Moforaja (http://moforaja.com/index.php)
- NAUKA I DRUŠTVO (http://moforaja.com/board.php?boardid=14)
-- ISTORIJA / POVIJEST (http://moforaja.com/board.php?boardid=18)
--- Da ne zaboravimo (http://moforaja.com/threadid.php?threadid=1011)
Da se podsjetimo
Iz casopisa Most
Mehmed Sator
LEGENDA KOJA SVIJETLI
Posljednja Hujkina zelja
Ratna '93. Kraj mirisnog lipovog mjeseca. Teku ratni dani, jedni za drugim i slicni jedan drugom kao jaje jajetu. Svakodnevno granatiranje sa Huma, Djubrana, Zovnice, Planinice... Po spustanju mraka, tamo oko 21 sat, dzenaze poginulim. Pet, deset, petnaest, a ponekad i 20 dzenaza. Obicno izmedju rusevina u bivsoj robnoj kuci "Standard", ili u holu zgrade Narodnog pozorista. Svaku vecer na ovim mjestima se skupimo, kako bi ispratili rahmetlije sa kojima smo mozda do unazad cetiri-pet sati pricali pod nekom strehom, u zavjetrini ili u nekoj od brojnih rusevina.
26. juna. Podne je. Velika vrucina, zrak prorijedjen, otezano disanje ili kako neko rece - disemo na skrge. Iako granatiranja ne prestaju, Mostarci u inat nece da se sklone sa ulica i sokaka. Zvanicna vlast upozorava preko radija, oglasa i policajaca da se ljudi sklone i izbjegnu udar granate, snajpera. Ali nista ne pomaze. Ljudi k'o ljudi, iz nekog inata, srdzbe ili ponosa, dostojanstveno setaju Glavnom, Fejicevom i Cernicom. Tako prkose spodobama sa brda.
Drzeci se zaklona, oko podne, krecem prema Tepi. U susret mi dolaze Hujka i Cico Sahovic. Kako sam u posljednjih desetak godina stalno vozario do Sarajeva i nazad, mnoge sugradjane i ne poznajem. Do tada mi je izmakla prilika da upoznam Hujku. Dosta sam cuo o njegovim podvizima, pa i susretao na ulici, ali ga nisam upoznao. I evo trenutka u Telcevoj ulici kada me Cico upoznaje sa cuvenim komandantom. Iz neke znatizelje pridruzujem im se do Glavne ulice. Najedanput ce Hujka: "Jarani moji, prije tri dana bio sam u 'Muftijstvu' i rekao efendiji Smajkicu: "Dragi muftija, sprema se velika bitka. Mi cemo je dobiti, ali predosjecam da ce se sa mnom neki devar desiti. Ako poginem, dragi muftija, sahranite me ovdje u Sehitluckom parku, eno - pokaza Hujka rukom, ispod onog sirokog stabla." Cico i ja se sagledasmo, ali Cico se ubrzo izvuce iz ove situacije, pa se obrati Hujki: "Okani se toga Hujka, zivjeces ti nama, jos sto godina i voditi u nove bitke." Tako se i rastadosmo.
Pet dana kasnije zapoce velika bitka. Borba za Bijelo Polje i Sjeverni logor. Pred samo svitanje, po gradu se, od uha do uha, pronese vijest o Hujkinoj smrti. Sok! Nevjerica, tuga. Ni velike pobjede za Bijelo Polje i Sjeverni logor ne obradovase Mostarce. Tuga za Hujkom je bila pregolema. Komanda donese odluku da se Hujka sahrani u Sehidskom parku. Sa njim jos deset boraca. To se i obavi 1. jula u 22 sata. Upravo ispod onog debelog drveta gdje je Hujka i pokazao Cici i meni prije samo 5 dana. I staro i mlado slatito se na dzenazu Hujki. Svi su zeljeli da odaju posljednju pocast legendarnom Midhatu.
Duboko potresen kasno sam se vratio kuci. Vukla me je silna zelja, valjda inspiracija, da nesto napisem o vrlom Hujki. U jednom dahu nastali su ovi stihovi:
Gospodine muftija, Bozji pravednice,
Ja, Midhat Hujdur, po nadimku Hujka,
obican covjek i do vjere drzim,
Jesam komandant slavne brigade,
i jesam Muftija, dragi, imao bitaka mnogo,
kao borac i vodja jedinice "Slavne",
borbe mnoge ostavio iza sebe.
