Deni,

___________________________________________________________________
Ljudi rijetko kad razumiju druge, a sebe - nikad.

......................

Među najstarije ćuprije u Stocu ubraja se Gornja ćuprija ili jednostavnije Ćuprija. Ona je 70-tih godina prošloga vijeka dobila ime Inat ćuprija. Pored ove ćuprije nalazi se mlinica, džamija, kafana i hamam. U ovom dijelu pored ćuprije razvilo se naselje. Tu je tekao život kao i u svim drugim čaršijama. Pričale su se dogodovštine o ljudima, razne zgode i nezgode tako da danas imamo mnogo priča o ljudima koji su tu živjeli. Svaka generacija imala je svoje priče. U ovom posljednjem ratu nestala je skoro cijela generacija mladih ljudi sa Ćuprije: braća Buzaljko Mito i Emir, Fazlo Sarajlić, Libija Ljubović, Eno Puzić, Rasim Elezović, Rasim Zećo, Ahmo Burić (Roda), Miro Dervoz (Šoga) i Emso Behmen.

Ovaj most bio je toliko popularan da su se ispredale legende o njemu. Prema legendi gradnja Inat ćuprije počinje krajem XVI i početkom XVII vijeka. Legenda priča da je Gornja ćuprija napravljena odmah poslije Donje ćuprije u Stocu (ovi podaci vjerovatno nisu tačni). Po mom mišljenju Gornja ćuprija napravljena je prije Donje ćuprije jer su svi putevi iz Dubrovnika vodili prema Gornjoj ćupriji ili su možda pravljene uporedo.

U isto vrijeme Evlija Čelebija piše: ”1658. godine izbio je ponovo ustanak u Anadoliji, pa je Porta preduzela sve mjere da ga uguši. U to vrijeme glavni zapovjednik u Stocu bio je beg koji se morao odazvati sultanu da ide na vojsku. Pokupi beg sve iz Stoca što imade ja glavu, ja snagu i ode na vojnu. Čim je beg otišao iz Stoca, u Stolac je došao neki Trtak iz Ljubinja i ujutro osvanuo vlast. Premetnuo se s puščetinom kroz Stolac s petnaestak njegovih vojnika čiji je vakat došao. Težak je to vakat kad ima vlast onaj s puškom u ruci i praznom glavom na ramenu. Hodajući po Stocu na Donjoj ćupriji nađe Isah-Neimara i Ristu kako skidaju skelu.

Trtak je tada pozvao Isaha da pravi ćupriju ljepšu od begove, na gornjoj ili sjevernoj strani Stoca.

Jest da sila Boga ne moli, ko će praviti fukari ćupriju, ko li čekati bega kad se vrati, a samovolja u Stocu. Gluhovode caruju. Tvrd se komad zalomio.

Isah je mislio kad mora više graditi ćupriju da načini nešto da valja, pa će i begu milo biti, a i ja se neću svoga rukodjela stidjeti. Predloži Trtku da napravi ćupriju ko burmu, po burme na suncu, a druga pola u vodi.

Trtak neće ni da čuje: Hoću ćupriju koja ima više oka nego begova. Argati počeli jaziti Bregavu, a Isah i Risto u brdo da traže majdan za kamen. Počeli ćupriju, pa gradi, pa pravi, pa pravi i bogami je načiniše.

Dok su pravili, smisliše osvetu. Načiniše oka više nego u begove ćuprije, ama svako oko je heravo, ja manje ja više, a u onije s kraja jedna noga dopire do vode, a u onog drugog naslonjena u brdo.

Trtak to nije ni primjetio, k’o prazna glava. Slavio je heftu dovršavanje ćuprije, jer osta spomen kad se i on u Stocu pitao. U Anadoliji je završena vojna. Beg s vojskom dođe u Stolac. Isah i Risto da mogu utekli bi pod zemlju. Znaju oni da će beg od svakoga tražiti što je radio. Majstore je sila natjerala, pa što će im beg. Tako su oni razmišljali. Ama pravde nema. Kad je beg vidio ćupriju, odmah na Veliku tepu tupan i telal. Sakupi se narod cijelog Stoca. Misle da će beg kazivati šta je sultan naredio i kako mu je na vojni bilo. Umjesto toga beg poče kažnjavati, sve redom ko je god šta učinio što njemu nije po volji. Pred svijetom beg naruži i nabruči majstore i naredi da im se udare falake.

