Sevels 
moderator tra-la-la
Poruka: 6556
Location: Cernica-Mo-London
pokretac teme 
 |
|
Orel Braèulj iz Splita èitav život skuplja i nosi bedževe sa likom Josipa Broza Tita, zbog èega dolazi i u neugodne situacije, pa èak i prijetnji smræu, od strane pojedinih sugraðana.
Uz Tita do kraja života
Spliæaninu zbog bedža sa Titovim likom prijete èak i smræu
Objavljeno 28.10.2010 u 08:55
Orel Braèulj iz Splita èitav život skuplja i nosi bedževe sa likom Josipa Broza Tita, zbog èega dolazi i u neugodne situacije, pa èak i prijetnji smræu, od strane pojedinih sugraðana.
Jednom prilikom pri posjeti ribarnici Braèulju su zbog bedža sa Titovim likom prijetili smræu, da bi ga na kraju u toj neugodnoj situaciji radnik potjerao iz rekao da ga tamo više nikada ne želi vidjeti.
Meðutim, hrabri Spliæanin se ne boji i s ponosom nosi Titova obilježlja, smatarjuæi da u tome nema ništa lošeg.
"Nisam ni luðak ni èudak, bio bih kada bi nosio bedž s likom Ante Paveliæa ili Hitlera", rekao je Braèulj, piše Slobodna Dalmacija. Na bedžu uz Titovu sliku stoji i natpis "Što je više kleveta i laži, Tito nam je miliji i draži!".
Veæina ljudi podržava Titovog obožavatelja, mada ima i onih koji ma se ne sviða njegov imidž, meðu kojima je i njegova kæerka sa kojom se èesto svaða zbog nošenja ovih bedžova.
Onima koji ga ne podržaju kaže da im je taj, kako ga on zove, "šumski razbojnik" donio pravo blagostanje u tadašnjoj Republici Hrvatskoj.
"Sva poduzeæa bila u rukama radnika, radnik je bio zaštiæen tako da bi otkaz dobio jedino ukoliko je prouzroèio ekonomsku štetu preduzeæu", kaže Orel Braèulj, te dodao kako je u Titovo vrijeme socijalno osiguranje bilo besplatno, isto kao i studiranje i školovanje te da su se besplatno dobivali stanovi.
Orel kaže da bi da ima novca kupio hiljade bedževa i dijelio ih, te dodao da æe Titov bedž nositi sve dok bude mogao hodati, piše Slobodna Dalmacija.
(MOJportal)
___________________________________________________________________
volim te svojse-volim te svekoliko...djenabetu moj
  
"Za mudru osobu cijeli je svijet uèitelj, a za budalu je cijeli univerzum pun neprijatelja." Charaka
|
|
 10-28-2010 12:27 |
   |
cobra
samo sto nisam
Poruka: 1077
Location: mostar
|
|
|
| 10-28-2010 13:30 |
 |
Sevels
moderator tra-la-la
Poruka: 6556
Location: Cernica-Mo-London
pokretac teme
|
|
| RE: Jugoslavija-Jugosloveni |
|
"Ne bih dozvolio da se uèini prvi genocid na ovim prostorima, a to je genocid nad Jugoslovenima, onim istinskim koji su postali produkt najplemenitijeg što je ova zemlja mogla iznjedriti. Ovog trenutka sveèano izjavljujem da sam Jugosloven i to nepopravljivi po uzoru na Strossmayera, Broza i sve one koji su me uèili da poštujem razlike, sve ono što podrazumijeva toleranciju. Po uzoru, dakle, na one koji su me uèili da æu kroz pristajanje da budem i jedno i drugo i treæe biti užasno bogat èovjek - a to su stvari koje zatucanim ljudima ne mogu sada doprijeti do svijesti. A èinjenica je da danas nema veæe bijede nego biti Hrvat, Srbin il' Musliman - veæu sramotu sami sebi nismo mogli prirediti i trebat æe nam godine da tu ljagu speremo sa sebe."
Josip Pejakoviæ-jugoslovenski glumac
Zlatko Pejakoviæ,brat od navedenog -hrvatski pjevaè...-objašnjenje???
