Thread: ****Strahovi**** |
|
citat od Pipi Duga Carapa:
Ja ti mogu reci kako se ja borim, mozda ti pomogne.
Stavim u pocetku granice toliko da me ne traumiraju, a da ostane izvjesna marz manevra.
I onda, kad se uvjerim da stvarne opsanosti nema, postepeno pomjeram limite.
Na kraju strah ne vlada tobom vec ti njim.
Sjecam se kako sam bila istraumirana kad sam prvi put odlucala pustiti malu da sama ide u skolu.
Sebi sam grizla nokte dok se ne vrati kuci, ali nisam popustala. Danas joj odobravam cak i da sama ode do parka, da izvede malo cuku ili da ode kod prijateljice koja nije u istoj ulici.
Samo da napomenem da joj je 10 godina i da je sve to pocelo negdje prije 3 godine. Ne mogu reci da nisam brizna, ali to je sasvim normalno.
Mislim da treba napraviti jasnu granicu izmedju brige i straha.
EDIT:
Jedini naci da pobjedis strah je da se konfrontras sa situacijom koja u tebi isti izaziva.
Mozak je programiran da se osjeca sigurno kad vidi da stvarne opsnosti nema prilikom nekoliko konfrontacija.
Pipi hvala na savjetu.
I sama znas da je puno lakse nesto sebi reci nego uraditi isto.
Ja imam troje djece i sve troje idu u tri razlicite skole tj. kindergarten, tako da je meni pogotovo u zimskom periodu sto puta lakse i jednostavnije njih odvesti i dovesti nego da ja bezpotrebno strahujem jesu li stigli ili kad ce se pomoliti na vrata. A vjeruj tako je i vecina naroda ovdje. Stalno nas opominju i salju letke iz skole da ne soferiramo djecu, ali haj ti briga nekog ucitelja ili direktora ako se sta desi mom djetetu, oni ionako snose odgovornost samo ukoliko se nesto djetetu desi unutar skole i skolskog dvorista.
Mislim isto da ovaj strah za djecu se ne moze porediti sa ostalim strahovima, gdje se bojimo za sebe. I bilo bi interesantno o tome malo diskutovati. Ima i strah pricati o sebi i svojim strahovima
|
|
Thread: ****Strahovi**** |
|
E golemo Ganda, ccc kako bola sad nisam svjesna straha. Pa kako bi uopste mogla znati da me je strah ako nisam svjesna svoga straha. Ako ga neznam razlikovati od drugih strahova?
Ja mislila ti ces mi sad dat neki recept da malo dahnem dushom, kad ono ja moram sama
|
|
Thread: ****Strahovi**** |
|
Pipi drugi je vakat ono bio, puno se toga promjenilo. I jos uvjek nije isto odrastanje u BiH i odrastanje na zapadu sto se toga tice.
Ovdje kad djete ne dodje na vrijeme nemas koga pitati jesi ga vidio gdje, nezna ga pola komsiluka a i da zna nikog ne interesuje nit gleda sta drugi rade.
Neka su to samo pojedinacni primjeri ali dovoljno da ti se da do znanja da ima ljudi oko tebe koji su spremni na takve stvari. Pogotovo sto ih ne kaznjavaju dovoljno pa i ovi mediji cini mi se nekad polako to bagateliziraju, kao ukro djete, silovo, ubio i niko nikom, roditelji su prepusteni sami sebi. Drzava te bolesnike salje ko na neke terapije umjesto da ih odma dozivotno zatvore. I kad vidis da je tako, u svakom slucaju je bolje sprjeciti nego ljeciti.
Nebi sebi nikad oprostila da se nesto desi a da nisam ucinila koliko je bilo u mojoj moci da to sprjecim. Ne na nacin da ga izolujem iz drustava ali da imam kontrolu gdje je i skim. Igraju se oni vani, nemaju u svojim sobama ni tv ni pc, imaju drustvo ali hebiga sve nekako kao pod kontrolom. Vise ih volim ja odvesti na treninge ili bilo gdje nego da trpim taj strah pri pomisli da im se moze nesto destiti. I opet ponavljam nije isto dole i ovdje sto se toga tice.
|
|
Thread: ****Strahovi**** |
|
Ne zivim ja u tom strahu od jutra do veceri, ali u odredjenim situacijama npr.kad djete nije doslo na vrijeme i pri pomisli da se nesto slicno desilo ja se polako gubim, drscu ruke dok trazim brojeve gdje sve da zovem.
A uopste strah od takvih stvari me jednostavno sputava i sigurno jednim djelom utice na moju svakodnevnicu ili organiziranju iste.
Pa kontam kad mi je sad ovako, kad mi ovakav osjecaj nedozvoljava zivjeti punim plucima kako bi bilo tek onda, da se stvarno nesto desi. Ugusila bi se. Cini mi se.
|
|
Thread: ****Strahovi**** |
|
Pipi, strah me je jer sve ove stvari sto nam medije serviraju, nazalost nisu izmisljene, vec su to cinjenice. Strah me je jer ne zelim dozivjeti osjecaj kakav sad imaju roditelji od male Mady i X djece sto su postali zrtve tih bolesnika.
Ja polazim od toga, da je jos uvjek bolje djeci da imaju malo straha jer ce samim tim biti oprezniji i (bez garancije) smanjiti mogucnost da i sami postanu zrtve tih bolesnika.
Npr. ako ih ucimo da ne pricaju sa nepoznatim da se ne daju uvuci u razgovor, da mi se jave porukom kad stignu na odredjeno mjesto, jer nazalost opasnost vreba sa svih strana.
Ja bi rado zivjela bez straha ali nemogu si to priustiti jer citavo drustvo je cini mi se otislo u helac, sto bi rekli.
Ja sama nesmijem u sred bjela dana otic u sumu prosetat ili jogen. Jednostavno me strah iako je to 5 min od kuce udaljeno i imamo divan Vitapark u kojem ja uzivam ali samo ako sam s prijateljicom ili muzem, sama nikako. I zivim stim, znam da je tako i ne vjerujem da bi me ikakva terapija mogla izljeciti od tog straha. I svjesno se odricem od neceg sto mi puno godi jer je strah "pobjedio".
Ne vjerujem da postoji covjek koji nema bas ni od cega strah.
A to se slazem da je najlakse manipulisati sa uplasenom osobom. To se vidi pogotovo sad kad vecina ljudi ima strah da ne ostane bez posla.
|
|
Thread: ****Strahovi**** |
|
Nisam bas ko ta ti prijateljica ali imam i ja tih nekih strahova pogotovo od pedofila. I par puta mi se desilo ukoliko djeca nedodju na vrijeme kuci da me panika samo takva hvata da nisam u stanju ni broja telefona okrenuti. I znam da nije dobro sto puno citam i gledam ovdje na tv stvarno se svasta desava.
Vjerovatno svaki put kad nesto cujem to sigurno utice jednim djelom na neku moju "aktuelnu" odluku. Neznam uvjek sebi ono kazem, bolje sprjeciti nego lijeciti jer poslje je kasno, ne daj Boze da sta bude.
Neku vece gledam na tv o nakvom navodnom "serijskom ubojici" sto tako kidnapuje djecake i to svaki put kad borave negdje sa skolom, klubom i kad su pod zastitom ucitelja, tenera i mene je to vec alarmiralo da ja ove godine ne pustim ove moje da idu u taj lager, sto inace idu svake godine.
|
|
|