Tako je izgrađena Inat ćuprija. Odavno nema bega ni Trtka, nema ni Isaha ni njegovog majstorluka, ali u Stocu stoji stara ćuprija čudnog izgleda za oko, ali interesantna i lijepa za dušu.

Podgradska cuprija

___________________________________________________________________

Nisam znao za ove ćuprije. Super Deni.

___________________________________________________________________
Ljudi rijetko kad razumiju druge, a sebe - nikad.

..............


Podgradska ćuprija je prva stolačka ćuprija na koju se dolazi u grad idući iz Mostara. Predpostavlja se da je pravljena početkom XVIII vijeka. Most je bio vrlo lijep i smatran je najljepšim mostom u stolačkoj čaršiji. Bio je vitkog izgleda i gracioznosti. Most je oporavljen 1898. godine, opravkom i dogradnjom (proširenjem) djelimično je izgubio svoju ljepotu i eleganciju. Podgradska ćuprija ima dva zasvođena lučna otvora različite veličine koji se oslanjaju na jedan stub u rijeci. Taj različiti raspon i visina lučnih otvora daju mostu osnovni asimetrični oblik. Stub ima trokutasti uzvodni završetak.

Ovaj most takođe je vezan za interesantne objekte koji se nalaze u njegovom okruženju. Iznad njega nalazi se lijepa panorama starog grada koja djeluje kao kulisa. Oko mosta nalaze se kafane, dućani, mlinica i džamija. Kad čovjek ulazi u čaršiju preko tog mosta zadivljen je njegovom čarobnom ljepotom. Ima dosta predanja i legendi, a jedno od tih predanja je o nekom mladiću koji je namjeravao da posjeti Stolac. Prije polaska otac ga je posavjetovao: Pazi sine, kad budeš ulazio u Stolac da ne oslijepiš.

Drugo predanje govori o poznatom stolačkom begu Mehmed-begu Rizvanbegoviću sinu Zulfikar kapetana stolačkog. Mehmed-beg je bio prvi i jedini kapetan Hutova, a Safvet-beg Bašagić ubraja ga među znamenite Bošnjake i Hercegovce u Turskoj carevini. U narodu je bio poznat kao Hadžibeg ili Hadžun. Bio je naprasite ćudi kao mladić i došao u sukob sa ocem i bratom i pošao u svijet. Čuo je za zemljaka Ahmed-pašu Džezara koji je tada vladao u Siriji, zaputi se tamo i stupi u njegovu svitu. Ahmet-paša Džezar imao je presudan uticaj u formiranju Mehmed-begove ličnosti. Ahmed-paša Džezar bio je porijeklom Hercegovac, po mjestu rođenja bliski susjed Mehmed-bega, rođen u Fatnici, mjestu između Stoca i Bileće, odlikovao se viteštvom i ratničkim umjećem.

Kad je vladar jedne pokrajne u Siriji Ahmed-paša Džezar tražio od svojih oficira da mu izrade plan fortifikacija: kula i tvrđava oko njegove pokrajne, i obećao velike nagrade. Kad je taj vladar izabrao najbolji plan i pozvao onoga koji ga je izgradio da ga nagradi, pred njega je stao nepoznat čovjek – stranac, i rekao da je on izradio taj plan. –A ti, ko si? – pitao je vladar. Ovaj mu je odgovorio da je iz jedne daleke zemlje, da je iz Hercegovine, da je iz Stoca. Vladar mu nije vjerovao i stao je da mu postavlja pitanja: Koja rijeka teče kroz Stolac? – Bregava! – odgovorio je Stočanin. – Šta ima na lijevoj obali Bregave gdje ona izlazi iz Stoca? – ima jedna stara smokva! – Ima li na toj staroj smokvi jedna grana koja ide ustranu? – pitao je vladar. – Ima – odgovorio je Stočanin. – Ljuljaju li se djeca o toj grani? – Ljuljaju! – I ja sam se ljuljao kad sam bio dijete. Vjerijem ti da si iz Stoca. Iz Stoca sam i ja. I ovo ti mogu reći: Ti si izradio najbolji plan, ti si pametniji i od mene. Daću ti nagradu i narediti da te odmah istjeraju iz moje zemlje. Ne možemo nas dvojica – s one grane, u istoj zemlji. Ko se ondje zaljulja daleko skoči!