[/quote]ne kontam,kakvo objasnjenje[/quote]
___________________________________________________________________
volim te svojse-volim te svekoliko...djenabetu moj
"Za mudru osobu cijeli je svijet uèitelj, a za budalu je cijeli univerzum pun neprijatelja." Charaka
broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane Sevels dana 10-28-2010 u 21:09.
|
|
| 10-28-2010 21:08 |
|
supa93
rodjeni
Poruka: 780
Location: ta nisam iz Èapljine . . .
|
|
|
| 10-28-2010 21:09 |
|
chaba
moforaja
Poruka: 2558
Location: EU
|
|
Zašto se ne smijemo sjeæati Jugoslavije
Pitanje identiteta jedno je od kljuènih na prostoru zemalja bivše Jugoslavije. U izgradnji novih, zbog kojih su se ubijali „drugaèiji“ od sebe, tijekom 20 godina gurnut je u æošak zapravo onaj identitet koji svi roðeni do 1990. godine nose u sebi –jugoslavenstvo. Koliko se snažno radilo na izgradnji novih identiteta, s istom jaèinom ubijao se zapravo taj osnovni, roðenjem i jednim dijelom života dobijeni identitet Jugoslavena. Trebala su proæi dva desetljeæa da se napravi predstava a zatim i javno otvoreno razgovara na temu jugoslavenstva u nama. O tome i mnogim drugim pitanjima razgovarali su režiser Želimir Žilnik, glumica Mirjana Karanoviæ i pisci Ante Tomiæ, Miljenko Jergoviæ i Muharem Bazdulj na tribini „Roðeni u YU“ koja je održana u srijedu, 27. listopada u Centru za kulturnu dentaminaciju u Beogradu. Voditelj je bio novinar i kritièar Teofil Panèiæ.
Jugoslavija je, prema Želimiru Žilniku, koncept vezan na osjeæaje porobljenih južnih Slavena i lirskog razdoblja. “Ovaj kozmopolitski koncept stvoren je kasno, poslije Prvog svjetskog rata, a funkcionirao je samo ukoliko je tu vrstu svog kozmopolitizma uspjevao i održati. Èim bi prevladao tribalizam koncept bi se uzdrmao“, pojasnio je Žilnik. On današnju stigmatizaciju Titove Jugoslavije vidi kao nešto slièno stigmatizaciji Kraljevine u vrijeme od 1945. do 1990. godine.
„Ovdje je došlo do neèega što bi se moglo opisati kao „obojstvo oca“. Mi tog pokojnika nismo mogli sahraniti jer su se ubojice naselile u kuæu tog mrtvaca i poèeli raditi na najsurovijoj tehnici zaboravljanja. Što su bile devedesete – lov na mladiæe od 18 godina kako bi ih se poslalo u rat protiv te ideje zajednièkog života. Kad pogledate sredstva javnog informiranja, to su bila vrela iz kojih je izbijala mržnja“, rekao je redatelj koji je u vrijeme Titove Jugoslavije zbog svojih kritièkih osvrta na režim morao napustiti zemlju. Meðutim, iz današnje perspektive, kaže da se ne srami javno reæi da je bio dio jugoslavenskog miljea.
Nova klasa ratnih profitera
„Jedna stvar je ostala tabuizirana; u niti jednoj od novonastalih država se zapravo niti spominje a niti ne analizira èinjenica osjeæajnih aspekata prema Jugoslaviji. Isto tako, nitko ne govori o novoj klasnoj podjeli koja je proizvela nove pljaèkaške vladajuæe klase koje se u svim republikama sastoje od ratnih profitera, ratnika i ratnih bubnjara. Njoj je mnogo stalo do toga da i dalje drži tabuiziranim ono što je u Jugoslaviji kao ideji i konceptu bio potencijal u jednom procesu i realizaciji. To je bio koncept da su naši gospodarski subjekti imali pravo da u odnosu na svoju kreativnost i vrijednost razvijaju proizvodnju, tako da je tijekom razdoblja samoupravljanja kao jednog važnog dijela socijalistièkog koncepta došlo do izuzetnog rasta Jugoslavije. Sve ove prièe da je Jugoslavija ostavljena u ogromnim dugovima su smiješne kada pomislimo da zapravo svaka pojedinaèna nova država ima više dugova od Jugoslavije. Osim toga, nove elite su prodale društvena bogatstva. S jedne strane ovakve stvari se ne spominju no s druge strane postoji stigmatizacija antifašizma, rehabilitacija fašistièkih kvislinga. To sve ima za cilj kompromitirati jedinu stvar s kojom bismo svi mi s ponosom mogli govoriti da smo èinili dio ove zemlje. Sramota je da se šutjelo kada se Vukovar rušio, no sramota je i što se šuti nad èinjenicom da je nemoguæe danas uæi u EU s rehabilitacijom fašistièkog kvislinštva. To je nemoguæe“.
