Prvu Upravu novooformljenog kluba èinili su Anðelko Vlaho, Ranko Slijepèeviæ, Borivoje Janjoš, Ljubomir Basta, Rudolf Beltram, Mihajlo Cvetkoviæ, Milan Paviæ i Bogdan Tepšiæ. Prvi kapiten bio je Lazar Radiæ.
Osim što se pojavila ideja o formiranju radnièkog športskog kluba, takoðer se pojavila i dilema o njegovom imenu. Radnièki, Napredak, Sloga, Jedinstvo, Borac, Hercegovac, Iskra, Zvijezda bili su samo neki od prijedloga, ali je odluka pala da klub ponese neko orginalno ime, ime koje neæe radnièku ideju odati pred policijom, i ime koje æe u punom znaèenju oznaèavati nešto što pripada Mostaru i Hercegovini. Ime koje æe od strane Mostaraca biti prihvaæeno i voljeno.
„Kako se zove planina povrh Mostara?“, bilo je pitanje jednog od èlanova osnivaèke Skupštine.
„Velež!“, jasan je bio Anðelko Vlaho.
„Zašto ga onda ne bismo nazvali Velež?“ upitao je èlan èiji identitet danas nije poznat, ali se pretpostavlja da se radilo o prvom kapitenu Lazaru Radiæu.
„Slažemo se!“, bio je odgovor ostalih èlanova Skupštine.
Tako je nastao Velež. Sve ostalo je historija.
Prvi Veležovi dresovi bili su crne i bijele boje. Razlog je bila neimaština. Crno i bijelo platno bilo je najjeftinije. Ipak, svi èlanovi kluba željeli su da Veležovi dresovi budu crveni, s obzirom da je od poèetka svog postojanja Velež bio radnièki klub. Nakon što je stvorena jaèa materijalna osnova, 1925.godine donesena je odluka da se klubu priušte novi dresove, ovaj put crvene boje. Boje koja je i tada bila simbol radnika i borbe za slobodu.
Èlan Uprave Vaso Pucariæ otputovao je u Zagreb i kupio garnituru crvenih dresova. Na lijevoj strani imali su ušivenu veliku crvenu zvijezdu petokraku.
Nakon osamnaest godina rada, tadašnja vlast zabranila je rad Ursovskih sindikata, zatvoren je Radnièki dom u Mostaru, te zabranjen rad Veleža i RKUD Abraševiæ. Uslijedio je Drugi svjetski rat, u kojemu je RŠD Velež dao devet narodnih heroja. Imena za historiju bila su imena Adema Buæa, Karla Batka, Mladena Balorde, Šefika Obada, Dr.Safeta Mujiæa, Jusufa Èevre, Hasana Zahiroviæa – Lace, Mehmeda – Mehe Trbonje te Ahmeta Pintula.
Nakon Drugog svjetskog rata obnovljen je rad kluba. Bilo je to u februaru 1945.godine, a osnivaèka Skupština održana je na današnjem trgu Musala. Prvu Upravu obnovljenog Veleža èinili su: Muhamed Æišiæ, Asim Hadžiomeroviæ, Juso Alajbegoviæ, Ivan Džidiæ, Marinko Knezoviæ, Sule Huseinagiæ, Savo Miloviæ, Džemal Muftiæ i Džafer Hebib. Za prvog trenera izabran je Ivo Æoriæ.
Prva utakmica obnovljenog Veleža odigrana je 13.marta 1945.godine, a protivnik je bila sportska sekcija Pozorišta narodnog osloboðenja Hercegovine. Sedam godina kasnije, taènije u augustu 1952.godine Velež je po prvi put u svojoj historiji postao prvoligaš. Mjesec dana kasnije na starom Veležovom igralištu odigran je prvi prvoligaški meè, a protivnik je bila beogradska Crvena Zvezda. Uprkos dobroj igri uz velièanstven dekor na tribinama, Velež je doživio poraz od 1:0 golom reprezentativca Ognjanova. Prvu Veležovu prvoligašku utakmicu u historiji kluba odigrali su: Barbariæ, Dilberoviæ, Prajo, Bolfek, Borozan, Æemaloviæ, Sliškoviæ, Momiæ, Mujiæ, Hrviæ i Hudarin.
Prvi znaèajniji uspjeh u jugo fudbalu Velež je ostvario 1958.godine, kada je zaigrao u finalu Kupa Maršala Tita. Sa 4:0 Roðeni su poraženi od Crvene Zvezde u Beogradu. Boje Veleža na pomenutom meèu branili su: Zdravko Brkljaèiæ, Mensud Dilberoviæ, Meho Handžiæ, Zdravko Rodin, Nikola Benco, Kruno Radiljeviæ (kapiten), Milan Maksimoviæ, Franjo Džidiæ, Omer Oruèeviæ, Šefik Alajbegoviæ i Milorad Lazoviæ. Ekipu je sa klupe predvodio Radomir Æabriæ.
1966.godine Velež sezonu u Jugoligi završava na diobi drugog mjesta sa zagrebaèkim Dinamom. 1973., 1974. i 1987.godine Velež je bio viceprvak Jugoslavije, s tim što je dva puta u posljednjem kolu ostajao bez titule prvaka. Jedne prilke koban je bio Hajduk koji je u posljednjem kolu uz upitnu regularnost savladao OFK Beograd, da bi Mostarci kratkih rukava 1987.godine ostali u Tuzli kada ih je savladala Sloboda u okviru posljednjeg kola.
