| ti mosh govorit kontra mene i kontra cilog svita, al necu da cujem nista kontra RNK SPLITA!!!!! |
|
Dinamo? Ma kakvi! Sutra se igra utakmica desetljeæa za grad Split.
Ante Èizmiæ / Cropix
Red za karte uoèi okršaja Splita i Hajduka
Duje Klariæ/CROPIX
Nenad Pralija
Vladimir Dugandžiæ/CROPIX
(1/4)
Autor: Jurica Pavièiæ
Objavljeno: 28.08.2010
Toèno pred Hajdukovu stogodišnjicu, kao avet iz nekog B horora, iz plitkog je groba izišao kadever zaboravljene žrtve i vratio se da 'Bijelima' naplati svoje
Karte za splitski nogometni derbi izmeðu Hajduka i RNK Split, puštene u prodaju u èetvrtak ujutro, rasprodane su u svega sto deset minuta. Tog jutra, povorka zainteresiranih za komad crvenog papiriæa poèela se skupljati veæ satima prije otvaranja blagajne, a prvi u fili za dragocjenu ulaznicu - stanoviti Grgo Mujan - pred blagajnu stadiona u splitskom predjelu Turska kula stao je veæ u šest i pol ujutro. Istina - reæi æete - stadion na Turskoj kuli i nije baš Nou Camp, i u ozbiljnom svijetu ne bi se nitko fascinirao èinjenicom da je rasprodan derbi za koji je pušteno 4500 ulaznica.
Majušni stadion
Ali, u kontekstu hrvatske lige gdje prosjeènu utakmicu gleda 1200 ljudi, u situaciji kad su barem dva važna i stara hrvatska ligaša u ovom trenutku pod bojkotom publike, a braæa Mamiæ se hvale “izvrsnom pretprodajom” od 200 ulaznica, èinjenica da za jednu nogometnu utakmicu postoji crno tržište i šverc zvuèi potpuno nestvarno: tim nestvarnije što utakmica nema nikakav natjecateljski znaèaj, te što se u njoj sastaju jedan od dva vjeèna kandidata za titulu i klub koji bi se posve zadovoljio mirnim poèinkom u sredini tablice.
Utakmica Hajduka i Splita - koja æe se odigrati ove nedjelje na majušnom atletskom stadionu koji se nekad zvao Park Skojevaca - u natjecateljskom smislu doista nema apsolutno nikakvu važnost. No, za sam grad Split ta je utakmica u simbolièkom smislu najvažnija koja æe se odigrati u ovoj dekadi.
Za Split, nedjeljni ogled je povratak u staru nogometnu arkadiju, meè kojim æe biti ispunjena simbolièka zadovoljština i biti potrta nepravda koja je desetljeæima - nalik pokopanoj krivnji iz nekog Carpenterovog horora - grizla hajdukovce i splitsku nogometnu savjest. Nedjeljna utakmica bit æe sasvim neobièan sraz: to æe biti gradski derbi bez animoziteta, ali ne i bez rivaliteta, derbi na kojem je barem dvije treæine navijaèa “crvenih” u nekoj fazi deralo glasnice za “bijele”, dok svaki navijaè “bijelih” ima spram “crvenih” simpatiju u koju je pomiješano i zrno osjeæaja krivnje. Možda su i zato na splitskim zidovima grafiti Hajduka i Splita još uvijek isprepleteni u bratstvu, unatoè svim ideološkim i sudbinskim oprekama.
Povratak u arkadiju
Hajdukov nedjeljni rival - Radnièki nogometni klub Split - klub je puno zanimljiviji po svojoj povijesti izvan travnjaka, nego po onoj na njemu. Klub je osnovan 1912. kao sportsko udruženje anarhista, pa mu je prvo ime bilo Anarh. Tijekom meðuratnog razdoblja, bakunjinovce su iz kluba istisnuli lenjinisti, a u teološki zapretenoj borbi revolucionarnih doktrina konaèno æe pobijediti ona komunistièka, nemilosrdno istrebljujuæi konkurentske. I Split - sad s prefiksom “radnièki” - postaje komunistièko sportsko društvo.