Povod za tribinu je predstava Dine Mustafiæa „Roðeni u YU“ koja je nedavno premijerno izvedena na velikoj sceni Jugoslavenskog dramskog kazališta. Crtica iz predstave koju su svi mediji prenijeli je trenutak kada je intonirana himna „Hej Slaveni“ na koju je najprije ustao jedan gledatelj da bi uskoro nakon njega ustao i ostatak publike i na nogama odslušao himnu bivše SFRJ. Jedna od glumica koja igra u predstavi je Mirjana Karanoviæ.
„Bila sam užasno odbojna prema ideji predstave, a onda sam iz ljutnje dok sam objašnjavala da ne želim prièati o Jugoslaviji, poèela plakati. Zvala sam redatelja kako bih mu rekla da ne želim sudjelovati u predstavi, ali sam shvatila da to ipak moram ukoliko u svojoj glavi želim završiti s tom prièom. Shvatila sam koliko ja i ne samo ja nego svi mi koji smo živjeli u toj zemlji zapravo jako malo o njoj govorimo a i ono što se govori dio je nekog sentimentalnog sjeæanje na lijepo vrijeme. S druge strane stoji ta strašno negativna konotacija znaèenja Jugoslavije kao tamnice naroda. U tom kontekstu biti jugo-nostalgièar je nešto loše, strašno sramotno... U pojam Jugoslavije se uguralo sve i svašta, od politike do nekih proizvoda pop kulture. Za veæinu naroda izvan Srbije biti Jugoslaven znaèi biti srbofil, jer je Slobodan Miloševiæ u svom pohodu na vlast sveo pojam Jugoslavije na „svi Srbi u jednoj državi“ pa mu je cijela ideja poslužila da uvjeri ljude u ispravnost njihovog pridruživanja vojskama u obranu njegovih ciljeva“, rekla je Karanoviæ.
Trenutak dugog oproštaja
Muharem Bazdulj se osvrnuo upravo na dio prièe o sentimentalnom osjeæaju kada se spomene Jugoslavija, napominjuæi da ona nije proizvod komunistièkog vremena kako se èesto želi predstaviti.
„Svi koji smo roðeni u Jugoslaviji prilazimo toj èinjenici na naèin na koji u holivudskim filmovima na prvom sastanku anonimnih alkoholièara se ljudi predstave i kažu „ja sam taj i taj i ja sam alkoholièar“. To je politièka prièa. Situacija u BiH je vrlo jednostavna. Raspad Jugoslavije sa sobom je odnio 130.000 smrtno stradalih, najveæi broj zloèina dogodio se u toj zemlji. Ljudi ovdje gaje osjeæaje nostalgije zbog vremena kada su imali besplatne fakultete, zdravstvo .... Meðutim, ne shvaæaju ili ne žele shvatiti povezanost izmeðu te dvije stvari. Postoji taj trenutak dugog oproštaja. Pojam Jugoslavija se spominje po prvi put sredinom 19. stoljeæa a trebalo proæi 60 godina da to postane politièkom èinjenicom. Možda æe trebati još 60 godina da se takoreæi „ovaj mrtvac ohladi“, kaže Bazdulj.
Njegovo mišljenje dijeli i pisac Ante Tomiæ koji je ukratko rekao da je to bilo divno vrijeme, ali da ga nema i da se treba baviti novim, drugim važnijim pitanjima.