Ova legenda nastala je, kažu stari Stočani, pored Podgradske ćuprije na smokvi koja je nikla iz starih zidina ćuprije.

Cuprija Sare Kasikovic

___________________________________________________________________

Ćuprija Sare Kašiković (Djevojačka ćuprija) nalazi se na desnom kraku Bregave iznad Inat ćuprije, idući prema Begovini. Most je na jedan svod čiji je luk segmentan, sličan polukrug. Građen je od poluobrađenog kamena i izveden ustaljenim formama domaćeg graditeljstva. Sa južne nizvodne strane nalazi se ugrađena ploča na kojoj s ćirilskim natpisom piše da je most Sare Kašikovića pravljen 1896. godine. Sa sjeverne uzvodne strane nalazi se čuvena plaža Kreševac. Most je privatno vlasništvo kojim se ide preko Bregave u baštu. Ovaj most napravljen je pored hotel ”Evrope”, a vlasnica je bila Sara Kašiković. Legenda govori:

Zaljubila se Sara u svog komšiju Salku koji je stanovao na drugoj lijevoj strani obale. Čuo otac Sarin da mu se kćerka zaljubila u inovjerca i udade je na silu za drugoga. Sara je kasnije uspjela u životu kao ugostitelj i snalažljiva žena i napravi na onom mjestu gdje se sastajala sa Salkom ugostiteljski objekat kome dade ime hotel ”Evropa”. Hotel je imao visoko potkrovlje sa dvije sobe i dva mala prozora sa kojih je Sara uvijek gledala na drugu stranu obale i čeznula za Salkom. Jednog dana, dok je gledala sa prozora, dosjeti se da bi trebala da napravi i ćupriju na pomen svojoj velikoj ljubavi Salki. Što je sanjala to je i odsanjala. I tako nastade Djevojačka ćuprija. Na ovom mjestu i danas se mogu vidjeti zaljubljeni parovi kako gledaju u rijeku Bregavu. Tako i danas kruže legende o najljepšim ćuprijama u Stocu, a trajaće dok god bude Stočana i Stoca.

Stolac, 18.04.2006. god.

___________________________________________________________________

........ sjetih se one cobrine posjete kod onog naseg starog komsije Mostarca .... covjeka od 88 godina ali dobrog pamcenja i memorije pa nesto razmisljam
kad bi neko njegove price sakupio, obicne price iz zivota, svakodnevnice Mostara, price starih Mostaraca, price iz onog starog vremen prebacio na papir ..... eh kad bi !!!!!

Mozda materijal za iducu knijgu, ko zna !!!!

___________________________________________________________________

citat od denani: ........ sjetih se one cobrine posjete kod onog naseg starog komsije Mostarca .... covjeka od 88 godina ali dobrog pamcenja i memorije pa nesto razmisljam kad bi neko njegove price sakupio, obicne price iz zivota, svakodnevnice Mostara, price starih Mostaraca, price iz onog starog vremen prebacio na papir ..... eh kad bi !!!!! Mozda materijal za iducu knijgu, ko zna !!!!

Vjeruj mi Deni, ja o tome sinoć razmišljam. I nešto kontam, Bože jesam mahnit bio pa djeda svoga nisam priupitao raznih stvari, pričica, dogadjaja. A on ti se rodio 1900-te. Bilo bi samo tu materijala za podobru knjigu. Ali mlad - pa te druge stvari zanimale.