Jest', uceni covjece, da se islo hrabro,
na Gorance, Hum i Podvelezje,
i gdje jos, sada se ne bih sjetiti mog'o.
Islo se, muftija nas, u svako doba dana i noci,
vise gladan, nego sit, vise sanjiv nego cio,
ali islo se bez mrka pogleda i prijekora.
Padali smo i dizali se, ali islo se na naprijed,
sa ciljem zacrtanim, osloboditi grad,
od onih sa brda sto pucaju u obicne ljude,
sirote zene, nejaku djecu i bolesne starce.
Efendija dragi, vidi golema cuda,
te spodobe s brda pucaju samo po raji,
smjestenoj u kucama uz nasu ljepoticu rijeku,
samo po sirotinji sto se oko nje skrasi,
dok ostali dio grada, hvala Bogu, ostavise na miru.
Mnogi su moji jarani pali,
sto su imali, dragi efendija, za Mostar su dali,
i neka ih Allah pravedno nagradi.
Gospodine muftija, bozji pravednice,
ja slutim da se i meni blizi posljednja bitka,
slutim da ce moji jarani i tu prepreku srusit'
i da cu i ja tome doprinos dati,
ali da pobjedu, ipak, necu docekati.
Zato, muftija dragi, ispuni mi posljednju zelju,
spustite me u mezar u haremu sto se po sehidima zove.
Molim Te, efendija, neka to bude bez velike pompe,
Jer, Hujka je zivio, radio je, eto, borio se,
uvijek uz jarane svoje,
pa neka Allah odredi ima li mjesta za Hujku,
pored njegovih skuti.
Sutradan odoh kod muftije. Primi me od srca. Upita me sta me je nagnalo da dodjem. Ispricah posljednji susret sa Hujkom. Rekoh mu da je Cici i meni Hujka saopstio svoju posljednju - zelju. Muftija klimnu glavom i uzdahnu. Prekidoh nastalu pauzu:
Dragi muftija, ja sam kao sto Vam je poznato sudija, nisam pjesnik, istina, nesto pisem - vise za "svoju dusu". Nakon dzenaze o Hujki sam napisao ovu pjesmu, pa sam, da bi sebe provjerio, dosao kod Vas da provjerim da negdje nisam pogrijesio. Muftija, opet, klimnu glavom i pokaza rukom da to sto sam napisao procitam, sto i ucinih.
"Duse mi, kao da si bio ovdje u danasnji dan kada me je posjetio rahmetli Hujka. Duse mi, kao da si i ti sjedio ovdje. Cuvaj to sto si napisao. Mozda ce jednog dana vise vrijediti, nego sto vrijedi danas."
Ubrzo se i rastadosmo.
Spustajuci se niz stepenice na Sehitlucima, nisam ni slutio da ce se Sehitluci tijelima najboljih Mostaraca, za svega 5-6 mjeseci toliko popuniti. Citava jedna besmrtna mladost. Nezaboravna su imena Hujke, Arifa, Mirze, Harisa, Sece, Tesle, Lendre, Nake... neka im je veliki rahmet.
___________________________________________________________________
~210~
___________________________________________________________________
hujka je narodni heroj to svi znamo
imo je srce ko velez i vazda je prvi iso u napad, pa tek onda za njim vojska.
isto tako i humo i lovac.
bas me zanima da li je grad zbrinuo hujkinu familiju ....
___________________________________________________________________
kad ce mostar mama?
Jeste Tana, grad je zbrinuo Hujkinu familiju. Dao mu i zeni poslovni prostor na koristenje.
Napravljena mu kuca zeni odmah preko puta Luckog mosta. Lijepa kuca, ali sta ce kuca kada njega nema 
Ja samo znam da bi za sve ovde na ljevoj obali Neretve, koji su puske nosali sve postenije i pravednije bilo da je Hujka ostao ziv.
Re: Da ne zaboravimo
SIMBOL POBJEDE
Povodom obiljezavanja Dana pobjede nad fasizmom, 9 maj ove godine u Parizu, odrzana je tradicionalna vojna parada. Po prvi put, na Jelisejskim poljima zavijorila se zastava istinskih boraca protiv fasizma ovog vremena - zastava sa zlatnim ljiljanima.