„Zazirem od ove teme iako to kod mene nije politièke prirode. Imam 40 godina, toèno pola svog života sam proveo u Jugoslaviji, pola života sam bez nje, a ja nekako èitavo vrijeme pokušavam biti aktualan. Osjeæam se kao iseljenik, to nije više mjesto u kojem živim i nekako se bojim da ne postanem kao i svaki iseljenik, naporan sa svojim prièama o prošlosti, u ovom sluèaju o Jugoslaviji. Osim toga, mi danas živimo s novim izazovima, svijet je postao strašan i mislim da imamo važnijih stvari. Kad govorimo o ovome strašnom svijetu u kojem je nestalo solidarnosti u kojem se prema radnicima odnosi kao prema psima, opet mi je korisno to iskustvo Jugoslavije jer nas je socijalizam nauèio solidarnosti, zajedništvu. Zapravo, kad pomislim unatrag, mislim kako je zapravo tih 50 godina te zemlje bilo zapravo jedno herojsko vrijeme. Danas se baš „srozavamo“, gubimo i solidarnost i ljudske vrijednosti i tu prièu o neèemu što je zajednièko“.
Da li smo se u stanju sjeæati?
Pitanje Jugoslavije u svima nama je zapravo pitanje prava na sjeæanje, kojeg su svim svojim stanovnicima nove politièke elite u državama ukinule. Prema Miljenku Jergoviæu, èinjenica da je ukinuto pravo sjeæanja je zapravo strašna.
„Mi smo doživjeli jednu vrlo agresivnu psihoterapiju koja je trajala od dolaska Slobodana Miloševiæa na vlast pa sve do pada Srebrenice, koja se na razlièite naèine odvijala u razlièitim dijelovima Jugoslavije a njezin cilj je bio da svoja stvarna sjeæanja, kakva god ona bila, koja su vezana za prostore bivše SFRJ zamijenimo nekim novim, fantomskim, kolektivnim, nacionalnim osjeæajima. Ta psihoterapija je uspjela. Jako teško æete od ljudi uspjeti dobiti njihova stvarna sjeæanja. Neprestano dobijate kolektivne stereotipe, nitko se zapravo nièega ne sjeæa, i svi kad govore o sjeæanjima, govore u tim fantomskim, kolektivnim kodovima. Pri tome je svejedno da li je rijeè o onim pozitivnim ili negativnim. Mi se zapravo više nismo u stanju sjeæati. To je jako loše“.
Tijekom dva sata razgovora razmjenjena su osobna sjeæanja, publika i sudionici tribine podsjetili su se na korijene ideje južnog slavenstva, bez patetike i burnih emocija. Zakljuèak, ukoliko ga u ovako opsežnoj temi može biti nakon dva sata razgovora, bio bi da su zapravo svi pokušaji uspostavljanja novog identiteta bili uzaludni. Mirjana Karanoviæ je na kraju zamolila za dopuštenje da joj „smije biti žao što te zemlje nema i da je zbog toga ne optužuju“, dok je Jergoviæ samo dodao da se Jugoslavija raspala kao politièki subjekt, ali da na svim ostalim osnovama ona zapravo postoji.
„Jugoslavija je nestala kao državno politièka èinjenica, kao što je ukinuta i služba društvenog knjigovodstva u veæem dijelu zemlje, pa sad umjesto osobnih iskaznica se jedno vrijeme moraju uza sebe nositi putovnice. Dakle, to je politièko stanje stvari. Meðutim, ono na èemu je Jugoslavija bila stvorena, a to je prostor nekog kulturnog identiteta i sliènih povijesnih i predpovijesnih iskustava , to je ostalo isto i to zapravo sve više i više opet funkcionira. SFRJ se u kulturnom smislu ne samo da nije raspala, nego se niti ne može raspasti èak ni uz pomoæ najgoreg nacionalizma. Što je ostalo? Ostalo je svakome ono što mu je u duhovnom, moralnom i puno manje materijalnom smislu prethodno i pripadalo“ zakljuèio je Jergoviæ i dodao da se jedino nivo prosvjeæenosti drastièno srozao.
