine Safa”, ušèepušala bi se na to voditeljica, “vi opet o hodži!”
|
|
| 09-02-2013 08:16 |
|
prowler2
moforaja
Poruka: 5249
Location: usa
|
|
|
| 09-03-2013 06:39 |
|
Stari Grad
moforaja
Poruka: 10597
Location: iza zvijezde
|
|
Najbolje bi bilo da se državice dogovore oko zajednièkog naziva jezika koji je oèigledno jedan, isti.
Možemo ga nazvati "južnobalkanski",
zar æemo dopustiti da budemo kao afrièka plemena ,
oni na svakih 500 kilometara imaju neki plemenski jezik, s tom razlikom što se oni uopšte ne razumiju meðusobno ili vrlo malo...
Èuj zar æemo dopustiti da budemo ko afrièka plemena...
Èuvena izjava Patrice-a Lumumbe (prije nego što su ga Belgijski fašisti onako humano ustrijelili, a pardon, nisu fašisti nego poklonitelji belgijskog kralja koji su se našli uvrijeðeni izjavama Lumumbe, u njegovoj vlastitoj zemlji, a ne njihovoj (makar ne po mjestu roðenja i boji kože, koja im je i danas jako važna) ):
"Neæemo dozvoliti (-Kinshase) " tokom 1950-ih ....
----------------------------
___________________________________________________________________
ne zelim biti niciji advokat , ali mislim da se tvojim zlobama i proganjanjima ljudi treba stati na put...
on je nastavljao da svojim kvaziintelektualnim napadima izvrgava mene (moju licnost , a ne moj forumski lik!!! ) uzasnoj , SVAKODNEVNOJ , kampanji proganjanja i omalovazavanja...
...sad ce se on malo presabrat pa napisat jedno dvije stranice seciranja moje licnosti i djela...sa papagajskim ponavljanjem niza neistina...
.. dosta je vise i tebe i tvoje ...
|
|
| 09-03-2013 13:13 |
  |
|
|
|
|
sam ti majku"!.
