Hotel Ruža i Zlatko Ugljen

naiðoh na fin tekst Mile Stojiæa, pa neka ga i na forumu...

Ruže majstora Ugljena
Piše: Mile Stojiæ


Zlatko Ugljen (Mostar, 1929) profesor, bosanski, slovenski i hrvatski akademik, neimar remek-djela naše moderne, tvorac arhitekture postojanosti, obilježio je epohu arhitektonske moderne na slavenskome jugu. Grad Mostar, u kome je Zlatko roðen i kome je darovao Hotel Ružu, jednu od najljepših svojih graðevina, izbrisao je tu umjetnièku zadužbinu s lica zemlje. Zaborav cvate u našim porušenim gradovima, a njegovi ružni divovski cvjetovi od betona, aluminija i stakla nièu i zbore o sveopæoj duhovnoj pustinji naših dana. Wozu Dichter in dürftiger Zeit (èemu pjesnici u oskudnom vremenu)?, pitamo se u nevjerici, kao što se nekoæ pitao Hölderlin u svojim mraènim, proroèanskim elegijama.

Ugledni je hrvatski kunsthistorièar dr. Radovan Ivanèeviæ, uoèi svoje smrti, a povodom "renoviranja" Ruže oèajnièki zavapio: "Ima li ikoga u Mostaru tko bi se usudio gradu oduzeti ili uništiti ovaj spomenik i hoæe li svi u Mostaru to hladnokrvno dopustiti?!", uz opasku kako ono što se dogaða s obnovom hotela Ruža predstavlja tragediju degradacije arhitektonskog djela, èija vrijednost nadilazi lokalne i regionalne okvire.

Ali, vandali nisu mnogo marili za apele mudraca. Esejist, profesor dr. Sadudin Musabegoviæ je, govoreæi o "obnovi" hotela Ruža, istaknuo kako je on "prvo vandalski razoren da bi se potom, opet vandalski, bez ikakvog zazora i skrupula obnavljao, ali kao nešto sasvim drugo, koje zarad profita… logikom osloboðene ekonomije srozava i ponižava umjetnièki i kulturni dignitet same arhitekture".
Prièa o Ruži zapravo prièa je o onim bogdanoviæevskim ukletim neimarima. U jednom sam poetskome zapisu rekao kako je Ugljenova nesreæa u tome što su arhitektonska remek-djela što ih je sagradio doživjela veæ za njegova života sudbinu heraklitovskih kamièaka, s kojima se igra zloèesto dijete vremena. Njegov bogati opus uglavnom èine javne zgrade kao što su kulturne institucije, gospodarski, stambeni, sportski i sakralni objekti. Pored hotela Ruža u Mostaru, izgradio je i hotele Bregava u Stocu, Kalin u Bugojnu, Vuèko na Jahorini, koje su "osloboditelji", takoðer pretvorili u šut i pepeo.

Visokim arhitektonskim nagradama i priznanjima odlikovana su zdanja Narodnog pozorišta u Zenici, te Bijela džamija u Visokom. Arhitektonskim remek-djelima smatraju se rezidencije predsjednika SFRJ Gorica kraj Bugojna i predsjednika Predsjedništva SR BiH u Sarajevu (danas Libijski konzulat), te rezidencija Izvršnog vijeæa SR BiH na Tjentištu. Nesvakidašnjom ljepotom i skladom blješti pošta u Visokom, te nekoliko individualnih kuæa (B. Mikuliæ, V. Jarak, V. Ceroviæ), par planinarskih domova i ugostiteljskih objekata (Stojèevac kraj Sarajeva) i sl.

Javnosti je manje poznato da je Ugljen kreator i niza skulptura i spomenika (Sarajevska menora, kip Deset Božijih zapovijedi u Muzeju Jevreja u Sarajevu, spomenik u Pržiæima kraj Vareša, spomen-obilježje poginulim braniteljima Tuzle), te nekolicine glasovitih interijera. Pored hotela i rezidencijalnih zdanja, stožerni dio Ugljenova opusa èine projekti islamskih i katolièkih sakralnih objekata. Od projektiranih džamija (Visoko, Tuzla, Stolac) najèuvenija je Šerefudinova bijela džamija u Visokom (1969), za koju je dobio meðunarodnu nagradu za arhitekturu Aga Khan i koja je ušla u sve enciklopedije suvremene arhitekture. Ta je džamija prije dvije godine od maðarskih arhitekata izabrana za jednu od tri najbolje osmišljene bogomolje u Europi.

Zanimljivo je da ovaj arhitekt više desetljeæa gradi objekte Franjevaèke provincije Bosne Srebrene - kao da je, poput Andriæa i Jurkiæa, upravo u ovoj redodržavi našao svoj duhovni i umjetnièki "egzil". Možda je to u našim kaotiènim uvjetima i amanet za povijesno pamæenje, jer su upravo bosanski franjevci znali saèuvati ono najvrednije. Projektiranje katolièkih sakralnih i stambenih objekata zapoèeo je s mostarskom katedralom (1972), da bi tijekom èetiri desetljeæa ostvario cijelu nisku bisera, koja završava crkvom u Plehanu, koja je još u izgradnji, a koja veæ sad privlaèi kolone kunsthistorièara i hodoèasnika umjetnosti.