Odlukom Predsjednistva R BiH, u ime Armije Republike Bosne i Hercegovine, Jelisejskim poljima koracao je proslavljeni mostarski komadant, Semir Drljevic - Lovac.
Drzavnici najvecih evropskih i svjetskih zemalja, duboko zavaljeni u svojim lozama, nisu mogli ostati ravnodusni kada se ispred njih zavijorila zastava zemlje koja je danas, na pragu XXI vijeka bije bitku protiv fasizma. Protiv onog istog mraka ciji poraz Evropa slavi svakog 9. maja.
Ucesce najmladje armije na svijetu, koju je predstavljao mostarski Komadant, na ovoj velikoj manifestaciji, moralo je postiditi sve one koji mirno gledaju kalvariju bosanskog naroda i, u isto vrijeme, sa puno patetike proslavljaju Dan pobjede nad fasizmom.
Upravo zbog toga, prisustvo pukovnika Semira Drljevica - Lovca u Parizu, pored casti koja je tim cinom ukazana mostarskom narodu i njegovoj borbi za slobodu, bilo je i najbolji odgovor medjunarodnoj zajednici zbog njenog licemjernog i indoletnog odnosa spram bosanske tragedije.
Kad god se spominje taj dan, mojoj mami se oci napune suzama. Uvijek kaze: "Ma meni je najvise zao onog malog Popaja. Nikad se nije od Hujke odvajao, fin momak bio. Poginuo u cvijetu mladosti."
Upoznala ga je u ratu, valjda kako nije bilo ni mene ni sestre tu, ona ga je gledala ko svoje dijete. Kad idemo na Sehitluke, nama sanse da ona ne ode do Popajevog mezara. Suze joj same idu niz lice.
___________________________________________________________________
Moje djete se Mala A zove po momku poginulom isti dan u Sjevernom Logoru. Muz mi bio u Hujkinoj jedinici.
Uvijek se na 30.06. ide na Sehitluke svima njima.
Ja idem i na dan kada bi moj i muzev mi najbolji prijatelj imao rodjendan, a idem boga mi i kada god stignem. Nazalost ne samo na Sehitluke nego i u Lisku, na Balinovac, i sve ostale hareme i groblja po Mostaru.
One koscele na Sehitlucima, kao da zelene i listaju, i sa oborenim granama stalno tuguju za njiima.... 
Svi oni su ovde i oni su prvi zakopani kao pravi Sehidi, po mraku, krvavi i u uniformama, bez bilo kakvog pripremanja prije pokopa, jer tako se Sehidi sahranjuju.
Bio je to i prevelik dan zalosti, prevelika bol na nocnom pokopu.
Tada su nastali Sehitluci.
Mala A,
30.06. mi je jedan od najtuznijih datuma u zivotu...
suze se same skupljaju u ocima i covjek ima potrebu da napise , kaze nesto veliko da ublazi tugu koja je zabrazdila tako neizbrisiv trag .
ali tih rijeci nema , sve su nemocne da se ta tuga iskaze.i sto se mi vise trudimo samo je patetika veca ...
ovaj nas moderni svijet bi se trebalo stidjeti ali oni koji nemaju obraza ne mogu se ni stidjeti.
zato ostaje samo da se sjecamo i da se trudimo da bude ono:
DOGODILO SE , NE PONOVILO SE...
___________________________________________________________________\ | /
(@ @)
-----o00-(_)-00o-----
Neka ti je vjecni rahmet.
Imao sam srecu da sam rodjen u Hujkinom komsiluku.
Tako da sam za njegovo postenje i dobrotu znao i prije ovog rata.
On je nama maloj raji uvjek bio Idol , i neki orijentir kakvi treba da budemo
kad odrastemo.
Ljeti smo sjedili na kamenici do kasnih sati , slusajuci price i dozivljaje
koje nam je Mito prico ,a imo ih je dosta.
Sad mozda zvuci i malo nevjerovatno , ali smo mi Mitu proglasili
Komadantom davno prije rata .
kada su u ljeto 1985
Edo Batlak,
Rusmir Cisic i
Rahmetli Mito
Odlucili da od jednog smetljista na Neretvi ,naprave igraliste sa svim pratecim objektima.