U meðuratnom Splitu, za njega navijaju škverani, luèki dokeri (batelanti) i industrijsko radništvo, dok za Hajduk - koji graðanski pedigre naglašava teniskim bijelim dresovima - navijaju profesori, arhitekti, zanatlije. U starom Splitu, za (i tada) neuspješnije “crvene” navija izmeðu treæine i èetvrtine stanovništva, a splitovci imaju svoje fanovske punktove, svoju gostionicu i svoju brijaènicu, strateški pozicioniranu na Pjaci. Moja obitelj, katolièka i zanatlijska, uvijek je navijala za Hajduk, no u njihovom susjedstvu, kao i u bilo kojoj splitskoj kali, bilo je splitovaca, i to ne malo.
Èetrdeset i prve dolazi rat, a s ratom središnja, krvava i velebna epizoda “splitovske” klupske mitologije. U kolovozu 1941. prva skupina partizanskih pobunjenika kriomice preko checkpointa na Mostinama napušta Split i pokreæe gerilski rat u zaleðu Mosora. U tom Prvom splitskom odredu priliènu veæinu èine igraèi i aktivisti Splita, a po apokrifnoj legendi neki su u šumu otišli - u kopaèkama. Izolirani, slabo pripremljeni odred upada u zasjedu i 14. kolovoza nakon puškaranja biva zarobljen kod Košuta. 28. kolovoza Talijani kod sinjskog sela Ruduše strijeljaju preživjele, što je - barem za Dalmatince - stvarni i simbolièki datum “dana ustanka”, mnogo opipljiviji i trajniji od oba službena (22.6., 27.7.).
U meðuvremenu, graðanski je Hajduk još u Splitu, odbacuje suradnju i s Talijanima i s NDH, ali sjedi kod kuæe, u papuèama. “Bili” u partizane prelaze tek poèetkom ‘44., i to bez mirisa olova, odmah na Vis. Iz Drugog svjetskog rata dva antifašistièka kluba izlaze nejednake fortune. Split je kadrovski desetkovan, mrtvo, izmasakrirano tijelo. Meðutim, profit sudioništva u NOB-u pobire Hajduk koji je kao partizanski klub prošao Vis i Bari, s Titom dijelio havane i pobrao lovorike.
Miljenik svake vlasti
To je simbolièka toèka razilaženja iz koje æe proiziæi kljuèni splitovski navijaèki mitem: vi hajdukovci uvijek ste miljenik svake vlasti, mi nismo nijedne. Vi ste znali divaniti i s Titom i Sanaderom i Kerumom, nas su hapsili, strijeljali i šikanirali. Baš kao što su komunistièki politièari jedva èekali uæi u graðanske vile i zasjesti u sofe, tako je komunistièka elita iza rata brzo zaboravila “drugovski” Split i jedva doèekala uæi u Hajduk, kao sportsku inaèicu graðanskog salotina.
Za splitske partijske politièare ulazak u Hajduk bio je simbolièki vršak karijere, toèka na kojoj ste se izborili za uvažavanje i od nekomunistièkog graðanstva. U toj prièi, za RNK Split nije bilo mjesta, on je bio sportska inaèica pure i kiselog mlika, radnièka potleušica iz koje ste pobjegli i ne želite se tamo vraæati. Ta nepravda - središnja u mitologiji splitovaca - cementira se 1960., kad Split posljednji put ispada iz prve lige, a izbacuje ga pobjedom od 2-0 u zadnjem kolu upravo - Hajduk.
Od tada, RNK Split nestao je s nogometnih radara. Tavorio je u suterenu zonskih liga, dok je Hajduk prolazio mitsko doba titana, vrijeme bogova na zemlji, eru Kirigina, Iviæa i zlatne generacije. Grad se tijekom dva desetljeæa upeterostruèio, useljenici s otoka i Zagore iskljuèivo su hajdukovci, a splitovci su se èinili kao izumrla vrsta, nešto poput navijaèke ptice dodo.
Sve do jeseni ‘09. Toèno pred Hajdukovu stogodišnjicu, kao avet iz nekog B horrora, iz plitkog je groba izišao kadever zaboravljene žrtve i vratio se da “bijelima” naplati svoje.
