Ujutro toga dana krenuo sam iz Borovog Sela, u Vukovaru sredio sve graniène formalnosti, u Baèkoj Palanki dobro se najeo riblje èorbe i još pohanoga soma povrh toga, prelio to sa par jelena, te me predeèer vodeni put doveo do Èereviæa.
Sam pristanak uz obalu je iziskivao "posebnu" tehniku pristajanja. U velikom zaletu zaletio sam se na nisku blatnjavu obalu da bih se domogao postavljenih dasaka preko kojih bih, relativno èist, došao do èvršæeg terena obale, a da ne upadnem u ljepljivi glib do koljena, iz kojeg se uz pomoæ svih znanih i neznanih tehnika ranije jedva izvukoh, na nekim mjestima obale gdje sam morao pristati.
"Iskusno oko" starog rijekoplovca je dobro procjenilo brzinu, kut upada, težinu plovila itd... da se ne pravim važan. Domogao sam se dasaka i èvrste obale bez da upadnoh u blato.
Nedaleko, tik ispod sportskih terena, postavio sam šator, istuširao se (jednom æu vam otkriti tajnu terenskog tuširanja), presvukao se u èistu odjecu i otišao na sportske terene gdje je bilo okupljeno puno ljudi jer se održavao turnir u malom nogometu. Iskoristio sam moguænost da upoznam lokalnu kulturu (èitaj jelo i piæe), a kada je zašlo sunce i pao mrak, povukao sam se u svoj šator rezimirati dogadaje toga dana (zlobnici bi rekli spavati).
Tada sam primjetio da mi je netko neovlašteno ušao u šator i ukrao lovaèki nož koji mi je bio vjerni pratioc zadnjih desetak godina mojih kretanja u prirodi. To mi je ujedno jedini dogaðaj na svim mojim putovanjima koji smatram vrlo neugodnim i negativnim, ali što se može. Tako je to u životu...
Ujutro rano kada sam izišao iz šatora doèekao me prelijepi prizor . Sa istoka se poèeo raðati novi dan, sunce se probudilo i krenulo na svoj uobièajeni dnevni put. Jutarnji ribolovci veæ su se dali u akciju, priroda je poèela oživljavati, a ptice su se natjecale u pjesmama,,, Jutro kao iz bajke...