___________________________________________________________________
Ljudi rijetko kad razumiju druge, a sebe - nikad.

citat od tvrancic: citat od denani: ........ sjetih se one cobrine posjete kod onog naseg starog komsije Mostarca .... covjeka od 88 godina ali dobrog pamcenja i memorije pa nesto razmisljam kad bi neko njegove price sakupio, obicne price iz zivota, svakodnevnice Mostara, price starih Mostaraca, price iz onog starog vremen prebacio na papir ..... eh kad bi !!!!! Mozda materijal za iducu knijgu, ko zna !!!! Vjeruj mi Deni, ja o tome sinoć razmišljam. I nešto kontam, Bože jesam mahnit bio pa djeda svoga nisam priupitao raznih stvari, pričica, dogadjaja. A on ti se rodio 1900-te. Bilo bi samo tu materijala za podobru knjigu. Ali mlad - pa te druge stvari zanimale.

Nikad nije kasno .... valja porazmisliti, sta misli cobra

___________________________________________________________________

Preneseno iz casopisa MOST maj/svibanj 2006.


Halil Udžvarlić
Kraljeva Sutjeska
Hram kulture i bogato naslijeđe prošlosti

Varošica Kraljeva Sutjeska je najčešće bila završna etapa naše planinarske ture Perun – Bobovac – Kraljeva Sutjeska. Rjeđi slučaj je bio da se ide obrnutim smjerom. Nekad je postojala autobuska linija Sarajevo – Kraljeva Sutjeska. Poslije rata ovaj gradić je izgubio dosta od svoje živosti, kao da je utonuo u san. Tome svjedoči zatvaranje pojedinih ugostiteljskih objekata.

Sumornom utisku doprinose pusta hrvatska sela Poljani, na padinama kanjona Bukovice, nadomak kotline Sutjeske. Nekad nas je profesor dr. Dragan Stanković na postdiplomskom studiju medicine rada vodio u posjetu Franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci. U pamćenju su nam ostale mnogobrojne vrijedne knjige, umjetnine i gostoprimstvo franjevaca.

Gvardijan fra Vjekoslav Tomić, koji me srdačno primio, više podsjeća na šefa humanitarne organizacije nego na gvardijana. U toku prijepodneva ima najavljen telefonski intervju na radiju. On me upućuje na fra Andreja Matoca koji mi pokazuje sve objekte Franjevačkog samostana u širem smislu riječi: crkvu Sv. Ivana Krstitelja, samostan s muzejskim zbirkama slika, umjetnina u metalu, tekstilnih umjetničkih predmeta, knjižnicu i arhiv. Stiče se utisak da je fra Andrej Matoc ”kao na iglama” jer ima časove vjeronauke u obližnjem mjestu. Uz obaveznu kahvu malo se opuštamo. Nailazi trgovački putnik koji trguje knjigama i pridružuje nam se. Nudi reprint izdanja knjiga Milanka S. Filipovića: Visočka nahija u seriji naselja, Srpski etnografski zbornik SKA, Beograd, 1929. Gvardijan fra Vjekoslav Tomić otkupljuje dvije knjige za knjižnicu, bez obzira na njihovu visoku cijenu. Obogaćujući kulturno blago ponaša se u skladu sa svojim prethodnicima.

Kraljeva Sutjeska je mala varošica smještena u kotlini, s obje strane rječice Trstionice, udaljena devet kilometara od Ćatića. Imenom Kraljeva Sutjeska ne označava se samo gradić u kotlini Trstionice. Pod tim imenom podrazumijeva se i šire područje, niz sela oko same Kraljeve Sutjeske, koja imaju zajedničku nošnju, običaje, mentalitet. Ovi krajevi su kao župa bili vezani za taj gradić i samostan. Treba također navesti da se područje pod imenom Kraljeva Sutjeska nekad zvalo sutješka ”kustodija”. Tako se označava područje za koje je taj samostan bio zadužen da ga u vjerskom smislu poslužuje. Ono je nekad bilo znatno veće od sadašnjeg.

