Uvijek sam poštivao spomenike i znamenja koja su obilježavala dogadaje iz minulih vremena. Sa zanimanjem sam èitao tekstove koji su bili uklesani na njima, raspitivao se o dogaðajima koje oni obilježavaju, stvarao si predodžbu kako je to tada izgledalo, kako su ljudi tada živjeli i pod kojima se okolnostima dogaðaj dogodio te zašto je ostavio toliki trag na ljude, kada dogadaj obilježiše spomenikom.
Jedan spomenik iz minulih vremena me posebno zainteresirao. Sluèaj je bio da sam ga uoèio devetoga dana svojega puta rijekom Savom od Zagreba prema Beogradu. Proplovio sam kroz Srijemsku Mitrovicu i na oko 5 i pol kilometara nizvodno tražio mjesto gdje da se zaklonim od podnevnog sunca. Razgledajuæi okolinu uoèio sam ga i pristao na obalu podno spomenika.
Obišao sam ga sa svih strana, proèitao sve natpise na njemu, ali dogaðaj koji je spomenik obilježavao ostao mi je mutno u sjeæanju. U blizini nisam nikoga susreo da se malo podsjetim na taj dogaðaj tako da mi nije drugo preostalo nego da si o njemu prikupim informacije po dolasku kuæi.
Tražio sam i našao podatke o zbivanjima tih dana. Ne bih išao u širinu dogaðaja, ali po onome što doznah ovdje je stradalo jako puno ljudi, vojnikan neèijih muževa, oèeva, a svi su djeca svojih majki.. Pominje se brojka 6.366 vojnika sa srpske i oko 2.000 vojnika sa Austro-ugarske strane. Sve skupa preko 8.300 ljudi ostaviše svoje živote na obali ili u vodama rijeke, na koju su mnogi po prvi puta u životu došli.
I sve to zbog politike. Zbog "viših interesa" onih kojima ljudski životi nisu ništa znaèili. Mrtva brojka na papiru. Neæu ulaziti u praviènost borbe jednih da sprijece pokoravanje i okupaciju od druge strane koja je došla da okupira i pokori prvu stranu. Želim nešta drugo reæi. Želim reci koliko su nevažni životi ljudi na ovim našim balkanskim prostorima. Toliko muke treba da se od djeteta stvori èovjek, ratnik, vojnik, a tako malo ga cijenimo. i njega i njegov život, pa i žrtvu koju je osobno dao položivši život za "bolju buduænost" koja baš i nije bila puno bolja za njegove koji rat preživješe.
I ono najgore u svemu tome je da je pokoljenjima unazad svaka generacija imala "svoj" rat. Uvijek ginusmo "za bolju buduænost", stradavasmo i uništismo ono što nam oèevi stvoriše, da bi mi to ponovo izgradili kako bi sljedeæi rat imao šta da uništi, pa da se opet gradi i tako redom. Pitam se dokle æe to tako iæi.
A samo malo nam treba. Malo meðusobne tolerancije i uvažavanja jednih od drugih. Malo poštovanja za tuði rad i život. Malo brige jednih prema drugima, a svi zajednièki brige prema okolini, prema zemlji zbog koje poginuše mnogi naši preci. Zemlji zbog koje se busamo šakama u prsa, a vidimo da više nije naša, da je kapital i "viši interes" u bescjenje preuzeo krv i kosti naših predaka utkanih u ono za što se busamo. A zemlja nam je tako lijepa, najljepša.
Ne zamjerite mi na strogosti pogleda na stvarnost. Ne zamjerite mi ako sam se približio preblizu politike. Nisam politièar, niti politiku volim, ali ima toliko zbivanja ovih dana vezanih za ove naše prostore koja su me jednostavno toliko iziritirala da sam se kroz ovaj tekst svima vama "izjadao" i vjerujem da æe mi sada biti lakše. Ako vam se ne sviða obrisati æu ga.
 
___________________________________________________________________
|