Prvi trofej u Mostar je došao 1981.godine. 24.maja na beogradskoj Marakani savladan je Željeznièar u okviru finala Kupa Maršala Tita. Bilo je 3:2 uz dva pogotka Vahida Halilhodžiæa i jedan Dragana Okuke. Zlatnim slovima u historiju kluba upisana su imena Envera Mariæa, Avde Kalajdžiæa, Aleksandra Mièiæa, Dubravka Lediæa, Vladimira Matijeviæa, Veselina Ðurasoviæa, Dragana Okuke, Blaža Sliškoviæa, Vahida Halilhodžiæa, Adnana Meðedoviæa, Vladimira Skoèajiæa, Momèila Vukoje i Mirsada Mulahasanoviæa. Tvorac sjajnog tima bio je Miloš Milutinoviæ.
Pet godina kasnije nova generacija predvoðena Semirom Tuceom i Seadom Kajtazom ponovila je uspjeh Halilhodžiæevog i Sliškoviæevog tima. Ovaj put u finalu je stradao Dinamo sa 3:1 uz dva pogotka Nenada Bijediæa i jedan Predraga Juriæa. Pod trenerskom palicom Duška Bajeviæa drugi naslov u Mostar donijeli su: Vukašin Petranoviæ, Draženko Prskalo, Goran Juriæ, Nenad Bijediæ, Vladimir Matijeviæ, Ismet Šišiæ, Sead Kajtaz, Vladimir Skoèajiæ, Predrag Juriæ, Anel Karabeg, Semir Tuce i Vladimir Gudelj.
Velež je u šest navrata Jugoslaviju predstavljao u evropskim kupovima. Èetiri puta u tadašnjem Kupu UEFA, te dva puta u Kupu pobjednika kupova. 1975.godine Roðeni su stigli do èetvrtfinala Kupa UEFA, da bi 1988. bili zaustavljeni u osmini finala istog takmièenja. Ostale su zapamæene utakmice protiv Derby Countya, Twentea, Hartsa, Borussie Dortmund, Belenensesa, Siona, Rapida i mnogih drugih.
1992.godine poèinje agresija na Bosnu i Hercegovinu, koja Veležu praktièno odnosi sve. Prije svega stadion Pod Bijelim brijegom koji kasnije Grad Mostar dodjeljuje HŠK Zrinjski na korištenje od 99 godina.
Velež je svoj doprinos dao i u odbrani Bosne i Hercegovine, a rad kluba obnovljen je 1994.godine. Grupa entuzijasta meðu kojima su bili Zijo Tojaga, Samir Æemaloviæ, Mustafa Škoro i ostali obnovila je klub koji je svoje prve utakmice igrao tamo odakle je sve 1922.godine i krenulo – u Sjevernom logoru. Ipak, kasnije su Roðeni domaæe meèeve igrali u Jablanici, a potom je napravljen i stadion u Vrapèiæima na kome Velež i danas igra domaæe utakmice. Prvi zvanièni meè u nezavisnoj Bosni i Hercegovini Velež je odigrao 21.oktobra 1995.godine.
U Vrapèiæima je savladano Sarajevo sa 3:0 uz pogotke Adisa Obada, Enesa Bebaniæa i Dženana Šegetala. Prvi ligaški poslijeratni meè u Veležovoj majici odigrali su: Semir Kaplan, Emir Æupina, Mario Knezoviæ, Esad Salèin, Miralem Greljo, Enver Vilogorac, Adis Obad, Nermin Èolakoviæ, Enes Bebaniæ, Samir Æemaloviæ, Dženan Šegetalo, Admir Velagiæ i Saša Æehajiæ. Kapiten je bio Samir Æemaloviæ, a trener Zijo Tojaga.
U poslijeratnoj historiji nekih znaèajnijih rezultata nije bilo. 1999.godine Velež je odliènu sezonu završio na treæem mjestu Premier lige, meðutim kasnije Play off za prvaka nije odigran iz politièkih razloga. Godinu ranije, Roðeni su dobacili do polufinala Kupa BiH gdje su zaustavljeni od Slobode. Najteži udarac klub je pretrpio 2003.godine kada je ispao iz društva najboljih, nakon èega je tri sezone proveo u nižem rangu. Ipak, 2006.godine Roðeni su se vratili u Premier ligu. Od tada do danas najvrijedniji rezultat je plasman u polufinale Kupa BiH ostvaren u minuloj sezoni.
Dres Veleža tokom devedeset godina postojanja nosile su igraèke velièine poput Muhameda Mujiæa, Envera Mariæa, Dušana Bajeviæa, Franje Vladiæa, Blaža Sliškoviæa, Vahida Halilhodžiæa, Semira Tucea, Seada Kajtaza, Mehe Kodre, Sergeja Barbareza i mnogih drugih.
Najbolji strijelac kluba je Dušan Bajeviæ sa 170 pogodaka, dok je rekoreder po broju nastupa Enver Mariæ, koji je Veležov gol èuvao èak 441 put.
___________________________________________________________________
neki naprave radost gdje god odu, neki kad god odu. Oscar Wilde
|