Spašeni od izumiranja
Tijekom prošle godine, najednom sam neke od svojih dugogodišnjih poznanika susretao na ulici neobièno euforiène. S osmijehom od uha do uha, priznavali su mi kako su desetljetni splitovci, te kako je razlog tom bedastom osmijehu od uha do uha tablica druge lige, na kojoj je Split bio èvrsto ukopan prvi. Za mnoge ljude koje znam cijeli život nisam dotad ni znao da su splitovci: meðu takve spadaju filmski snimatelji Andrija i Mirko Pivèeviæ, publicist Ante Duplanèiæ.
Na utakmicama tada još drugoligaškog Splita bilo je više gledatelja nego na stadionima veæine prvoligaša, najednom ste na Marjanu viðali joggere s crvenom majicom “Split je prva liga”, a po ulicama sam u istoj majici poèeo viðati vlastite studente i mlade punkere. “Crveno” je postalo nešto što se javno pokazuje, kao znak da se izdižete od glupave svjetine.
Publika RNK Splita èudnovata je smjesa. Dio nje èine stari splitovci, relikti negdašnje navijaèke kulture, pomalo nalik govornicima nekog jezika spašenog od izumiranja, jezika koji se najednom vratio jer je postao kul.
Dio navijaèa èine ljudi skloniji ljevici, koje je Hajduk u devedesetima ozlojedio ulizivanjem Tuðmanu i servilnošæu Croatiji, a u dvijetisuæitima ih je od “bijelih” odbilo desnilo, majice Hajduk Jugend i ušata U uz Torcidin znak. Treæu grupu èine oni kojima je naprosto dodijao Hajdukov institucionalni oportunizam, èinjenica da se klub prepustio Kerumu i Svaguši isto onako kako nekoæ Titu, HDZ-u, Sanaderu. “Crveni” su se nasuprot tomu doimali kao nešto manjinsko, neiskvareno, kul i šik, vrlo nalik hokeju u Zagrebu, ali s snažnijom crtom ideološkog otpora i distance prema oportunistièkoj veæini.
Radnici i tajkuni
Naravno, stvari ni ovdje nisu tako jednostavne. Ako je Hajduk danas tajkunski klub, to je nesumnjivo i RNK Split, kojeg danas financiraju graðevinski tajkuni braæa Žužul, a kad je stariji od braæe uhiæen u akciji “Nesklad”, jedan mi je stari splitovac sarkastièno rekao “nama je dosta da je i jedan na slobodi”. Cinici æe s dosta razloga reæi kako imotsku graðevinsku braæu manje zanima proleterska baština kluba, a kudikamo više gradski stadion koji se nalazi na prevrijednoj parceli nedaleko od sad veæ bivše zgrade Slobodne Dalmacije i centra grada. U sukobu oko vlasništva nad parcelom oni su se konfrontirali upravo s Kerumom, za kojeg držim da je u tom sluèaju (za njega sasvim iznimno) - u pravu. Tako je jedan gradski derbi dobio i sasvim drugi, zemljišno-knjižni kontekst, kao sraz dviju tajkunskih grupacija oko kontrole nad graðevinskom parcelom.
Splitovci to, naravno, znaju, kao što znaju i to da je barem dio novca kojim su “crveni” kupili prvoligaški tim stigao od onih tunela koje su Žužuli bojali po cijeni k’o da su Sikstinska kapela. Ali - u nogometnim navijanjima malo ima mjesta za racio. Mitovi su lakozapaljiv materijal, a mit o Splitu kao klubu èista obraza i neiskvarene prošlosti oèito je nešto što je ljudima - ogaðenim našim loptaèkim blatom - trebalo.
Martiri s Ruduše
Martiri s Ruduše vjerojatno bi se danas okretali u grobu da znaju da njihov radnièki klub danas plaæa i vodi krupni graðevinski kapitalist, ali i taj salto mortale još je uvijek manji od onog Hajduka, koji je od Visa i zvijezde na dresu došao do “Torcida U”. Nekad davno, dvoboji “crvenih” i “bilih” bili su sraz radnika i graðana, anarhista i konzervativaca. Nakon dugog lutanja i tolikih mutacija, derbi je opet tu, a od ideologija su ostale supkulturne fasade.
|
RADNICKI NOGOMETNI KLUB 
prava Bosanèina 