Mjesto Sutjeska se pominje u XIV stoljeću. Ćiro Truhelka još 1904. ukazuje na ogromne razlike između skromnog sadašnjeg izgleda gradića i onog iz prošlosti: ”… ali nekoć je gledala slavnih dana, a njome se nekada prosipao sav sjaj sredovječnog dvorskog života”. Nekad se ovo mjesto nazivalo Sutiska, zbog uske kotline u kojoj je smješteno. Dodatak imenu Kraljeva je nastao zbog toga što je ovdje u XIV i XV stoljeću jedno vrijeme stolovao kralj. U srednjem vijeku često su ovaj gradić nazivali ”Curia bani” (Banski dvor), jer su u njemu boravili bosanski banovi Kotromanići. Kada se bosanska država počela snažnije razvijati, Kraljeva Sutjeska i njen obližnji gradić Bobovac bili su središte državne vlasti. Tvrtko I je naizmjenično stolovao u Sutjesci ili Bobovcu, gdje je izdao niz državnih listina (dokumenata) koji su značajni za historiju Bosne. Tvrtkov nasljednik Dabiša i njegova udovica Jelena (Gruba) stolovahu u Sutjesci. U državnim dokumentima izdanim u Sutjesci se pominju Tvrtko II Tvrtković, kralj Ostoja i kralj Stjepan Tomaš.

Arheolog Pavao Anđelić svojim istraživanjem 1969-1970. riješio je zagonetku vladarskog dvora u Kraljevoj Sutjesci. On je iskopao temelje palače, koju je, kako se pretpostavlja, započeo graditi ban Stjepan II Kotromanić u prvoj polovici XIV stoljeća. Ruševine vladarskog dvora se nalaze na brežuljku zvanom Grgurevo s desne strane Trstionice u blizini Franjevačkog samostana i crkve. Anđelić je najprije otkrio sjeverni dio palače u predjelu današnjeg samostanskog vrta s pročeljem dugim 50 metara koje je bilo pojačano potpornim zidom. Ispred nje su iskopani ostaci zidova crvke Sv. Grgura 14 metara duge. To je, u stvari, bila dvorska kapela, kako se navodi u povelji kralja Tvrtka koja je posvećena sv. Grguru. Istraživanjem dalje prema jugu Anđelić je izvan samostanske zgrade uz potok Urvu našao tri zgrade: donja palača duga 38, gornja palača duga 45 i dodatak dug 15 metara. Vodena erozija je odnijela golem dio temelja zgrade. Od nekadašnjeg sjajnog dvora ostale su samo ruševine.

Franjevacki samostan Kraljeva Sutjeska

___________________________________________________________________

Franjevački samostan dominira okolicom. Povezuje sadašnje doba s prošlošću do vremena bosanskih banova i kraljeva. Samostan je više puta bio rušen i obnavljan. Zgrada je pravokutnog oblika, smještena ispod velikih kraških stijena strmog Teševskog brda. Samostan je izgrađen sredinom XIV stoljeća darežljivošću, kako izgleda, bana Stjepana II Kotromanića. Za vrijeme samostalnosti bosanske države, pošto je bio uz kraljev dvor, neposredno je uticao na politički život. U osmansko doba, osobito nakon Bečkog rata, on se uz druga dva samostana (Kreševo i Fojnicu) – brinuo za vjerski život bosanskih katolika, ali i za druge njihove potrebe. Iz ovog samostana franjevci su dugo vremena posluživali vjernike sjeverne i istočne Bosne: ovdje je neko vrijeme bila njihova filozofska i teološka škola, novicijat, sjedište biskupa i provincijala. To je bilo jedno od malobrojnih kulturnih bosanskih središta. Talijanski ljetopisac Bartol Pisanski ga pominje već 1385. godine u svom popisu samostana. Samostan pominje i poznati dubrovački pjesnik Ivan Gundulić u pismu u kojem govori o smrti kneza Pavla Radinića 1615. godine. Osmanskim osvajanjem Bosne 1463. godine do temelja je srušen kraljevski dvor. Vjerovatno je srušen i samostan. Zahvaljujući Ahdnami Mehmeda II franjevci su dobili opću dozvolu da sebi mogu graditi prebivalište i slobodu ispovijedanja vjere. Na osnovu ove dozvole samostan je ponovo sagrađen, budući se pominje u turskom popisu 1469. Početkom XVI stoljeća samostan je bio izložen rušenju a fratri progonima. Kako izvještava talijanski historičar Franjo Gonzaga bio je zapaljen 1524. uz još četiri druga samostana. Brzo nakon toga bio je nanovo podignut, prije 1530. godine. U istom stoljeću je opet stradao i nanovo bio obnovljen 1596. Tada je uplaćeno za obnovu samostana 900 austrijskih zlatnika. U XVII stoljeću samostan s crkvom, bibliotekom i arhivom je izgorio, i ponovo je bio podignut 1664. godine od šepera. U XVIII stoljeću samostan je nekoliko puta popravljan i pokrivan, jer se smjela upotrebljavati samo slaba građa. U XIX stoljeću on je znatno proširen i obnovljen, a krajem stoljeća sazidan je sadašnji samostan (1889-1897.) i nova crkva (1906-1908.).