Boraveæi u ljeto 2004. u blizini mostarskog obnovljenog mosta, sjetio sam se rijeèi Propovjednikovih o vremenu gradnje i vremenu rušenja. Gradnja je ponovno pokazala da je nadmoæna u toj igri, pa tako i kad je u pitanju Sinanov uèenik Hajrudin, èije se arhitektonsko djelo petrificiralo u vremenu. Koliko god me je duboko potresla opæa briga za most, isto tako me je duboko pogodila neosjetljivost za jednog suvremenog arhitekta, ništa manje znaèajnog od slavnog turskog predšasnika. Ali tko æe u vremenu ludih èuti rijeèi mudraca! Snatreæi tako nad ruševinama Ruže, napisao sam pismo Ugljenu, koje sam veæ objavio u knjizi stihova:

Gledajuæi našu razorenu zemlju
Èesto pomišljam na Vas: nemate razloga
Za tugu, jer znate da ruka tvorca uvijek
Ide jedan potez ispred ruke rušitelja
Inaèe naš svijet ne bi bio moguæ
No, Vaša je tuga beskrajna
U Vašim je skicama i zdanjima
Živio duh preobrazbe škrtosti u
Obilje (ah, takav je naš lijepi dom!)
Èudo pretvorbe, trijumf stvaranja
U Vašim bijelim, kamenim plohama
Duh šipka, loze, vjeènost masline
Voðeno potezom predaka kovaèa
vitkim turskim, mletaèkim apsidama
oko je znalo da sagraðeno jednom
vjeèno živi i ne može biti uništeno
Ni kada barbari na oznaèenom tlorisu
podignu bunker a za kapitel vežu konje
No, Vaša je tuga beskrajna
Jer ste darivali ljepotu onima
Kojima ona nije bila suðena
Pjevali tamo gdje je pjesma kažnjiva
U Vašim nebesnim hramovima
(obasjan božanskim sjajem, je li tako?)
Odzvanja akord pukotine, zvon pluga
Što u zemlju vratio je sjaj Kartagine.

Pod Kartaginom sam tad asocirao naše jadne živote, jednu zemlju koja je svojim pojedinaènim duhovnim rezultatima ozbiljno nadmašivala susjede i zbog toga ju je, valjda, trebalo razoriti. Zemlju koja je dala dva balkanska nobelovca, ali i zemlju koje su se njezini najznaèajniji duhovi i umovi permanentno odricali. Nešto je u njoj u svakom èasu bilo sveto i prokleto. Kad je u pitanju Ugljenova estetika, dr. Sadudin Musabegoviæ upozorava da autor pripada arhitektonskoj moderni, koja je konstruktivno naèelo uzdigla do obaveznoga metoda arhitektonskog stvaranja, ali isto tako on ne zanemaruje lokalnu i regionalnu poruku od koje se gradi nova tradicija. Arhitekt sam kazuje kako je za tvorbu arhitekture postojanosti koristio neka rješenja beèkog uèenika Neidharta, kod kojeg je stanovao još kao maloljetni djeèak.

Ako je toèna Goetheova misao da je arhitektura okamenjena glazba, djelo Zlatka Ugljena moglo bi se predstaviti jednom simfonijom svjetlosti, topline Mediterana, klasiènog naslijeða te osebujne prirode, zelene rijeke i radosnog lijeta galeba. Slijedeæi tragove predaèkih drvenih koliba i trajnih kamenih mramorova, on je ostvario, kako bi to rekao slovenski kunsthistorièar Stane Bernik, jednu arhitekturu postojanosti, umjetnièki opus kakva nema u modernoj europskoj arhitekturi. Razgledajuæi monografiju njegovih djela koju je sastavio spomenuti Bernik, jedan beèki arhitekt rekao mi je da je Ugljen kojim sluèajem Ružu izgradio u Beèu, tom objektu bi danas stizale rijeke arhitektonskih hodoèasnika iz cijeloga svijeta.

Tko je ikad, bilo da je vjernik ili agnostik, stajao u "lebdeæoj"crkvici sv. Pavla u Sarajevu ili u visoèkoj Bijeloj džamiji - shvatit æe da postoji veæi i svjetliji život od ovoga koji smo prisiljeni živjeti u ovoj našoj kainovskoj dolini svakovrsnih nakarada, javašluka i suza; pojmit æe da postoje ljudi koje nismo ni po èemu zaslužili, a koji su nam darovali najuzvišenije darove vijeka. Zbog toga sam pisao da je njihova tuga velika - jer su stvarali ljepotu onima kojima ona nije suðena.

Jedan od njih zove se Zlatko Ugljen.