Mi mala raja smo odma stali uz njih , i svojim rukama smo danonocno
odnosili gomile i gomile smeca , to je sve trajalo oko dvije godine, i svaki put
kad bi neko od nas poceo sumnjati , da cemo ikad zaigrati na tom igralistu,
na scenu je dolazio Mito i sa nekom lijepom rijecju punom optimizma ,
vratio nam nadu i mi smo jos vise prijanjali na posao.
Nakon dvije godine , teskog rada napokon je na obali Neretve osvanulo
igraliste koje smo nazvali SRC HADZICA LIMAN.
U Septembru 1987 je bilo i svecano otvaranje , skupilo se dosta naroda
dosli su cak bili i neki predstavnici iz Sarajeva , doslo je bilo i par novinara
A to se sve zavrsilo sa jednim pravim tefericom.
Ko sto sam na pocetku napisao najvecu ulogu u svemu tome je odigrao
Rahmetli Mito , koji se je brinuo o svemu i koji je sve svoje slobodno vrijeme
provodio sa nama na toj jedinstvenoj gradjevini , kako su je kasnije prozvali
novinari.
To igraliste i dan danas postoji , ali je u ratu dobro nastradalo ,
i vise se niko ne brine o njemu , a mi smo provodili dane i dane na njemu.
Ali meni je to jedna od najvecih uspomena , i svaki put kad se
sjetim igralista pomislim na Mitu , i svaki put kad se sjetim Mite
pomislim na igraliste.
I nije mi zao nijedne kapi znoja ulozene u njega , i drago mi je da
smo ga mi tada zvali Komadant , i da smo svi redom osjecali da je on nesto posebno.
Eto ispricah vam jednu pricu koja nema veze sa ratom , nazalost nemam
nijedne slike iz tog vremena ,ali imam jednu iz rata pa cu nju postaviti.
Rifa i Mito.
___________________________________________________________________
Signatur wird geladen ... 
... bitte warten !
TAJ DAN SA KOMADANTOM POGINULO JOS 10 SA LUKE. ZNAO JE RECI" ALLAH DAO ALLAH NAREDIO.
___________________________________________________________________
Nemam potpis
Mostarski Sehitluci....
Ako groblje moze biti lijepo, onda je to ovo, u svojoj plemenitosti, najljepse od svih vidjenih.
Aleja mostarskih heroja. Draga, poznata lica, uglavnom djecacka, naprasno zaustavljenih, kako pjesnik rece: «u koraku i snu», da bi otisli u legendu i da bi i sami postali legendom. Zato je i njihova smrt smislena i nikako slucajna.
Svaki mezar, druga potresna prica, vezana istom niti u velicanstveni roman uspomena koje nikada ne blijede.
U istom stroju leze, legendarni komadant Hujka i «njegova raja», koja ga je pratila sve do smrti, pa i u samu smrt. Jedan do drugog - Hujka koji je poput antickog vojskovodje jurisao na celu svojih junaka - Farisa, Popaja, Svabe, Mirceta, Juse, Ifeta....Zajedno su otisli u vjecnost.
Ali, legende ne umiru. Omanji rastom, kako mu je priroda namijenila, Hujka je postao gorostasom pokreta otpora mmuslimanskog naroda Mostara i naroda biH. Rodjen da umre kao heroj, Hujka, kako su ga zvala mostarska raja, to jednostavno nije mogao izbjeci. To mu je namijenila sudbina.
Mithad Hujdur - Hujka posmrtno je odlikovan Ordenom narodnog heroja i prvi je zvanicno proglasen Herojem Republike Bosne i Hercegovine.
Mostarski Sehitluci....Bedem heroja koje ni smrt pobijediti ne moze.
Mezari....Mirza Humo, svojim djelom velik kao mostarski Hum, sto mu je i prezime predodredilo, upisao se u besmrtnike. Mastovitost njegovog specijalnog, gotovo individualnog, rata kojem je Humo, ma koliko to apsurdno zvucalo, udahnuo svojevrstan sarm - najbolje pamte neprijatelji.
Mezari Sehitluka.... Hara Karamehmedovic. Plavi djecak, dobrih plavih ociju. Neustrasiv specijalac, pripadnik specijalne jedinice «Hujka», nije imao izbora - morao se pridruziti legendi Sehitluka. Sve je ovdje, na ovom svetilistu - posebno, kao sto su bili posebni zivoti i smrt ovih mladih lavova. I sve neodoljivo podsjeca na grcke tragedije.