Autor: Žarka Radoja
Deutsche welle
|
|
| 10-29-2010 08:11 |
|
Sevels
moderator tra-la-la
Poruka: 6556
Location: Cernica-Mo-London
pokretac teme
|
|
30.10.2010. | 11:30
U SPLITU JE NEDAVNO UMRO ADMIRAL DINKO ŠURKALO, NOSILAC NAJVEÆEG ODLIÈJA BIVŠE JUGOSLAVIJE
Baltiæ, Komar, Bulat - jedini živi narodni heroji NOB-a
Milutin Baltiæ / Foto: Miroslav KiŠ
Slavko Komar / Foto: Ernest MARINKOVIÆ
Rade Bulat / Foto: Vjekoslav SKLEDAR / CROPIX Svijet je prije desetak dana, u 91. godini života, napustio Dinko Šurkalo, admiral u miru i narodni heroj Narodnooslobodilaèke borbe. Od Zagorja, preko Gorskog kotara i Like, do Dalmacije i otoka, Šurkalo je davao papra Hitlerovu Wehrmachtu i Paveliæevim bojovnicima. Kod Risnjaka je 1942. nadigrao moæniju talijansku artiljeriju i natjerao je na povlaèenje.
Godine 1943., kod Žumberka, razarao je talijanske bunkere, mitraljezom kosio ustaše. Godinu kasnije vodio je diverzantske akcije na Pelješcu, Mljetu, Korèuli i sudjelovao u borbama za osloboðenje Boke kotorske. Šurkalo je bio jedan od zadnjih živuæih narodnih heroja. Rodni Šibenik – kao ni Split u kojem je živio nakon umirovljenja poèetkom sedamdesetih – nije se prisjetio svog sugraðanina.
Od 290 narodnih heroja, koliko ih je nekada bilo u Hrvatskoj, danas, 60 godina nakon Drugoga svjetskog rata, živa su su još samo trojica: Slavko Komar, Milutin Baltiæ i Rade Bulat. To su posljednji asovi hrvatske borbe protiv nacizma. Posljednja tri kralja partizanskih bitaka.
Bulat: Guram nekako...
U poznim su godinama života. Bulat i Baltiæ imaju po 90, a Komar 93 godine. More ih staraèke bolesti i brige. Sada, kada su skoro na kraju životnog puta, donosimo prièu o ljudima èija bi se imena, da su kojim sluèajem Amerikanci ili Englezi, izgovarala s poštovanjem, a nacija bi slavila svoje zadnje heroje Drugoga svjetskog rata.
– Sjajan je bio Šurkalo, zajedno smo bili u ratu, u XIII. proleterskoj brigadi. Nisam znao da je umro – kaže nam 90-godišnji Bulat, nekadašnji zapovjednik legendarne XIII. proleterske brigade “Rade Konèar” koja je bila kièma oslobaðanja cijele sjeverne Hrvatske. Zajedno sa VII. banijskom i VI. korpusom Bulat oslobaða Podravinu, Kalnik i Bilogoru. Pokojna Bulatova supruga, Milka Kufrin, takoðer je bila odlikovana ordenom narodnog heroja.
– Guram nekako sa zdravljem, mozak još radi, nešto i piskaram. Kako se osjeæam kao jedan od zadnjih narodnih heroja? A èujte, u vrijeme NOB-a bio sam jedan od najmlaðih zapovjednika brigade pa mi to onda nije udarilo u glavu. Prije Drugoga svjetskog rata nisam služio vojsku jer sam bio student elektrotehnike. Nakon rata završio sam fakultete i škole u Rusiji i Americi. Èesto sam putovao, nisam nikada bio iskljuèiv ni jednostran. Nastojao sam imati širinu prema društvu – kaže Bulat koji je za narodnog heroja proglašen 1953. godine.
Bulat je bio jedan od najškolovanijih generala JNA. Osim što je diplomirao na Elektrotehnièkom fakultetu, završio je oficirsku školu u Sovjetskom Savezu, Zapovjedno-stožernu školu u SAD-u i Višu vojnu akademiju JNA. – Odnos prema antifašistièkoj borbi u Hrvatskoj je takav kakav je. Hrvatska sjedi na dvije stolice. Umjesto da bude po onoj narodnoj “gdje ja stadoh, ti nastavi”, opet moramo od poèetka pojašnjavati što se zbilo. Mi smo svoje bitke odavno dobili. Spokojni smo jer smo bili na civilizacijskoj strani dobra – veli Bulat. Bulat je bio i nadreðeni Franji Tuðmanu, partizanskom borcu i prvom predsjedniku samostalne Hrvatske.