Arhitekt i izvođač radova na samostanu je bio Ivan Holz. Plan za podizanje crkve je izradio arhitekt Josip Vancaš. Talijanski slikar Marko Antonini je 1908. godine po uzoru na renesansne slike u apsidalnoj konhi izradio kompoziciju ”Krštenje Kristovo”. Crkva predstavlja trobrodnu baziliku renesansno-baroknih oblika. Ona djeluje monumentalno i lijepo se uklapa u okolni prostor bogat vegetacijom. Uz bjelogoričnu šumu i bregove plijeni ljepotom. Slike u njoj su skromne kvalitete.

Samostan u Kraljevoj Sutjesci je značajan kulturni centar. U njemu su živjeli i djelovali poznati kulturni radnici: historičar Filip Lastrić, ljetopisac Bono Benić i drugi. Fra Filip Lastrić se smatra ocem hrvatske i uopće historiografije u Bosni i Hercegovini. Njegovo glavno djelo Epitome vetustatum Bosnensis provinciae (Pregled starina bosanske provincije) je štamano u Anconi 1776. godine (III izdanje). Prožeto je ljubavlju prema domovini Bosni i Provinciji Bosni Srebrnoj. U poglavlju O zemlji bosanskog kraljevstva kao ”osamdesetogodišnjak, drhtavih ruku” je napisao: ”Vrijednost i ljepota ovog kraljevstva uistinu je manje poznata svijetu pa se ne usuđujem da je opišem, makar to bilo iskreno, a da se taj prikaz kritičarima ne učini izmišljen i pretjeran. Silnik koji ovdje kroji pravdu zavio je sve to u tamu a povjesničari, geografi i kozmografi, budući da ne poznaju ove krajeve, crno ih prikazuju i njih se većinom površno dotiču. Stoga se događa da prešute unutarnju vrijednost ovoga tla, pa nastoje opisati samo surovost i neprijaznost planina. No, onaj tko bi se oslanjao više na vlastito iskustvo negoli na prikaze povjesničara sigurno bi potvrdio ovo što ćemo reći”. Njegovo britko pero nije štedjelo nikoga. U poglavlju O bosanskim kraljevima navodi: ”Godine 1460. kada je ubijen Toma, na prijestolje došao sin ubojica Stjepan Tomašević, sedmi i posljednji bosanski kralj. Ali nije dugo držao žezlo, jer je brzo grijeh ocoubojstva stigla kazna uništenja”. Sarađivao je sa glasovitim historičarem Danijelom Farlatijem na njegovom djelu značajnom za našu povijest Illyrucum sacrum. U četvrtom tomu ovoga djela objavljena je Lastrićeva Povijest Bosne.

Samostan ima veoma bogatu knjižnicu u kojoj se čuvaju starije i novije knjige, te veliki broj inkunabula (31). Ona je po broju inkunabula najbogatija knjižnica u Bosni i Hercegovini. Djela priličnog broja bosanskih pisaca koji su koristili bosančicu sačuvana su ovdje. Knjižnica iz XVI stoljeća ima 453 knjige, iz XVII stoljeća 641, iz XVIII stoljeća 1.687, iz prve polovine XIX stoljeća 1.050. Najveći broj djela je iz teologije, filozofije, historije, geografije. Najčešće su pisana na latinskom, hrvatskom i talijanskom jeziku. Posebno su vrijedne knjige pisane bosančicom.

