Vremenom sam mu i porodicu upoznao, prekrasnu partnericu i podmladak koji se tek izlegao iz jaja i zapoèeo uz roditelje prve plovidbe rijekom, uèeæi od njih sve vještine potrebne za preživljavanje na rijeci, u divljini. Susretao sam ih, polako plovio pored njih ne želeæi da im narušim mir koji je vladao na rijeci, mir koji je bio u njima.
Na rijeci je uvijek vladao nekakav sklad svih biæa kojima je ona bila hraniteljica, dom, ili kao meni, medij za odmor. Svi smo "sve znali" prepoznavali se, gledali da jedni drugima ne ometamo život i životni mir u kojemu smo se susretali.
Neki dan, uzeh vremena i volje da odem u "moje" carstvo mira, na rijeku Odru. Da se malo razgibam, upijem tišinu i mir rijeke i okoline, da vidim svoje prijatelje iz životinjskoga svijeta.
Ploveæi prekrasnom rijekom, pored koje se tek život poèinje buditi s prvim proljetnim sunèevim zracima, gledam obale, površinu rijeke, barske kornjaèe, ribe koje se ponekada praæiknu u vodi . . .
Nekako u zraku osjetih kako se život budi, kako se napinju biljke ne bi li izdanke prvih listova izbacile.
Uživajuæi u svemu tome što me okruživalo u daljini ugledah nemilu scenu.
Upletenog u granje oborene vrbe, visoko podignute glave, vidjeh si prijatelja. Staroga znanca sa mnogih mojih posjeta rijeci. Nekako miran èeka moj nailazak. Zaèudilo me da je miran, da se ne mièe, da nekako neprirodno doèekuje moj nailazak.
Prestadoh veslati, prepustih se laganoj struji rijeke, polako mu se primakoh. Srce mi je brzo kuckalo, u želucu kao da se veliki užareni kamen stvorio. Spoznah strašnu istinu. Istinu koja je uvijek i svuda prisutna u prirodi. Spoznah da mi je prijatelj mrtav.
Priðoh bliže. Sasvim blizu sa grèem u želucu. Pogledah ga dobro. Tjelom se naslonio na grane vrbe, glavu podigao visoko prebacivši je preko grane, oèi blago zatvorio. Kao da se odmara od svih napora plovidbe.
Kao da lagano drijema sanjajuæi sve lijepe dane koje je doživio u predivnoj prirodi rijeke Odre. Lišen svih briga, obaveza, opasnosti, uživa tako obasjan suncem, sam , osamljen, u svoj svojoj punoj velièini.
Gledam ga tako, žalostan, kada odjednom osjetih olakšanje. Ne treba žaliti što je njegov životni put završen. Imao je lijep život, porodicu, prekrasni ambijent u kojem je živio. Doživio je smrt onako kako bi je volio i ja doživjeti. Tihu, mirnu, u samoj rijeci, sa tjelom u položaju kao da spavam, kao da se odmaram u divnome snu gledajuæi niz rijeku. Odabrao je i mjesto smrti da ne ostane van rijeke, na obali, veæ da ostane vjeèno u rijeci. Pravi ljubitelj rijeke. Biæe rijeke.
Umiren tom spoznajom tiho sam plovio pored njega ne remeteæi mir koji je vladao. Nisam ga niti u smrti htio uznemiravati. Mjesto gdje je odabrao umrijeti ostavio sam nedirnuto, niti jednim zvukom neoskrnavljeno.
Tiho sam nastavio svojim rijeènim putom dalje.
U mislima sam se opraštao od svojega prijatelja. Zavjetovao sam ga da na nebeskoj rijeci naðe svoj mir, da naðe neku drugu rijeku, ljepšu od ove, ako postoji ljepša, da na njoj savije svoje gnijezdo.
Da saèeka i mene da mu se pridružim, pa da zajedno plovimo vjeènošæu nebeskih rijeka.