– Tuðman je uvijek bio uporan, marljiv i pametan. Vrlo, vrlo ambiciozan. Neki su više radili, a neki više prièali... – kazat æe. Komar: Ne cijene nas Slavko Komar, èlan Predsjedništva ZAVNOH-a, ministar u Vladi Narodne Republike Hrvatske, nekadašnji jugoslavenski ambasador u Indiji, za narodnog heroja proglašen je 1952. godine. U ljeto 1941., pod vodstvom tada 23-godišnjeg Komara, mladi skojevci, u Runjaninovoj ulici u Zagrebu, usred bijela dana, izveli su bombaški napad na ustašku satniju. Bomba je eksplodirala u Zagrebu, a odjeknula u cijeloj Hrvatskoj. Bio je to poziv na borbu…
– Imam 93 godine, uskoro æu u 94. Iz kuæe uopæe ne izlazim, noge me bole... Sve nas je manje, još nas manje cijene. Smanjili nam mirovine i sva druga prava koja smo imali. Na nas se, kao i na cijelu antifašistièku borbu, gleda s figom u džepu. Službeno, kako piše u Ustavu, Hrvatska je antifašistièka zemlja. Meðutim, toleriraju se proustaške pojave, a jedina smo europska zemlja koja se sama oslobodila od fašizma, ne èekajuæi dolazak Amerikanaca ni bilo koga drugog – tiho æe Komar.
Baltiæ: Negira se antifašizam
Biste narodnih heroja, koje su bile sklonjene
u Pomorskom muzeju u Splitu,
pokazuje kustos Ljubo Radiæ Milutin Baltiæ bio je organizator èuvenog sastanka u šumi Abez kod Vrginmosta, na kojemu su, u rano ljeto 1941., sekretar Centralnog komiteta Rade Konèar i èlan Centralnog komiteta Josip Kraš donijeli odluku o ustanku i akcijama na Kordunu i Baniji.
– Dobro se još držim... (smijeh) Sa zdravljem sam tako, tako... Onako napola. Malo izaðem iz kuæe, prošetam se do tramvaja i nazad – govori nam ovaj nekadašnji ministar za rad Vlade NRH i državni sekretar za robni promet Hrvatske.
– Nisam razoèaran, ali sam kritièan. Negira se antifašizam, a bili smo prva zemlja koja se organizirala protiv Hitlera. Predsjednik Josipoviæ pokušava afirmirati antifašistièke vrijednosti, ali ne može puno napraviti jer nema operativne ovlasti – prièa Baltiæ i nastavlja:
– Gledajte, Tuðman, kojeg sam osobno poznavao, takoðer je bio u partizanima, ali njegove su partizanske reference bile slabe. Bio je prevrtljivac, beskonaèno ambiciozan, priklanjao se tamo gdje je procjenjivao da može profitirati. Tuðman se povezao s proustaškom emigracijom samo zato što je smatrao da æe mu osigurati financijska sredstva za vlast. Tu je posaðeno sjeme svih kasnijih zala – kaže ovaj narodni heroj.
Od ukupnog broja narodnih heroja, njih 1322, najviše ih je roðeno u Hrvatskoj, 22 posto. Hrvatska je uvjerljivo prednjaèila u NOB-u u kategorijama narodnih heroja, prvoboraca i španjolskih boraca. Možemo se samo zapitati zašto mlada hrvatska država nema svoje ratne heroje.
DENIS KRNIÆ
Biste narodnih heroja, koje su bile sklonjene
u Pomorskom muzeju u Splitu,
pokazuje kustos Ljubo Radiæ
___________________________________________________________________
volim te svojse-volim te svekoliko...djenabetu moj
"Za mudru osobu cijeli je svijet uèitelj, a za budalu je cijeli univerzum pun neprijatelja." Charaka
|
|
| 10-31-2010 18:08 |
|
Sevels
moderator tra-la-la
Poruka: 6556
Location: Cernica-Mo-London
pokretac teme
|
|
|
| 10-31-2010 18:09 |
|
Sevels
moderator tra-la-la
Poruka: 6556
Location: Cernica-Mo-London
pokretac teme
|
|
|
| 10-31-2010 18:10 |
|
Sevels
moderator tra-la-la
Poruka: 6556
Location: Cernica-Mo-London
pokretac teme
|
|
|
| 10-31-2010 18:11 |
|
Sevels
moderator tra-la-la
Poruka: 6556
Location: Cernica-Mo-London
pokretac teme
|
|
|
| 10-31-2010 20:05 |
|
|
|
  |
|