Izdvajali su se svojom nenametljivom hrabroscu, tiho i s osmjehom odlazili u najstrasnije akcije, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Nevjerovatna je transformacija ovih «momaka iz kafica», za koje se vjerovalo da su «bonvivani» i da nizasto drugo nisu sposobni.
Blagi izgledom, mnogi nedovoljno razvijeni, bili su strah i trepet neprijatelju. Impresionirala je jednostavnost i odlucnost sa kojom s kojom su ratovali, u apsolutno neravnopravnom ratu.
Nista ih nije moglo uplasiti. Bili su toliko sigurni u pobjedu da se rat u njihovom drustvu cinio bezazlenom igrom. Zaista, bila je privilegija poznavati ih. Zato su posebni i zato je ovo mjesto, gdje su zastali, posebno.... Mirise na njihovu blizinu, odise snagom nesalomljivog otpora, budi osjecaj sigurnosti....
Mostar je prebogat grad u spoznaji da ih je imao.
MOSTAR IM DUGUJE SLOBODU.
Zato se ovde, na Sehitlucima, ne place. Ovde se ponosi. Ako se suza nekome i ukrade, to nije zbog zala, to oko zaiskri od uzbudjenja pri susretu s njima. Od ponosa sto su sinovi Mostara....
Mostarski Sehitluci 1995.
Ne zelim da van «nagadjam ovde» i da vam pisem o tome kako su svi oni, na ovaj ili onaj nacin predosjetili svoju smrt te noci 30.06.1993. (a i mnogi koji su prije njih ili poslije njih poginuli).
A vjerujte mi Kise zna. Svi su je dan-dva prije, u rijecima slutnje izrekli i naslutili svoju smrt. Kao sto Babusa rece na samom pocetku - od Hujke, pa preko Farisa, Popaja, Mirceta...
Cudno je kako ljudi neke stvari, kada za to dodje vrijeme, jednostavno kao da mogu osjetiti, predosjetiti i izreci cudnom igrom rijeci ili gesta. Bas kao da su znali da im je sudjeno. Da im je tako zapisano.
A slutili su. Jer akcija oslobadjanja Sjevernog Logora se danima spremala, i znali su da ih se pola sigurno iz nje nece i vratiti.
Mostar i Mostarci su u toj noci sjedili skupljeni po kucama, i kao da granate ni ne padaju, po sokacima i avlijama se okupljali u vecim grupama, skamenjeni od neizvjesnosti i straha sta ce se desiti - ko ce se vratiti.... I niko spavao nije.
Majke, zene, sestre, braca, djeca, rodbina i prijatelji onih koji su otisli u akciju, sapatom i sa strahom i sa strepnjom su svakoga ko je prolazio u uniformi te noci pitale: ima li ikakvih vijesti.... Kako napreduju, ko je ziv, je li iko poginuo?....
A onda, neizmjerna bol, pomjesana sa radoscu i ponosom. Tuzno i istinito....
I da Kise ne bi nagadjala i prenosila vam ono rekla kazala, ovde samo stavljam ono sto je objavljeno, ono sto je istina....
NOVI VOJNIK
List 4 Korpusa Armije R BiH
Mostar, 31.januar 1994. godine Broj 4
Koliko je samo mladih, neduznih zivota do sada odnio ovaj rat? Koliko mladica u ovoj nasoj, dragoj domovini Bosni i Hercegovini nije moglo docekati godinu dvadesetpetu? A zeljeli su zivjeti. Ipak u nekima se radjala strepnja, slutnja. Zapisivali su te svoje misli. Ostali su nedovrseni Dnevnici, nezavrsene price. Ovog puta, uz dopustenje porodice, otvaramo dnevnik sehida Zorana Imamovica, medju prijateljima poznatog kao Popaj. Tragicno je nastradao 30.juna 1993. godine u akciji oslobadjanja Sjevernog logora.
....Ponovo pozivam i budim proslost u sebi. Lice na prozoru, to je isto moje lice koje ceka rasplet svega., docek mira, srece, moci da tamne sile zamijene vedre vile, da garezi i rusevine zamijeni zelenilo, visespratne vile. To lice samo ceka na prozoru nesto sto je cini mi se nedostupno u ovom trenutku.