Arhiv samostana čuva originalnu darovnicu ugarskog kralja Matijaša Korvina iz 1485., perioda bosanske samostalnosti, i nekoliko fotokopija raznih povelja u kojima se pominje Sutjeska ili su, pak, u Sutjesci pisane. Ovdje se čuvaju i rukopisi na arapskom jeziku i među njima prepis Ahdname Mehmeda II El Fatiha izdane fra Anđelu Zvizdoviću 1463. na polju Milodraževu kraj Kiseljaka. Ima ukupno 3.500 dokumenata na arapskom jeziku (fermani, bujruntije, tapije). Poznat je ferman Ahmeda I, kojim je obnovio Ahdnamu svoga pradjeda izdanu provincijalu fra Jakovu Slapnici 1607. godine. Vrlo su značajni ljetopisi iz XVIII i XIX stoljeća, te matice (krštenih, vjenčanih i umrlih), od kojih neke potječu iz XVII stoljeća, a dijelom su pisane bosančicom.

Od tridesetak slika koje pripadaju muzejskoj zbirci svojom kvalitetom se ističe Poklonstvo kraljeva nepoznatog autora, izrađeno negdje na njemačkom području krajem XV ili početkom XVI stoljeća. Platno je slikano s obje strane na dasci, ali je jedna od njih mnogo oštećenija. Sliku Raspeće je izradio Stjepan Dragojlović iz okolice Sutjeske u Veneciji 1597. Uljana slika Bezgriješno začeće istog autora iz 1621. rađena je za kapelu u selu Borovici. Druge vrijedne slike sv. Barbara, sv Katarina, lik Kralja Tvrtka i neke vrlo stare talijanske slike predane su na čuvanje biskupu Strossmayeru i nikad nisu vraćene.

Samostanski muzej posjeduje zbirku starih kaleža, križeva, svijećnjaka i drugih metalnih crkvenih predmeta. Misno ruho je također predstavljeno u ovoj zbirci. Brončani kotlić, nađen na Bobovcu u čatrnji, još za vrijeme Autro-Ugarske, odlikuje se interesantnom izradom. Na čitavoj vanjskoj površini prikazane su različite bitke. Stećak iz Donje Zgošće kod Kaknja, koji se danas čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, sa sve četiri strane ukrašen je prizorima iz lova i života. Za ovaj stećak Pavao Anđelić veli: ”To je svakako najljepši stećak i možda najljepši do danas sačuvani nadgrobni spomenik našeg srednjeg vijeka uopće”.

Karakteristična je ženska narodna nošnja ovog kraja: bijelo i crno s vrlo malo primjesa drugih boja. Narodna predaja sutješkog kraja kaže da žene nose crne marame na glavi u znak žalosti za kraljicom Katarinom.

Mada je sadašnji stari dio Kraljeve Sutjeske malo naselje, sačuvao je nazive svojih kvartova. Po sačuvanim toponimima danas se može rekonstruirati srednjevjekovni raspored. ”Varoš” označava nekadašnji trgovačko-zanatski kvart na lijevoj strani Trstionice u gornjem dijelu kotline. ”Prijeko” je naziv stambenog naselja koje se nadovezuje na kompleks dvora na desnoj obali Trstionice. U ovom dijelu je podignuta džamija za koju se navodi da je izgrađena za Mehmeda II Fatiha. Donji, manji dio kotline na lijevoj strani Trstionice, nosi naziv ”Džemat”. Ovdje danas gotovo isključivo žive Bošnjaci.

Prohujaše stoljeća Kraljevom Sutjeskom a ona ostade hram kulture i bogato naslijeđe prošlosti.

___________________________________________________________________

RE: Nevidjene Cesme

Fantasticna prica. Vazda volim slusat je ponovo i ponovo kao da prvi put cujemo.
To mi je Adze Napisao. Ismet Ito korjenic

Nevidzene Cesme

Sa radobolje pa do fejiceve naj hladnija je voda uvece :)
Nije vazdno u bilo ko je doba sezone. Studene vode pihnut :)