To lice sada samo veliki zid ispred sebe. Okrecem se u prostoriju i gledam 22-ja vrata. Sta ta vrata predstavljaju? Predstavljaju 22 godine moje. A sta je sa ostalim? Gdje dalje - 23, 24, 25,...30.... Mozda to necu nikada dozivjeti. Dosao sam do 22 i dalje nema. Zasto? Zar ne mogu doprijeti bar do 23. Zasto je to nama uskraceno. I meni?
A zelio sam samo da se ludiram, provodim, zivim, a dobivao sam kontra.... O, Boze zasto si me dizao na trenutke i izvlacio mi onda tlo pod nogama, zasto si me velicao i slavio pa me ostavljao bez pomoci, cineci me nemocnim. Zasto si me ostavljao nekad stidljivog i plasljivog, a onda hrabrog kao lava koji nestrpljivo ceka plijen, zdravog i bolesnog, inteligentnog i glupog, radinog i lijenog?
Znam da cemo se jednog dana sresti. Ali, jos jednom ti govorim da sam ja u stvari dvije osobe, jednom ljubimac bogova, a drugi ljubimac sejtana. I kao sto sam «dvije osobe», tako sam svijest i podsvijest. Kako se ja nalazim «tamo» i «ovdje» u stvarnosti - ja sam tu, a podsvijest je u onoj sobi i gleda vrata i citav moj zivot (svako slovo zapisano iz mog zivota) i kad on otvori neka vrata, ja se prisjetim tog vremena. Kad hoces da se necega sjetis, tad otvaras sva vrata, dok ne nabasas na ona prava. Ali nekad promakne vrijeme i bude prekasno.
Sada sam opet u stvarnosti ili sam naprotiv u imaginarnom obliku, sam u prostoriji sa jednim prozorom koji gleda u zid, za jednim stolom.
Kako to kazu - Sunce je izvor zivota, mira i ljepote, a Sunca u Mostaru ima najvise i najljepse je, ali nema zivota, mira i ljepote. Sve sto je Mostar nekada imao sad su samo fotografije proslih dana, slike sa kalendara, sjecanja u mnogim glavama.....
Zoran Imamovic - Popaj
Ovo sto cu napisati o Popaju - Zoki Imamovicu,
vjerujte mi nije klise "o mrtvima sve najbolje".
On jeste bio najbolji!
Sjecam se kako smo se igrali ko djeca,
sjecam se kad je doslo vrijeme da se pocne izlaziti,
sjecam se nekih cura kojima je on bio simpatija i kako su bile ludo zaljubljene u njega,
sjecam se da je uvijek bio pristojan, da cak nije pokazivao umisljenost zbog tih curica, sjecam se da sam bila jako tuzna zbog njegove prerane smrti,
..........i sada osjecam istu tugu i pred ocima mi je njegov lik.
Ova 
je za njega!
Tako bih zelio nesto napisati i od sve zelje ne mogu nista jer se bojim da cu napisati nesto pogresno i nesto bezveze sto ce poremetiti vjecni mir nasih heroja. Deset punih godina odkako draga lica ne hodaju gordo po ulicama naseg grada sa mostarsikoim suncem u ocima za kojeg su zivot dali da nam drugi nebi oblake donjeli.
i jos milion ruza njima...
Nemam rijeci
napiso si ono sto svi osjecamo, samo ne znamo tako lijepo da se izrazimo.
milion ruza za nase pale heroje i da ih nikad ne zaboravimo.
___________________________________________________________________
kad ce mostar mama?
Rahmet im dushi
___________________________________________________________________
Volim, fudbal, kosarku, tenis, .... al' od svega najvise volim sport.
lijepo je sto se nisu zaboravili i sto se mi sjecamo momaka koji su dali svoje zivote ...
mislim ipak da ih je bilo previse i da su duzni da im se imena spomenu ...
lijepo bi bilo da se i poimenice oni spomenu...
znam da je tesko onima , kao hanka (a nije ona jedina) , da se prisjecaju ali oni su to zasluzili .
___________________________________________________________________\ | /
(@ @)
-----o00-(_)-00o-----
Makinja od strane: Burning Board 2.0.2 © 2001/2002 WoltLab GbR
Prevod sa engleskog T&T.